U dodvoravanju Beogradu bunjevački Hrvati lažu da su njihovi preci bili za pripojenje Vojvodine Srbiji kobne 1918. godine
Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom članaka u „Hrvatskoj riječi“ br. 815 od 30. studenoga 2018. godine vezanih za Veliku Narodnu Skupštinu održanu u Novom Sadu 25. studenog 1918. godine.
Informativno-politički tjednik svih Hrvata u Republici Srbiji „Hrvatska riječ“ br. 815. od 30. studenog 2018. godine donosi više članaka vezanih za Veliku Narodnu Skupštinu održanu u Novom Sadu 25. studenog 1918. godine na kojoj je donesena odluka o prisajedinjenju Baranje, Bačke i Banata Kraljevini Srbiji. Članci su pravi odraz konfuzije i zbunjenosti subotičkih „bunjevačkih Hrvata“, što traje ravno 100 godina i što je definitivno uništilo hrvatsku zajednicu u Vojvodini (Srbiji).
Izvođač završnih radova je subotički „bunjevački Hrvat“ Tomislav Žigmanov, zastupnik u Narodnoj Skupštini Republike Srbije, predsjednik političke stranke „Demokratski savez Hrvata Vojvodine“ (DSHV), ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH), predsjednik Nakladničkog vijeća NIU „Hrvatska riječ“ i nosilac svih drugih funkcija vezanih za Hrvate u Republici Srbiji, inače književnik, pjesnik, pisac, publicist, urednik, filozof, profesor, politički analitičar, vizionar, pisac haiku poezije na bunjevačkoj ikavici, spaljivač nepodobnih knjiga, vivisekcionar vojvođanske i ine književnosti, uzdizač plagijatora Ive Andrića, prvi elektor i nosilac još mnogih čuda, jednom rečju sve i sva, i na kulturnom i na političkom planu kada su u pitanju ovdašnji Hrvati. On odlučuje i koliko je ko Hrvat od onih 57.900 koji su se ovdje u pisanoj formi izjasnili kao takvi. A na sva ključna mjesta hrvatskih institucija i tijela ovdje doveo je svoje ljude, uglavnom subotičke „bunjevačke Hrvate“, uz nekolicinu poltrona druge sorte, pa je i „Hrvatska riječ“ slika i prilika onog o čemu govorim, a posebno ovaj broj tog tjednika koji „vivisekcira“ događaje oko prisajedinjenja.
U uvodniku glavna urednica tjednika, subotička „bunjevačka Hrvatica“ dr. sc. Jasminka Dulić je zbunjena što predsjednik Vučić u svom govoru u Novom Sadu na svečanosti povodom prisajedinjena nije spomenuo Hrvate, a eto baš mu se njen idol Žigmanov priklanja u posljednje vreme na sve načine i hvali ga da je osobno zaslužan za ispunjenje svega što su tražili Hrvati u Srbiji, do asvaltiranja dvije ulice u Tavankutu. Zato i svaki takozvani „Dnevnik na hrvatskom jeziku“ čija je urednica još jedna subotička „bunjevačka Hrvatica“, Jelena Tumbas, počinje s Vučićem. Dnevnici drugih manjina uglavnom nemaju aktualne političke priloge, koji se inače mogu vidjeti svakih desetak minuta na bezbroj TV kanala. No, talentiran za istančani osjećaj političkog trenutka, kao i za sve drugo, Žigmanov se svojevremeno zakvačio za DS i tako postao zastupnik u srbijanskoj Skupštini. Još ne znamo koga tamo zastupa, ali znamo da je DS odmah poslije toga propao. Ovaj politički analitičar i vizionar je poprimio i sve sisteme vladavine, pa čak i manire svog novog idola (podbadanje naočara kažiprstom), ali to nije dobar znak za budućnost naprednjaka.
A, gospođo Dulić, Vučić je u svom govoru prosto ispustio iz vida ovdje beznačajnu nacionalnu manjinu, koja se po rezultatima pri nedavnim izborima za manjinska nacionalna vijeća, na čelu s Tomislavom Žigmanovim, plasirala na poslijednje, dvadeset i drugo mjesto! Taj plasman Vas ne zbunjuje?! Ali zato su, da ne brinete, među prvima pomenuti Bunjevci, koji su toliko zaslužni za prisajedinjenje Vojvodine Srbiji, o čemu upravo čitamo u ovom broju Vašeg lista, pa je ipak sve zbunjujuće.
U članku „Nezamisliv napredak Vojvodine ili preispitivanje njezinog sadašnjeg položaja“ pod inicijalima T. M. (valjda Tuc Muc, a sumnjam na onog što piše o pčelama, ribama i pticama, no, dvije stranice bilo čega u „Hrvatskoj riječi“ donosi pristojan honorar, još ako se uvali koja fotka, puna šaka brade) autor nam pokušava, čak na ćirilici, objasniti što je sve zaista bilo i što se sve zaista zbilo oko prisjedinjenja prije 100 godina, što je to značilo i što uopće sve to znači danas, nesiguran da li stvari treba hvaliti ili kuditi (mogao bi izgubiti državni posao), da bi nas na kraju podučio da su dokumenti i odluke oko prisajedinjenja svima javno dostupni (!?) pa svatko može sam pročitati sve oko toga! A svi znamo da su dokumenti iz tog vremena nedostupni ili oskudni, frizirani ili čak plagirani.
Poslije ovog članka sam već prilično zbunjen, ali još uvijek veseo jer sam iz njega saznao da su na proslavi u Novom Sadu bili nazočni Milorad Dodik ispred Predsjedništva BiH i Darko Sarić Lukendić ispred subotičkih „bunjevačkih Hrvata“. Tomislav Žigmanov kao političar nije mogao prisustvovati ovom događaju jer je očito bio zauzet negdje na kulturnom planu.
