Nijedan 'stojediničar' nije bio na dočeku hrvatskih nogometaša iz Rusije
U drugoj polovini 19. stoljeća, francuskom vojnom časniku Alfredu Dreyfusu, podmeću antisemitizam. A francuski književnik (hrvatskih korijena?) Emile Zola za francusku javnost piše otvoreno pismo pod naslovom OPTUŽUJEM i oslobađa Dreyfusa. Ne znam kojeg bi Hrvata nazvao hrvatskim Dreyfusom, jer ih ima mnogo. Pa ću hrvatskim Dreyfusom, simbolično nazvati HOS-ovu ploču u Jasenovcu. Ili ću tu ploču nazvati Dreyfusova ploča. Jer se bez HOS-ove ploče u Jasenovcu ne može se sastaviti ni državni proračun u Hrvatskoj, što potvrđuje i pučka pravobraniteljica Lora Vidović izjavom: „Negiranje karaktera NDH i razmjera zločina ustaškog režima, isticanje simbola u javno prostoru ili korištenje sintagmi kojima se prema njemu izražavaju simpatije, u hrvatskom su društvu učestale, pa su gotovo prešutno prihvaćene“.
Alfred Dreyfus
Usuđujem se reći da se tragedija na prostoru bivše države ne može shvatiti ni objasniti ako Zvonku Bušiću i Zbignievu Brzezinskom ne damo uloge glavnih junaka u jednom tihom dugom neobjavljenom ratu protiv Hrvata. U ratu u kojem je na snazi blokada istine, i u kojem se recikliraju laži o NDH. I danas. Samo što je taktika, zbog napredvidivih okolnosti promjenjena. Do međunarodnog priznanja Hrvatske, hrvatska emigracija je bila „ustaška emigracija“. Nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, Hrvatska je također „ustaška država“. To se radi tako što se Hrvatima pripisuju obilježja srpskih i turskih koljača kojima se dariva hrvatski vjekovni prostor. To se radi da bi se sa tog prostora – koji je najvažniji geopolitički prostor na Zemlji – eliminiralo Hrvate kao nositelje kršćanske civilizacije koji su konkurencija Zapadu, odnosno periferiji Europe. Zato Europa „blagoslivlja“ „Izetbegovićev amanet fatihu“ (ostavljanje Bosne Erdoganu). Da bi Srbi i Turci dijelili BiH. Što je garancija trajnog političkog konflikta, trajne garancije mržnje i nasilja na tom prostoru.
U kontekstu toga treba gledati i srpsko negiranje zločina u Srebrenici. Jer Ured Simon Wiesenthal (Efraim Zuroff) to čini. Ako je u pitanju kaos pod kontrolom (sigurno jest), onda su zločini u Srebrenici, kao i zločini u Ahmićima i u Dvoru na Uni, pod kontrom vojske UN-a bili programirani, kao njihov sudski epilog. Onda je povijest tog kaosa pod kontrolom napisana prije nego se dogodila. Onda je u pripremi tog kaosa, u slučaju da Hrvatska porazi Miloševića skovana sintagma „muslimani jedina žrtva“, da bi se Hrvatsku kaznilo za „agresiju na jedinu žrtvu“.
Danas nitko više ne govori da Europa ne će muslimansku državu u Europi. Očito da je Izetbegovićevo ostavljanje Bosne Erdoganu, već prihvaćeno kao realnost. Što bi Hrvatskoj trebao biti glavni motiv i pravni akt obrane. Europa se do jučer zaklinjala da ne će muslimansku državu u Europi, a na sudu nagrađuje turskog osvajača u Europi i kažnjava žrtvu, Hrvatsku, tog osvajanja.
U prilog svega navedenog idu i zabrane prikazivanja dokumentarnih filmova, objavljivanja povijesnih dokumenata, zabrana referenduma za normalne političke izbore u Hrvatskoj. Kao propaganda igranih filmova čiji je scenarij inverzija povijesnih dokumenata. I čiji su scenariji antihrvatski pamfleti. U tom kaosu pod kontrolom, imamo programirane društvene znanosti (povijest, pravosuđe) i programiranu kulturu, kao i programirane dvije Hrvatske. U javnom prostoru stalno visi pitanje: jesi li htio ovakvu Hrvatsku?, što je sasvim pogrješno. Jer Hrvatska (hrvatsko) ili jest ili nije. Dokaz toga su dva skupa u Hrvatskoj. Jedan skup se dogodio zbog osvajanja srebrene medalje na SP-u u Rusiji u nogometu, drugi je bio onaj skup Radija 101 na Trgu bana Jelačića. Kao ponos Druge Hrvatske. A to nije Hrvatska. Tu je bilo i uvezenih „stojediničara“. Ne vjerujem da je ijedan „stojediničar“ bio na onom skupu koji je dočekao hrvatske nogometaše iz Rusije. Ne samo to. To su oni koji ne dozvoljavaju normalne političke izbore u Hrvatskoj i koji propagiraju političke pamflete protiv Hrvata. To je vojska Vesne Pusić i Stjepana Mesića za koje je Hrvatska agresor na BiH. To je vojska s ulice koju se može pomesti samo na ulici. A da to ne bude njihova ulica, nego mirni prosvjed. Nastavak na onaj prosvjed Ivana Penave u Vukovaru 13. 10. ove godine. Pa ja predlažem da se jednog dana, u svim većim naseljima u Hrvatskoj organiziraju mirni prosvjedi. Da na taj prosvjed izađu oni koji su za referendum GI Narod odlučuje, koji su za prikazivanje dokumentarnih filmova Jakova Sedlara i Romana Leljka. Te da se prisili HRT da na Prisavlje dozvoli dolazak Jakova Sedlara, Romana Leljaka, Igora Vukića, Blanke Matković, Stjepana Razuma.
Kao potvrda ovoga što sam napisao dođe talijanska nagrada za mir Aleksandru Vučiću, što zaslužuje najoštriju diplomatsku notu Hrvatske prema Italiji. Jer je ta nagrada, ne samo miješanje Italije u unutarnje poslove Hrvatske, nego i talijansko priznanje talijanskog krvavog pakta Srba i Talijana protiv Hrvata. I ovo je za ulicu. Za ovaj prosvjed na ulici koji ja predlažem. Sa ulice moramo poslati poruku i UN-u i Guteresu. Reći kako je talijanska nagrada za mir Aleksandru Vučiću agresorski čin jedne članice UN-a Italije na drugu članicu UN-a Hrvatsku. Agresorski čin kao diplomatski, kulturni i psihološki pritisak. Slava i čast ubojici. Tu bi se morao oglasiti i HAZU.
Jure Vukić, Tribanj
