Hrvatski Fokus
Najnovije vijesti

Nema razlike između kokarde i petokrake

Od 5. prosinca 1918. provodi se srpski genocid nad Hrvatima

 
 
U obimnom djelu povjesničara Stjepana Loze (Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt „Homogena Srbija“ 1941., Split, 2017., str. 736.) u središtu su ideologija, promidžba i realizacija projekta Homogena Srbija iz 1941. godine. Autor je velikosrbin, četnički ideolog  Stevan Moljević,  član štaba i bliski suradnik četničkog  vojvode Draže Mihailovića. Ideje i projekt bez prekida žive do današnjega dana, a posebno su došle do izražaja u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih godina prošloga stoljeća. Danas ih obdržavaju i promiču  memoradumi Srpske akademije umetnosti  iz 1986. i 2012. godine. Projekt Homogene Srbije Lozo je stavio u kontekst kontinuiteta  povijesnih projekata i inicijativa velikosrba, napose od 19. stoljeća: Garašaninova Načertanije 1844., Karadžićeva projekta Srbi – svi i svuda, velikosrpske jezično-povijesne ideologije, Stojanovićevog izazova u zagrebačkom Srbobranu 1902. Do istrage vaše ili naše, ideologije i prakse terorističke organizacije Crna ruka, zločinačke politike dinastije i dvora  Karađorđević,  polazišta Srpskoga kulturnoga kluba  koji je, kao i Moljevićev projekt, proglašavao srpskima i Vojvodinu, Crnu Goru, Kosovo i Makedoniju, tzv. izbjegličke vlade u Londonu koja je u cijelosti, pod krinkom očuvanja Jugoslavije, provodila velikosrpsku politiku u uskoj suradnji sa četničkim pokretom na tlu okupirane države. Svi su ti projekti imali punu potporu Srpske pravoslavne crkve.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/12/Lozo-kodJurica.jpg
Stjepan Lozo
 
Autor je knjigu podijelio u 12 poglavlja: I. Velikosrpsko stanište Stevana Moljevića, II. Osvajački i genocidni karakter Homogene Srbije, III. Promocija modela: strateška kleveta pa pokolj, IV. Politički i propagandni aspekti srpske pobune u Hercegovini u lipnju 1941. godine, V. Prilog za utvrđivanje egzaktnih podataka o stradanjima Srba u NDH do 23. lipnja 1941. godine, VI. Homogena Srbija – projekt srpskoga vojnog i političkog vodstva, VII. Izvođač radova, VIII. Genocid na jadranskom pravcu, IX. Glavni četnički ideolog i šef propagande (Stevan Moljević), X. Neki prinosi za istraživanje ideologije genocida nad Srbima u NDH, XI. Patologija izroda u funkciji velikosrpskog zločina (Đuro Vilović), XII. Demisija četnika i tranzicija Homogene Srbije. Na kraju autor daje cjeloviti tekst projekta Homogena Srbija, izvore i literaturu, kazalo slika i zemljovida, kazalo osobnih imena i zaključak rada.
 
Već na početku predgovora Lozo nas upućuje u bit svoga djela: Velikosrpski genocid nad Hrvatima započeo je već 1941. godine, a izvodili su ga i četnici i partizani. Genocid je bio planiran i vojno-politički vođen kao strateški projekt. Istodobno s početkom toga genocida, Hrvati su snažnom propagandom oklevetani za izvršenje genocida nad Srbima, koji, dakle, nisu počinili. Ova knjiga to dokazuje. Krajem Drugog svjetskog rata, 1945 godine, nad Hrvatima su počinjeni masovni zločini industrije smrti, jedinstveni i u svjetskim razmjerima. Nakon toga nad Hrvatima je, uz komunističku diktaturu, uspostavljena i srpska hegemonija svoje vrste.(str. 15.) Drugim riječima Lozo  argumentirano dokazuje kako stvaranjem nove Titove Jugoslavije nije Moljevićev četnički projekt stavljen ad acta već je stalno bio u žiži interesa, pripremanih projekata i podgrijavanih ambicija velikosrba, koje su itekako došle do izražaja u pohodu Miloševićevih i četničkih hordi – srpa i čekića sa kokardom, prosrpske JNA, ideološki usmjerenih od intelektualnih struktura SANU i Srpske pravoslavne crkve. I nakon vojnoga poraza u Hrvatskoj 1995. godine sačuvao je svoju životnost, ponajprije što hrvatske vlasti nisu, ili ne žele biti, svjesne njegovih pogubnih poruka i prijetnji, starim i novim sredstvima. Napose, što nisu ozbiljno shvatile vrhunsku sposobnost mimikrije, prilagođavanja, manipulacija i laži kojima se služe velikosrbi, neovisno jesu li komunističke, četničke ili tzv. liberalno demokratske, da ne kažemo građanske, orijentacije. I zato je ovo djelo, koje je pred nama, toliko važno i aktualno.
 