Onda ide članak „Stogodišnjica“ u kojem nepoznati autor HRabro govori što nam je donijelo prisajedinjenje i između ostalog kaže: Nekadašnji po veličini treći grad u Mađarskoj (Subotica)danas je postao provincija Srbije. U daljem tekstu se vidi da ovakav napredak važi i za cijelu Vojvodinu. Isto mislim i ja, ali sam zbunjen odakle ovakav članak u ovom tjedniku, kojeg zdušno financiraju naprednjaci iz Pokrajine! „Hrvatska riječ“ je list koji dokazuje da ovdje postoji potpuna sloboda štampe!!! Zato nema čak niti inicijala autora.Na kraju kruna svega, članak „Subotica u studenom 1918.“ – LVI. znanstveni (a kakav bi drugo mogao biti kada ga organizira Tomislav Žigmanov) kolokvij o prisajedinjenju. Predavanje je održao mladi povjesničar Vladimir Nimčević. Tema je škakljiva pa o tome nije govorio glavni i jedini koji sve zna, već je prepustio mladom Vladimiru da se upetlja u temu (lukava bunjevačka namještaljka). I odmah u podnaslovu stoje Vladimirove riječi: Velika Narodna skupština u Novom Sadu nije striktno vezana za prostor Subotice, ali je itekako imala utjecaja na nju zato što je na njoj donesena odluka o priključenju Vojvodine izravno s Beogradom, a ne preko Zagreba, kako su neki Bunjevci predlagali i zastupali u početku.
Ja sam još više zbunjen jer nisam znao da su neki Bunjevci tako brzo i lako promjenili svoje mišljenje, prava rijetkost! Da nije bilo prvaka vojvođanskih Hrvata na čelu s Franjom Sudarevićem i Blaškom Rajićem, vjerojatno ovaj prostor ne bi bio dio Republike Srbije. – kaže dalje Vladimir (a svi znamo gdje bi bio da nije bilo Franje i Blaška). Znači, neki Bunjevci su u početku htjeli sa Zagrebom, ali su se pojavili neki Hrvati, koji su u daljem tekstu ipak Bunjevci, i sve je otišlo u… Srbiju! Iz ovog se razdoblja ističu tri cijeline: prva je osnivanje Narodnog odbora Bunjevaca i Srba u Subotici 10. studenoga 1918., potom ulazak srpske vojske u Suboticu 13. studenog nakon čega je smjenjena vlast u gradu, i treća je Velika Narodna skupština u Novom Sadu. – objašnjava Vladimir.
Prinos i uloga bunjevačkih Hrvata (treći termin za iste ljude)u stvaranju nove države su veliki. Naime, viđeniji Bunjevci, Blaško Rajić, Stipan Matijević, Franjo Sudarević, Joso Prčić i dr., koji su imali određene položaje u gradskim i vjerskim strukturama, svojim su ugledom potakli one koji nisu bili vezani za politički rad da postanu sudionici procesa koji je na koncu doveo do toga da srpska vojska uđe u Suboticu. Međutim, Bunjevci su upali u zamku. – kaže mladi Vladimir.
Ja sam sada potpuno zbunjen. Ugledni subotički Bunjevci su naveli neugledne subotičke Bunjevce da svi zajedno upadnu u zamku!!! Prava rableovska ujdurma. Ali ide objašnjenje: Bunjevci su u ovim događajima više bili vođeni emocijama nego političkom zrelošću i zato su vrlo lako potpali pod utjecaj Jaše Tomića i njegovih agitatora iz Novog Sada i Sente. Previše su vjerovali i subotičkim Srbima… Sada je sve jasno, čak i nama srijemskim Hrvatima! Srijem je u to vrijeme tretiran kao produžetak Slavonije, koja je uvijek bila hrvatska, ali zahvaljujući, emocijama zbunjenih i politički nezrelih uglednih subotičkih Bunjevaca danas nismo tamo, pa smo ovdje prošli tako kako smo prošli!!! To je bilo jedno vrijeme kaosa koji je vješto iskorišten za instalaciju novih vlasti, za provođenje interesa beogradskih centralističkih vlasti. Sudbina Vojvodine je gotovo identična sudbini Crne Gore u to vrijeme. – zaključuje mladi Vladimir Nimčević, a profesor, filozof i politički analitičar i vizionar, subotički „bunjevački Hrvat“, glavni i jedini koji sve zna, Tomislav Žigmanov, s visine i mudro o svemu ovom najavljuje uskoro međunarodni okrugli stol, jer postoji, kako kaže,presnažna supermacija elemenata koji se vezuju uz identitet „samo“ Bunjevaca, koji sebe ne smatraju Hrvatima..
Sad sam potpuno zbunjen, koji su sad pa to Bunjevci, što sebe čak ni ne smatraju Hrvatima? Ovi do sada su se bar smatrali! Gospodo (Z)Bunjevci, recite otvoreno, jasno i glasno, da niste Hrvati i onda bježite iz svih hrvatskih institucija, tijela i udruga, previše je 100 godina vašeg terora nad ovdašnjim Hrvatima! Ili recite, glasno i jasno, da ste Hrvati i podjelite sudbinu s nama srijemskim i ostalim Hrvatima u Srbiji, te uradite sa svojom političkom nezrelošću prije 100 godina ono što su uradili Crnogorci! Ali za to treba imati čojstva i junaštva! Jednostavnije je primati veliki novac iz Zagreba i iz Beograda za organiziranje međunarodnih okruglih stolova, šankova i sličnog namještaja i tamo u beskonačnost mrsiti bunjevačko klupko. Sve do poslijednjeg Hrvata!
Branimir Miroslav Tomlekin
