Hrvatski Fokus
Najnovije vijesti

Zločinci se udružili protiv Zdravka Mamića?

Je li se Mamić zločinački udružio protiv onih koji ga žele (s)rušiti?

 
 
Kad je u pitanju nepravomoćna osuda Zdravka Mamića čovjek nije siguran što bi valjalo učiniti da pravda bude zadovoljena u vrtlogu događanja države koja je, kako se kaže, profućkala milijarde iz proračuna kojeg su punili građani, da bi sudila osobi koja je taj isti proračun punila devizama izvozom darovitih nogometaša. Ni dan današnji hajka na Zdravka Mamića ne prestaje. Uporno se traže razlozi i novi dokazi kako bi se njegova sposobnost kriminalizirala. Zar da bi se zabavljala javnost uz pomoć pravosuđa i uz pomoć medija zanemarila odgovornost likova za državu kakvu imamo, zar zbog Zdravka Mamića?
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/12/mamici.jpg
Kad se kaže da je naše pravosuđe suspektno pitamo se: što se želi reći? Zar da je jedan osuđeni (kriminalac, lopov, ubojica ili pronevjeritelj) manje na slobodi? Kolike su osude, ma kakve one bile, stvar činjenica ili pak stvar interpretacije neovisnog suca? Neovisnog o čemu? O politici ili o osobnom materijalnom stanju ili o materijalnom stanju optuženog kojeg poput zaštićenog lopova „čuva“ pravosuđe maratonskim procesima?
 
Mislim da pravosuđe nije imuno od  prakse bivše države u kojoj su ljudi osuđivani u ime ideologije ili žrtvovanim moralom zbog politike nemorala. Sve za što se optužuje Zdravko Mamić nije vezano isključivo za sudski proces. Hajka je to koja ima desetljećima stvaranu stigmu na klub Dinamo i na njegovo vođenje od politike do instrumentaliziranih navijača. Kažu da ništa nije beznačajnije od jučerašnjih novina. Listajmo stare novine i vratimo se vremenima, tamo negdje od 2006. pa do 2017., kad je, napokon N.K. Rijeka postala prvak Hrvatske. Bilo bi zanimljivo čitati osvrte medija koji su, u spomenutom razdoblju, Zdravka Mamića nazivali trgovcem roblja sve dok ih nisu razuvjerili nogometaši nastojanjem kako bi postali njegovi robovi. Ustvari vlasnici kapitala koji im je transferima bio zajamčen. Mediji su Mamiću zamjerali dovođenje stranih igrača, a s tribina se orilo: „Mamiću lopove-odlazi iz svetinje.“ Nikoga od službi zaduženih za mir i dostojanstvo građana onda, kao ni danas, nije zanimalo tko je organizator takvih prosvjeda? Pisalo se i navijalo protiv Mamića; on je unatoč napadima, da ih nazovemo, navijačkog stupidarija dokazivao da je Dinamo dominantan u domaćem nogometu s naznakama međunarodne afirmacije. Tada na dnu,  ali na dnu  najboljih europskih klubova!
 
Tko je bio, stvarno tko je bio, kreator poruka grlatih zastupnika navijačkog grotla ostvarenog krizom identiteta ili prikazati se simpatijama za klub i istovremeno navijati protiv osobe koja ga je učinila nedodirljivim konkurentima? Odgovor na tako postavljeno pitanje dobit će se tek kad se ustanovi organizator ispisane svastike na poljudskom stadionu u susretu protiv Italije za kvalifikaciju nastupa na SP-u u nogometu. Pozadina likova što su ispisali svastiku skriva organiziranu skupinu koja je u nogometu prepoznala vrline što potiču nacionalni identitet kojeg valja destruirati, a s njim i Zdravka Mamića kao osobu neviđenih poslovnih sposobnosti s individualnom osebujnošću koja ne prkosi samo nogometnoj konkurenciji nego i politici o kojoj je postao neovisan i istovremeno na nju solidno utjecajan. Takva osebujnost mrska je svakoj politici, a poglavito onoj koja prkosi likovima „zaduženim“ ili naklonjenih čuvanju tekovina „socijalističke revolucije“ i protivnika Hrvatske kakvu, zbog takvih likova, imamo kakva je danas. Podijeljena, posvađana, interesno grupirana i, naravno, prezadužena.
 
Zdravko Mamić je u posljednjih desetak godina posredstvom UEFA-inih natjecanja u ligi nacionalnih prvaka započeo ostvarivati značajna devizna sredstva s kojima je na različite načine raspolagao i istovremeno punio državni proračun. Postao je sve manje ovisan o proračuna grada. Izmišljale su se priče, koje i danas kruže, kako ga financira grad kao da taj isti Grad Zagreb ne financira kazališta, biblioteke, muzeje, galerije i, naravno, gradski stadion ali nikad mjerom kojom ga je financirao prihod kluba „Dinamo“ od transfera igrača i sudjelovanja u Ligi nacionalnih prvaka. Nevjerojatno je s koliko su pakosti, zlobe i objeda, vodeći mediji, obilježili Zdravka Mamića dok je putovao, gledao, računao i ulagao s rizikom u mlade nogometaše i istovremeno u klub dovodio igrače koji su nedostajali prvoj momčadi ili može li netko nabrojati igrače od Eduarda do Soudanija koji su imali zapaženu ulogu u Dinamu? Nogomet kojeg voli kao sport i interes koji je u njemu prepoznao kao poslovni izazov želio je priuštiti onima koji vole uspjeh. A tko ga ne voli?
 