Tko je bio Stevan Moljević i koji su ciljevi njegova projekta Homogena Srbija?
 
Stevan Moljević rođen je 1888. godine u Rudom. Gimnaziju pohađa u Sarajevu, a Pravni fakultet upisuje 1909. u Zagrebu zahvaljujući stipendiji srpskoga društva Prosvjeta. U Kraljevini SHS/Kraljevini Jugoslaviji pripadao je društvima koja su propagirala integralno jugoslavenstvo i velikosrpstvo. Sudjelovao je u otporu donošenju i provedbi sporazuma Cvetković – Maček o uspostavi Banovine Hrvatske, napose preko Srpskoga kulturnog kluba čiji je cilj bio razbijanje Banovine te uspostava Velike Srbije – sve pod parolom Srbi na okup. Na neki način to je bila glavna potka nastanka projekta, čiji je prvotni naziv glasio: Mišljenje o našoj državi i njezinim granicama. Uvid u sadržaj imao je dr. Vasa Čubrilović poznati velikosrbin iz društva atentatora na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i podupiratelj terorističke organizacije Crna ruka. (Ne zaboravimo i važna osoba partizansko-velikosrpskog krojenja Jugoslavije  nakon 1945.) Projekt Homogena Srbija datira od 30. lipnja 1941. (Nikšić). U Vojnoistorijskom institutu dokument se sastoji  od tekstualnoga dijela i karte razgraničenja s tekstom Naš put. Za Naš put stoji: To je put koji nam je pokazao naš mladi Kralj,/ To je put kojim nas vodi naš Draža Vojvoda. U uvodu  se navodi  kako se pred Srbima nameće danas prva i osnovna dužnost: stvoriti i organizirati homogenu Srbiju koja mora obuhvatiti cijelo etničko područje na kome Srbi žive, i osigurati joj potrebne strateške prometne linije, privredna područja kako bi joj bio omogućen svekoliki razvitak za sva vremena.  Takvu Srbiju treba stvoriti etničkim čišćenjem Hrvata i nacionalnih manjina, no ona treba obuhvatiti i ona područja na kojima nema Srba, ako to traže njezini gospodarski, strateški ili prometni interesi.  Glede granica zapadne srpske granice trebaju ići potezom Virovitica, Sisak, Karlovac, Ogulin, Karlobag. Kako ističe autor Lozo ovdje je sasvim jasno da se ne radi ni o kakvome dogovorenom preseljenju ili razmjeni stanovništva. Veliku Srbiju s granicom na potezu Virovitica – Karlovac – Karlobag treba uspostaviti jednostranom akcijom, te je odmah, u najkraćem vremenu, učiniti „homogenom“, etnički čistom, naseljenom samo Srbima. To se mora izvesti kao „svršen čin“. (str. 79.) Homogenoj Srbiji treba pridodati Dalmaciju od Brodarice (Šibenik) do Gradaca (Ploče), a u zaleđu do uključno Prozora – treba dati autonomiju. Autonomiju bi trebao imati i ostatak Dalmacije. Dubrovnik bi imao poseban status. Središnja Slavonija bi ostala u Hrvatskoj kao okruženo područje, enklava, s koridorom preko Virovitice. Jugoslaviju bi trebalo obnoviti zbog traženja srpskih prijatelja (očito se misli na Francuze i Britance) u federalnom obliku,  s tri jedinice, a bit će moguća jedino sa znatno smanjenom Hrvatskom. Genocidnu kampanju nad Hrvatima i širenje Srbije treba izvesti u danom trenutku na najbrži način – kao svršen čin.  U takvoj Jugoslaviji kao neuravnoteženoj federaciji, s velikom srpskom državom kao federalnom jedinicom, Srbi dodatno trebaju imati otvorenu hegemoniju. (str. 75.) Na stranici 73. prikazana je karta tzv. Jugoslavije, odnosno velike – homogene Srbije.
 
