Politička trgovina u suvremenom dobu

Bune su samo oni koji su loše trgovali

Najveći zločin, magnum crimen, koji zadnjih  nekoliko mjeseci pluta po medijsko-političkoj površini je – „politička trgovina“. Ako ne znate kako biste protivnika, konkurenta, neprijatelja… oblatili, pljunuli, čime zveknuli, udrite ga „političkom trgovinom“. Meni „tute“ više ništa nije jasno, skoro sam se pogubio. Sve je trgovina, i bilo je od kad je „svijeta i vijeka“, kapitalizam počiva na trgovini, neoliberalistički je još globalna slobodna trgovina. Moraš prodati sve što imaš, pa i dušu Vragu – i kupiti sve što ti se nudi, pa i novu dušu – od Istoga. Samo je eto „politička trgovina“ zabranjena. Ubijaju nas i inače neologizmi, umjesto starih, nove sintagme, novi plutajući poželjni pojmovi, od  već davnih „ljuckih prava“, do, ne znam, „sukoba interesa“, „govora  mržnje“ i toga tušta i tma. Sve još mora biti „transparentno“, ima i za to svjetska udruga, Internacionala (Lipih li vremena kad je bila samo jedna, sad ih je na stotine!). A sve to prekriva  gusta magla.

Mnijem kako ta, kao i svaka magla u javnosti služi tek sluđivanju, naroda, puka, skupina, obitelji, i na koncu tog „svetog“ jedinka, pojedinca kako ne bi znao „tko mu glavu nosi“, pa postao ništa, što već jest. A možda je to oduvijek i bio. JA nula. Makar me metnuli na galge, ako ih ne nađete objesite me kod Vece Holjevca, sintagma „politička trgovina“ je to isto, istome služi. Mogao bih krenuti s mnoštva polaznih točaka, al' izabrat ću samo dvije, ne nužno i najvažnije: Tržište i predstavničku demokraciju.

Što je u „podlozi“, što je  daleko, daleko važnije, pustimo po strani. Ostavimo u magli. Što je to „demokracija“? Ustvari, manje-više ništa, Al' recimo kako je, kao i cijeli sustav – tržište. Jednostavno, na njemu se, osim ostaloga, jednom u četiri godine, većinom – trguje. Još jednostavnije, sajam, može stočni na kojemu se kupuju predstavnici, u parlamentu, pokrajini, gradu, selu. Ne magarci, već oni koji će zastupati magarad. Ide ta „predizborna kampanja“, „marketing“, Macan, Maček neki Brown i ini polit marketingaši/ce, pa vas oni nagovaraju – kao što vas nagovaraju da kupite bilo što, jaja, gaće, uloške, toaletni papir… „Kupite si Marasa, uzmite Plenkovića, bolji je Sanader, ma dajte Zoku, Jovanovića, uzmite Bulja, Pernara“… Bunjac bi bio iz „druge ruke“. I onda kupac, glasač, ovca ode, jerbo mu usput svi ti „mareketingaši“ prijete: „Ako ne birate, birat će umjesto vas netko drugi“.

Bidan ionako ne zna kako je baš to  prava istina – biraju ionako neki drugi, pa nasjedne i ode do škatulje. I tako, relativno rijetko, jer taj vašar traje tek svake četiri godine, ode i ubaci listić u tu kupovnu (glasačku) škatulju. Time sudjeluje u – političkoj trgovini, pri čemu je njegova kupnja završena. Kraj priče. Usložio bih priču sa stranačkim listama, kupovinom u „paketima“ „kompaktima“ (predmet referenduma koji ne će biti dopušten) pa to izostavljam. Za tako kupljenu „robu“, ako ona dospije u bilo koje predstavničko tijelo vrijedi kako se ona po kupnji/izboru može ponašati kako hoće. Roba ima svoje trgovačko-predstavničko Ja. Kao „kupac“, glasač dao sam joj ta prava; em me predstavlja, em kako hoće. (Postoje razne  filozofije i pravne i politološke i sociološke teorije, al' sve ih možete baciti u smeće, skupa s učiteljima, ma kako bili grandiozni – ne služe ničemu, osim za mučenje učenika i študenata. Ništa ne vrijede, osim  za spoznaju makerima kako Vas, jedinka, Ja, manipulirati, prati vam mozak.)

Osoba, vaš izabrani predstavnik ima elementarno pravo (ustavno, ne da mi se ni citirati Ustav) dalje trgovati. Točka. Ovo što se sada odvija pred našim očima politička je trgovina na malo, špeceraj. Politička trgovina na veliko odvila se dvijetisućite, poslije je malo manju, al' ipak veliku trgovinu obavio meštar Ivo Sanader sa SDS-om. I ništa, politička trgovina k'o i svaka trgovina. Može se nazvati i „koaliranje“, pa opet ništa. Osim dvije razlike: običnu robu kad kupite možete potrošiti, preprodati, baciti, ako je pokvarena. Kad „kupite“ predstavnika njemu ne možete ništa, ali on vas, vaše uvjerenje može preko nekoliko puta preprodati. Sve u svemu „politička trgovina“ nije ništa osobito – samo obična trgovina, imanentna „sustavu“. Oni pak političari i medijanci (od medija) koji urliču protiv „političke trgovine“ ne misle na vas, kao na ono veliko „Ja“ koje navodno postoji, a ustvari je ono najveća laž – nu druga je to priča – već se žale što su loše – trgovali.

Mato Dretvić Filakov