Svi koji tvrde da onako kako radi Mamić i sami bi mogli: zločesti su, zavidni, zlobni i pakosni. Kad bi uistinu bilo tako onda bi Hajduk, kao i svi drugi klubovi, radili onako kako radi Mamić u Dinamu čijoj su praksi, ali manje uspješno, priskočili Rijeka i Osijek; oni su na svaki način dobro došli kao konkurencija Dinamu. Naši ljudi, kako volimo tepati, vole uspjehe ali ne i platiti ulaznicu da bi im pridonijeli. To smo mi, ili „naši ljudi“ što ne vide dalje od svojeg nosa. Spremni su se oduševiti i istom brzinom razočarati kad se ne ispune njihova očekivanja. Ta „očekivanja“ su sve ono što sami nisu u stanju postići, ali zato mogu  napadati drsko, bezobrazno i s punim pravom očekivati od športaša, od našeg sporta ili, u ovom slučaju, od nogometa u njemu samo uspjeh ili osuditi neuspjeh ma koliko sami bili neuspješni kao osobe.
 
Tko god misli da je, sve što je ostvario Zdravko Mamić, posao kojeg može bilo tko ostvariti u golemoj je zabludi. Zar je moguće da su mediji uspjeli njegovu sposobnost prikazati kao lopovluk?  Neka ga ostvare u Hajduku koji, jamčim, ima iste postupke kao i Dinamo, ali nema Mamića. To je klub najmoćnije publike, s palicama ili bez njih, i upravom nedostojnom klupskih tradicija u koju je utkan hrvatski grb bez nacionalnog identiteta u njegovom vođenju. Neka zaposle onoliko ljudi koliko zapošljava Dinamo. Neka urede i privedu svrsi stadion ili ruinu kakav je stadion u Maksimiru. Neka transferiraju onoliko igrača koliko je to uspjelo Zdravku Mamiću. Neka osvoje onoliko prvenstava i nastupa u ligi nacionalnih prvaka s kojima je postao neovisan o sredstvima grada kojemu ostaje višak sredstava, umjesto za održavanje stadiona, za muzeje, kazališta, galerije, ali i za bibliobus koji, zamislite, kruži Zagrebom. Rezultati nad kojima je bdio, trošio energiju i zdravlje pun je stresova s posljedicama emocionalnih eksplozija na drske provokacije koje su jednake onima kad želi proslaviti postignuta ostvarenja uz veselje i pjesmu. Takav je! Naprosto takav je za ljude koji nisu žrtve  medijskog bojanja njegova lika i djela što je bezbroj puta dokazao humanom crtom za pomoć onima koji ga svojom nesrećom dirnu.
 
Osuđen, zbog stotinjak milijuna kuna ili, iznosom zbog kojeg se klub ne smatra oštećenim, niti drži da bi ga valjalo tužiti. Unatoč tomu kvalificiran je  zločinačkim udruživanjem. Protiv koga? Optužuju ga istražne i pravosudne strukture koje, zar stvarno, ne znaju ili ne žele znati da to nije zločinački čin! Taj „zločinački čin“ nije oštetio državni proračun što ga pune građani. Sve što je izbjegao, može se dokazati, bilo je u nedostatku legislative kakva postoji u našim ministarstvima. Što su, k vragu, osmišljeni bonusi i što je s menadžerskim ugovorima? Nije li to  eufemizam za zločin kojim bi valjalo suditi osobe koje, recimo, vode Uljanik i slična poduzeća u kojima država ima udjel. Najkraće: Mamić može biti u prekršaju, ali nikad zločinac kojeg sud kažnjava sa šest i pol godina zatvora.
 
Cijeli predmet što se odnosi na Zdravka Mamića osmišljena je hajka na njega kao osobu s golemim sposobnostima i utjecajima na nogomet; on je u Hrvatskoj, i inače, medijski najeksponiraniji društveni segment koji je izmakao svakoj vladi, a osobito SDP-eu koji mu je sudio, zar u ime naroda?  Zar u ime onog naroda koji je u socijalizmu konfiscirao privatno vlasništvo, a danas se javlja kao ostatak države kakvu hrvatski narod nije obranio. Nema potrebe imenovati te ljude. Ti se ljudi sami predstavljaju svojim raspravama i zagovaranjima. Javljaju se u politici nacionalnih manjina, a u Saboru i u medijima kao zastupnici i pisci  koji, kad nemaju što progone ustaše i veličaju partizanski rat. Jasenovac im  nije prigoda za pijetet prema žrtvama logora nego za vraćanje vremenima u kojima je vlast sjedinila sve tri funkcije: tužitelja, suca i izvršitelja.
 