Pobuna velikosrba nakon uspostave vlasti NDH – Jurjevdanska i Vidovdanska pobuna Srba u Hrvatskoj
 
Nakon vojnoga rasula karađorđevićeve Jugoslavije 6. travnja 1941.  Srbi su počeli s pripremama oružane pobune protiv Hrvata. Prva pobuna vezana je uz Jurjevdan 6. svibnja a druga za srpski Vidovdan 28. lipnja 1941.  suprotno lažnoj historiografiji koju su promovirali Srbi četnici, izbjeglička vlada u Londonu a kasnije i Titova historiografija, prema kojoj su  ustaše, po uspostavi NDH pokrenule  genocid nad  nejakim srpskim narodom diljem Banovine Hrvatske. Lozo dokazuje, temeljem vjerodostojnih činjenica brojnih mjesta i događaja, kako se radi o lažima i manipulacijama.  Istina je potpuno suprotna. Srbi su bez ikakva povoda, započeli krvavi pir nad hrvatskim narodom, od Istočne Hercegovine, Dalmacije,  Slavonije i Banovine, do Like i Bosne. Tzv. Valerijanovim memorandumom (srpnja 1941.) Srpska je pravoslavna crkva, uz znanje njemačkih vlasti u Beogradu, već nakon dva i pol mjeseca trajanja NDH, optužila hrvatske vlasti da su od formiranja NDH  travnja 1941. pobile oko sto tisuća nedužnih Srba?! Autor brojnim dokumentima pobija  takve monstruozne laži koje je u svijet širila i jugoslavenska izbjeglička vlada iz Londona. Istina je da je u tom razdoblju srpske pobune na cijelom teritoriju NDH, u oružanim sukobima,  stradalo oko tisuću Srba, ili jedan posto od optužujućih brojki.  No, već krajem 1941. srpska promidžba govori o 360.000 ubijenih Srba! , a kralj Petar II. preko radija rujna 1942. govori o  600.000 ubijenih Srba, uz mlaki otpor hrvatskih  članova izbjegličke Vlade! Mihailović listopada 1943. u depeši navodi 800.000!  Brojnim primjerima Lozo dokazuje kako su četnici genocid nad Hrvatima provodili uz znanje i sudjelovanje partizanskih jedinica (napose u vrijeme intenzivne suradnje 1941.), ali i talijanskih okupatora s kojima su imali identične ciljeve, pa i Nijemaca. Ni talijanska ni njemačka vojna zapovjedništva mnogobrojne zločine četnika nad Hrvatima katolicima i muslimanima nisu procesuirala! Velikosrpskog genocida nisu bila pošteđena ni djeca, ni starci, ni žene. Sukladno projektu Homogena Srbija velikosrbi su razvili sustav manipulacija i laži kojima su vlastite genocidne postupke pripisivali ustaškim vlastima, od manipulacija stostruko iskazanim brojkama, nepostojećim događajima, bacanjima ljudi u jame, nepostojećim odmazdama i osvetama. Posebice su, izmišljenim masakrima nad srpskim stanovništvom, podizali strah, nevjericu, bijeg stanovništva, paniku, i naposljetku već od tada prikazivanje Hrvata kao genocidnog naroda koji će morati platiti za zlo učinjeno srpskom narodu?!
 
