Igor Eškinja izlaže u splitskoj galeriji Kula

Otvorena izložba Igora Eškinje Zlatni prsti Louvrea

Kako ističe kustos Dalibor Prančević muzej u kojemu se artikulira ovaj rad Igora Eškinje jedna je od destinacija velikog broja posjetitelja koji, potaknuti različitim pobudama, dolaze vidjeti remek djela svjetske umjetnosti, ali i povijesnu arhitekturu te njezine prepoznatljive suvremenije dodatke. Kada ih se pokuša svrstati pod nekakve medijske kategorizacije i uokviriti jednoobraznim definicijama, većina tih remek djela zapravo je tradicionalne provenijencije. Izgleda kako je osvještavanje upravo takvog podatka ishodišno mjesto umjetničkog čina Igora Eškinje pa on boraveći u poznatome muzeju istražuje njegove prostore te otkriva i fokusira se na posve drugačije muzejske topose i načine umjetničkog angažmana. Naime, kao početnu poziciju artikulacije svoga rada odabire jedan naizgled efemeran, no intenzivan punkt, mjesto svojevrsnog razgraničenja →izlaz iz muzeja. Dakako, valja napomenuti kako nije riječ o bilo kojem ili bilo kakvom muzeju već onome koji zarana markira početke ozbiljne muzejske prakse i svrstava se u jedan od najstarijih i najvažnijih svjetskih muzeja, pariškom Louvreu. Poradi toga njegova prisutnost u naslovu Igorovog rada itekako ima jaku rezonancu.

Eškinja se bavi fizičkim postanjem same slike – i to slike u tradicionalnom smislu riječi – jer svoje radove gradi temeljem primarnog autografa, odnosno otiska ruke. Ipak, otisci nisu njegovi nego brojnih anonimnih posjetitelja što ih umjetnik uočava na staklenim stjenkama muzejskog izlaza i bilježi svojim fotoaparatom. Umjetnik praksu višeznačne konceptualne igre prevodi na istraživanje tradicionalnog medija kao što je slikarstvo, ali i na propitivanje uloge aktera te mjesta njegova stvaranja. Igra, kako je moguće vidjeti, postaje izrazito složena. Tako je izuzetno važna participativna komponenta u nastajanju djela i nesvjesna kolektivnost koja ide onkraj uskog shvaćanja intimnog konteksta umjetničkog stvaranja. Umjetnik odabire vizualno atraktivnu pojavu – mnoštvo masnih otisaka prstiju ili cijelih dlanova na staklenoj površini izloženih sunčevim zrakama – te ju uvodi u značenjsko polje umjetničkog čina. Pristupi ovom radu doista su mnogostruki pa se može govoriti o nesvjesnim socijalnim igrama ili, doslovce, neplaniranim i usputnim susretima (barem na forenzičkoj ravni). Društvena komponenta, dakle, u samom je tkanju ovog Igorovog umjetničkog iskaza. Inače, zar svoj dugovjeki kontinuitet umjetnička djela u Louvreu ne duguju i društvenom dogovoru temeljenom na akumulaciji dodatnih vrijednostii interpretacijskim nadogradnjama kroz različite epohe?

Nadalje, zanimljivo je i vrijeme kada se rad inicira, a riječ je o smiraju dana. Općenito gledajući, to je vrijeme kada jasna deskripcija predmeta slabi te on manifestira svoje sintezne oblike bez raspričanih detaljiziranja, vrijeme kada se uočava core stvari bez suviška. U ovom slučaju zrake zalazećeg sunca uprisutnjuju nečist kao zlatne tragove i kao nadasve važnu komponentu muzejskog izlaza kao frekventnog mjesta. Leksik i uporaba zlatne boje obremenjeni su ekskluzivnim karakterom kroz cijelu povijest umjetnosti te obično potenciraju nesvakidašnju pojavu i vrijednost.

Igor Eškinja posjetiteljima muzeja daje značaj onih koji pridružuju vrijednost, vještinu mitskog kralja Mide koji je svojim dodirom sve pretvarao u zlato sa svim pozitivnim i negativnim reperkusijama svoga čina. Zavodljiva je ideja – napose iz kritičkog rakursa – da sve što dotaknu posjetitelji ima potencijal postati umjetnost. Zlatna boja povezuje ove Igorove radove sa „blagom“ kojega čuva muzej i sve se zapravo zatvara u jedan nevidljivi,ali logičan krug. Također, postavljeni u izložbenom prostoru Igorovi radovi funkcioniraju kao djela koja je moguće opisati tradicionalnim rječnikom i pristupiti im uvriježenim alatima interpretacije. Promatrana s određene distance sva ta djela pokazuju svoju narav samodostatnih kompozicija vlastite likovne logike i estetskog nerva, na liniji nereprezentacijske umjetnosti kao specifikuma dijela umjetničkih praksi dvadesetog stoljeća. Bliži pogled, međutim, otkriva procesualnost i ukotvljenost u predmetnost te posvemašnju deskriptivnost pa se razlučuju refleksije ljudskih figura, otisci njihovih ruku, neka sasvim drugačija ikonografija. Umjetnik stvara odnos suptilne tenzije. No nije li u toj ambivalenciji sadržana i dvojakost društvenih konvencija i normiranosti koje uvijek manifestiraju svoja lica i naličja? Možda polje – istovremeno – i estetskog i kritičkog govora samoga umjetnika? Ili nešto sasvim drugo i neočekivano, usađeno u motrište gledatelja?

Izložba ostaje otvorena do 27. siječnja 2019.

Nives Matijević