Nije li Željko Jovanović imenovani ministar znanosti, obrazovanja i športa sjedinio sve tri funkcije kad je SDP došao na vlast? Optužio je HNS i nogomet u njemu. Sudio mu je, a sve što nije uspio izvršiti ostavio je poput ptice poznate po tome što svoja jaja polaže u tuđe gnijezdo nakon što je smijenjen s ministarske pozicije. Nije se on „proslavio“ znanošću! U obrazovanju je osmislio reformu obrazovanja koju je povjerio Borisu Jokiću. Zanimljiv lik koji u obrazovanju ima odgoj kao poštapalicu i kao nastavni predmet, a ne kao socijalni imperativ svih nastavnih predmeta. Iz predmeta možeš dobiti peticu jer si sve naučio o masturbaciji i pilulama protiv začeća, a onda dobiti spolnu bolest, abortirati ili ući u prometalo naprtnjačom na leđima. Ta, nazovimo je, reforma, i nadalje će od nastavnika činiti budale umjesto uzore učenicima u odijevanju, ponašanju i komuniciranju. Neposluhu i neprimjerenom ponašanju učenika arbitrirat će psiholozi, pedagozi i socijalni radnici kao njihovi intelektualni dodaci. Zar nedovoljno obrazovanom nastavnom osoblju? Za izbjegavanje nastave kažnjavat će se učenici umjesto roditelji koji ne brinu o svojoj djeci… i nema kraja.
 
Taj isti ministar, imenom Željko Jovanović, skrivat će svoje nakazno poslanje prvo u sportu, a onda osobno kad je osmislio natječaj zbog kojeg je morao, uhvaćen na djelu, dati ostavku na položaju ministra da bi nastavio svoje djelovanje kao saborski zastupnik, najvjerojatnije, na isti način. Neprocjenjivu je štetu, uz golemu podršku naših medija i politike, učinio Željko Jovanović. Ne samo u znanosti i u obrazovanju nego u sportu. Navodno je bio oslobođen nastave tjelesnog vježbanja, ali neki tvrde da je dizao utege. To nije bilo odlučujuće nego njegov, doslovce, upad u nogometnu organiziranost HNS-a. Umjesto koncepcijom pojavio se prijetnjom nogometnoj organiziranosti. Uništavanje komaraca, tvrdio je ministar, učinkovito je isušivanjem močvare. Nije uspio isušiti močvaru već je i sam u njoj gacao poput čaplje. Nemoćan meliorirati močvaru posvetio se Zakonu o sportu  jednim jedinim ciljem. Onemogućiti Zdravka Mamića i njegova ostvarenja u klubu i njegov neupitni utjecaj na reprezentaciju. Sve što je započeo sa sportskom inspekcijom nije mu uspjelo ugroziti domete HNS-a, kao ni iscrtanom svastikom na poljudskom stadionu. Ukratko, sve što nije uspjelo za Vlade SDP eu ipak je uspjelo za Vlade HDZ-eu.
 
Sudac Krušlin u Osijeku je brojnim svjedocima optužbe, a bez svjedoka obrane nepravomoćno optužio Zdravka Mamića za zločinačko udruživanje koje je Mamić prihvatio kao disident. Ne od pravde već od, kaže li se, suspektnog pravosuđa kakvo je naše. U njemu vladaju strukture kojima smeta Zdravko Mamić neovisno o stranačkim uvjerenjima, njihovoj politici ili animozitetima što su ga ostvarili naši vodeći mediji i njima priklonjene društvene mreže. Ostaci su to osoba što se nisu radovali uspjehu finalista SP u nogometu kao mase koje su sudjelovale u dočeku protagonista s sporavanim Thompsonom ili likom koji je tek osudom otkrio nakazno lice politike koja ako ne mrzi Hrvatsku onda mrzi Thompsona ili nacionalno prepoznatkljiv lik. Golemo je pitanje: zar se stvarno i protiv koga se zločinački udružio Zdravko Mamić ili su se zločinci udružili protivg Zdravka Mamića?
 
Dio novinara, ideološki bliskih kreatorima svastike na poljudskom stadionu, u nogometu pronalaze ono što žele. U stanju su izmišljati, napadati i optuživati sve što im može uskratiti lijepu i dobru poziciju u novinarstvu. Njima nije stalo do klubova u europskim natjecanjima; oni vole inozemna putovanja s kojih šalju pripremljene izvještaje kojima dodaju rezultate i izgredničke vatre koje lože kako bi „zagrijavali“ javnost. Njih nema tko pratiti od kad nema udbe. Tamo se oni, onako mali, osjećaju velikima. Zanimljivo, a na čiji račun? Uživaju zavirujući u tuđe račune, ali uvid u svoje skrivaju poštenjaci.
 

Željko Mataja

Povezane objave

CENZURA – Odgovor Hrvatske radio televizije

HF

Sramna kampanja protiv predsjednice

HF

SVJETSKI DAN HRANE – 16. listopada 2022.

hrvatski-fokus

Marsovci teroriziraju po Međimurju

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više