Za takozvane zločine nad Srbima Valerijanovi memorandumi, u kojima su se stalno uvećavale srpske žrtve, nisu davali istinite podatke. U nedostatku istine najčešće se govorilo: prema glasinama, prema pričama, od stradalnika – neutvrđenog mjesta, vremena i datuma, tzv. žrtava bez imena i prezimena i sl.  I to je bilo u duhu projekta Homogene Srbije. Autor nam prikazuje i literaturu koja je na tragu četničke propagande, ali i Titove jugoslavenske nakon rata, širila velikosrpstvo, prikrivajući srpske zločine a za njih bestidnim lažima i pamfletima optužujući hrvatske vlasti, državu i narod.   Sve uz sudjelovanje i potporu Srpske pravoslavne crkve. Lozo upozorava da su srpski pravoslavne svećenici  sudjelovali u oružanoj pobuni u najistaknutijim ulogama, pa i kao predvodnici najgorih zločina, dok je SPC na samome svojem vrhu kreirala i plasirala bezdušnu klevetu Hrvata o ubojstvu više stotina tisuća nedužnih Srba i osudu Katoličke Crkve u Hrvata. (str. 270.) Moralno opteretiti pa i blokirati u toj ranoj fazi rata, s jedne strane, ustaše, a s druge franjevce, bio je znatan uspjeh velikosrpske ratne propagande, a u ovom slučaju i talijanske, koji je kasnije dograđivan i održavan u dugom razdoblju do suvremenosti. (str. 271.) Da četnički propagandisti nisu bili usamljeni spomenimo i Titova biografa Vladimira Dedijera: Odmah po proglašenju NDH (10. travnja 1941.) počela su uhićenja Srba, stvarani koncentracijski logori i učestala masovna ubijanja Srba. (str. 315.) U tom su smislu velikosrbi navodili nevjerodostojne podatke o ubojstvima u Gudovcu, Veljunu, Glini, na Koritskoj jami, jami kod Ljubinja i drugima. Hrvatski povjesničar Jure Krišto komentirao je to riječima: Rijetko se, međutim, navode precizna djela i događaji koji bi vjerodostojno potvrdili o kakvim se nedjelima radi. (str. 315.)
 
Izvođači projekta Homogena Srbija
 
Uz spomenute potporne stupove Moljevićevoj Homogenoj  Srbiji u izvedbi su napose sudjelovali Jugoslavenska vojska u otadžbini koja je s vremenom sve više dobivala značajke četničkog pokreta (napose nakon izlaska Draže Mihailovića iz izbjegličke Vlade) i izrazito srpsku vojno političku funkciju. (str. 369.) Tu su i predstavnici srpske marionetske države Aćimović i Nedić, pripadnici Ljotićeva Zbora, Dragiša Vasić – član Dražinoga štaba, pripadnici tajne organizacije Ujedinjenje ili smrt – odnosno Crne ruke,  Ravnogorski pokret,  četnici Koste Pečanca, četnički vođe Jevđević, Baćović, Birćanin i pripadnici paravojnog četničkog pokreta u Srbiji i izvan nje. Posebno vrijedan dio knjige odnosi se na ulogu Srba ( na primjeru Boška Šiljegovića i Aleksandra Rankovića) u partizanskim jedinicama koji su, kako se rat približavao kraju, pokazivali isti karakter prema zločinima nad Hrvatima kao i netom prikazani izvođaći Moljevićeva projekta. Evo što o tome kaže autor: U Beogradu je upravo  uspostavljena (listopad 1944. op. a.) nova  državna vlast „uskrsnule Jugoslavije“ obnovljene kao federacije, a istodobno se u Beogradu uspostavlja i vlast države Srbije kao federalne jedinice. Obavještajnu i logističku pripremu sukcesivnih pokolja Hrvata od listopada 1944.  godine do lipnja 1945.  znatnim dijelom obavlja OZN-a, na čelu s Aleksandrom Rankovićem, po uspostavljenim logorima i prikupljenim „Crnim knjigama“ „Narodnih neprijatelja“… (str. 485.) Nastupa srbizacija  tzv. Titove armije za planirani veliki ratni i poratni pokolj Hrvata, uz uskrs nove velikosrpske tvorevine.  U tom je momentu sigurno likovao Stevan Moljević kako njegov projekt Homogene Srbije nije bio isprazan. A napose jedan od istaknutih srpskih partizana, major Simo Dubajić koji je o partizanskim zvjerstvima u Sloveniji nakon završetka rata,u kojima je osobno sudjelovao u intervju novinaru Peri Zlataru, među inim, izjavio:  Za 30 000 ustaša koje sam pokopao na Kočevskom Rogu nema kajanja. Jedino mi je žao ako je među njima bilo četnika! (Globus 3. veljače 1995.) A pukovnik JNA Vlado Dapčević (brat poznatijega Peke) izjavio je 15. studenoga 1969. : Mi smo sto puta surovije postupali sa ustašama, nego sa četnicima. Mi smo pobili 90 posto ustaša, a u samo tri dana streljali smo preko 30.000 ustaša 1945. kod Maribora. Uhvatili smo kompletnu vladu Draže Mihailovića i niko od njih nije bio suđen na smrt. Svi su osuđeni na vremenske kazne i svi su izašli iz zatvora. (Za ilustraciju svi uhićeni članovi  ustaške vlade su posmicani!) Mala digresija. To bi trebali znati oni tzv. antifašisti koji svake godine organiziraju ulazak tih Kočinih, Pekinih, Dubajićevih, Rankovićevih (Moljevićevih u temelju) osloboditelja u Zagreb i druge hrvatske gradove!?
 
Hrvatski izrodi u projektu Homogena Srbija
 
Jure (Đuro) Vilović – izrod, otpadnik, raspop, posrbica, hrvatski velikosrbin, četnik, plitki pisac. Jedno poglavlje, Patologija izroda u funkciji velikosrpskog zločina, autor je posvetio Hrvatima koji su aktivno sudjelovali na strani velikosrpske ideologije i zločina prema vlastitom narodu. Za ilustraciju obradio je zvučno ime Đure Vilovića rođenoga u katoličkoj obitelji 11. prosinca 1889. u Brelima kraj Makarske. U Splitu je Vilović 1909. završio sjemenišnu gimnaziju i upisao studij teologije koji završava u Zadru. Svećeničke službe se nakon nekoliko mjesta službovanja vrlo brzo odrekao. Oženio se i nastojao pristupiti Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja nije (zbog toga što je ranije bio katolički svećenik) prihvatila njegovu molbu. Bavio se i književnim radom u kojem se razračunavao sa Katoličkom Crkvom. O njegovu poznatijem djelu Majstor duša (1931.) u članku  „Nakaze g. Đure Vilovića“, enciklopedist Mate Ujević odredio je ovo djelo kao „najordinarniji pamflet“ i „skandaloznu kroniku od čovjeka koji promatra ljudsko društvo u prvom redu i skoro isključivo sa seksualne strane“. (str. 581.) U skupinama antihrvatskog smjera Vilović se javlja nakon ubojstva kralja Aleksandra 1934. posebno uz Niku Bartulovića, Vladimira Ćorovića, Ivu Andrića, Viktora Novaka u beogradskim novinskim krugovima i tiskovinama koje su označene kao antiklerikalne, liberalne i masonske. Četničkom pokretu Vilović pristupa na početku rata, a početkom 1943. postaje član vojnog stožera Draže Mihailovića. Na suđenju u Beogradu 1946. , kao petooptuženi, osuđen je na kaznu zatvora od sedam godina. Umro je 1958. godine i pokopan na bjelovarskom groblju.  
 
Po pričanju njegove žene Natalije pred kraj života je samo plakao!? (str. 628.) Sedamdeset stranica koje je autor posvetio hrvatskom izrodu Viloviću predstavljaju izvrsne temelje za cjelovitu monografiju. Ali, ne samo njega. U takvu bi monografiju mogli ući i svi oni Hrvati koji su izdali i radili protiv svojega naroda. Neke od njih spominje i autor u ovoj knjizi: Niko Bartulović, Viktor Novak, Krešimir Kovačić,  Vladimir Predavec…Na prvo mjesto prethodnika zacijelo bi došao Grga Budislav Anđelinović, jedan od utemeljitelja Orjune, povjerenik za javni red u Zagrebu,  koji je 5. prosinca 1918. zapovjedio da vojska i policija otvore paljbu na prosvjednike koji su na zagrebačkom Trgu bana Jelačića prosvjedovali protiv ulaska Hrvatske u novu zajednicu, bliski rođak obitelji Zorana i Vesne Pusić. Za knjigu ne bi nedostajalo imena iz redova „oslobodioca“, ali i iz današnje svakodnevnice. Zgodan naslov takve knjige bio bi: Od Grge Anđelinovića do Zorana i Vesne Pusić! U zadnjem poglavlju autor nam pokazuje kako je demisijom četnika i tranzicijom u pobjedničku vojsku, konsenzusom četnika, nedićevaca i srpskih partizana, u svrhu  očuvanja njihove kadrovske strukture i nastavka ukorjenjivanja velikosrpske ideologije. Srbi svi i svuda u novom poretku sa istim idejama. Simbolički čin dogodio se odlukom suda u Beogradu 1953. rehabilitacijom Dragutina Dimitrijevića Apisa i Crne ruke, pod dirigentskom palicom drugoga čovjeka partizanskih vlasti iza Tita, velikosrbina Aleksandra Rankovića. A Hrvati su dobro vidjeli kako velikosrpstvo dobro funkcionira prilikom ulaska srpskih jedinica u Zagreb, svibnja 1945.
 
Sa kokardi je skinuto četničko znakovlje a postavljena zvijezda petokraka. Iza tih oslobodioca ostale su samo u Zagrebu i njegovoj okolici više od stotinu stratišta. Danas su Moljevićevi drugari sa vojvodom Dražom rehabilitirani uz pompe, svečanosti i brojne spomenike, kako nove generacije ne bi zaboravile slavu junaka i herojstva. S jedne i s druge strane kao nadahnuće za zločin koje je svijet vidio, primjerice,  na ulazu te rulje u Vukovar gdje je na djelu bio spoj kokarde i zvijezde petokrake. Da tragedija bude potpuna ovdašnje vlasti (misli se na hrvatske, op. a. ) zabranjuju simbole pod kojima je branjen ovaj herojski grad a zadržavaju zvijezdu petokraku pod kojom je, u suradnji s četnicima, počinjen stravični genocid.
 
Knjigu Stjepana Loze trebamo pozdraviti ne samo zbog vrijednog,  vjerodostojnog i istinitog  prikaza obrađenih tema, nego, čak i prije svega, upozorenja. Ako ne znamo za Moljevića i slične velikosrpske genocidne ideologije, u stanju smo da nam se dogode. Ponovno! Zato se nakon pročitane knjige treba prisjetiti kontinuiteta zločina, od prosinačkh žrtava, Sibinjskih žrtava, Radića i njegovih suboraca, Javora, Šufflaya, od Boričevaca, franjevaca sa Širokog Brijega, Orsule i Dakse, Kočevskog Roga, Hude Jame, Teznoga, Maribora, Jazovke, Zrina, Gvozdanskog, Škabrnje, Vukovara – zločina bez kazni! U kontinuitetu…
 

Mijo Ivurek, Hrvatski tjednik

Povezani članci

Počeo zagorski chef

HF

Projekt Vukovarski advent

HF

Torcidu su 1950. osnovali agenti Udbe i oficiri JNA

HF

Natječaj domoljubne poezije “Posavino, volim te kao majku”

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...