Roman Kuća Mate Sušca

Treba ga čitati polako, razmišljati o pročitanom i pronalaziti sve razine i finese u koje autor ulazi

Gordost i čvrstoća iza koje stoji neizmjerna snaga, a ta snaga izlazi iz dubine zemlje i iz dubine nebesa, ali onih Nebesa sa kojih nas gleda Bog. To bi bio najkraći opis mojeg doživljaja romana Kuća koji je napisao Mate Sušac i koji je predstavljen u knjižnici Sesvete. Kuća je roman koji treba čitati polako. Naglašavam, čitajte ga polako. Zašto? To je slojevita priča u kojoj se isprepliću prošlost, sadašnjost a rekao bih i budućnost. Miješaju se stvarnost i snovi. Prožimaju se duhovno i ljudsko. Za napisati ovakav roman potrebna je velika strast a treba i kako kaže Mate «ognjeni zanos». Citiram Kuću: „Bez toga i takvog alata, same ruke su ruke mrtvaca. Na žalost samo rijedki vjeruju snagama svoje duše: otvaraju, otvaraju i napokon ulaze.“ (str. 58.)

Matine ruke nisu ruke mrtvaca, one su više nego žive. Iz njegove duše kulja neizmjerna snaga. To je ta gordost i čvrstoća koju sam spomenuo na početku. Kuća nam priča o emigrantu Ikasu koji čezne za Domovinom, rodnim krajem i kućom svojih predaka. I kao što Matin junak strastveno želi vratiti rodnu kuću u prvobitno, izvorno stanje jednako tako i Mate piše ovaj roman. I opet citat: „A nije lako. Koliko god je zanosno, nije lako i treba snage i ljubavi više nego se čovjeku čini. Zato je stvaranje običnom čovjeku nevidljivo, običnom mozgu neshvatljivo, mnogima glupo.“ (str. 60.) Roman Kuća sadrži puno simbolike. Kuća može biti stvarno mjesto u kojem netko stanuje ali kuća je i domovina i selo i čovjekova nutrina. U svakome od spomenutoga mogu nastati ruševine koje razaraju do srži, a za obnovu i povratak na prvobitno stanje je potrebna velika snaga. Na žalost, koliko god bili ustrajni u tome, ono što je bilo nikada više ne može biti isto a samo rijetki sretnici dobiju dovoljno vremena da sve mogu ispraviti. Matin junak Ikas Selak je imao tu sreću. Ali za ispunjenje sreće treba i platiti. A oni koji pomažu nisu uvijek dobri ili mnogima nisu dobri. Citiram: „Koga si ti spasio od smrti, bolje bi mu bilo da je mrtav.“ (str. 71.)

Roman Kuća je dijelom distopija – prikaz stvarnosti u kojoj je gotovo sve loše. No, Kuća je istodobno i utopija. Prikazuje želju autora kako bi sve moglo biti dobro. Kuća je roman koji nudi rješenje i to je, ja čvrsto vjerujem, najbolje rješenje kako se može sačuvati i obnoviti naša Domovina koju čine dvije države Bosna i Hercegovina i Hrvatska. Rješenje koje nudi Mate u ovom romanu je siguran način kako sve može biti dobro i kako se mogu vratiti vremena u kojima će živjeti vrijedni, zadovoljni i nasmijani ljudi koji vole svoju obitelj ali jednako tako brinu o svojim susjedima, o svom selu i svojoj državi. Roman Kuća je zapravo bezvremenska proročanska priča. Samo slučajno ili samo namjerno je smještena u poratnu Hercegovinu ali se jednako tako može prebaciti na drugi kontinent ili koju tisuću godina u prošlost ili budućnost. Temeljne stvari su iste i jednako mogu funkcionirati bilo gdje. Citiram: „Kuće se mijenjaju kao i ljudi, kao i sve ostalo. Ali, kad osjetiš da si tuđin u tuđini, kad te tamo ošamari sumnja  – Tko si? Ma, gdje reče da si se rodio? U kakvu kožu si se obukao? U čemu podkovan?“ (str. 79.)

E, to je isto u svim vremenima – jesi li domaći, naš ili si tuđinac, njihov, vaš. Matini opisi su tako stvarni da prilikom čitanja nastaju slike pred očima ili u glavi. S obzirom da dolazim iz sličnog podneblja ja sam na trenutke osjetio mirise prirode o kojoj Mate piše. Osim toga, on poznaje stvarnost, razumije ljudske odnose, ulazi u ljudske duše. Svaki Matin lik je iskren i stvarno živi svoj život. Evo jedan primjer o pijenju kave: „Kavu ne smiš piti sam. Znaš. U tome ti je njezina igra. Ona se ne pije da se pije, vego radi društva, ma ne radi ljuckog društva, vego, što ja znam. Neki misle da s kavom dolaze neki, ka duhovi, neki jopet laprdaju svašta. Nisam ni ja u to virova, a unda – osuđen sam je piti sam sa sobom. Gorka je tada, pa da je od čistog meda. Gorka. A kad sam s nekim, ne triba mi šećer.“ (str. 83.)

Mate je pošten prema svojim junacima. Svaki od njih ima pravo na svoje vrline i mane a pokazane su iskreno i životno. Citat: „Jednom je upra u moje čelo i promrsijo – Mali u laži je sve! Zapamti. Ljudi koji lažu, mudri su, narodi koji lažu, jaki su, politika koja laže dugo traje, a oni koji će ti povirovat dok lažeš budale su. Imaš ji u šaki i u malom džepu.“ (str. 84.) Matin junak Ikas je pun ruševina u sebi i oko sebe. Kada se počinje sabirati i polako obnavljati u sebi, u kući i u selu ne bježi od samokritičnosti. Pita se jesu li Hercegovci bolji ljudi od drugih. Citiram: „Meni se sve čini da smo gori od svi'. Što je valjalo, izginulo! Kako metnimo reć, pored mene more nešto bit dobro?“ (str. 87.) Ali autor nudi nadu. Dobro zna što treba i kako treba raditi. Tako Mate piše. Citat: „Ta bahatost nedostojnih, to nasilje poraženih! Očekuj tek toliko da te volimo mi koji te poznajemo i koji ti priznajemo da se za slobodu treba žrtvovati i ne očekivati zahvalnost od nezahvalnih. Oni su prekaljeni borci za vlast, za privilegije, moć nad drugima.“ (str. 108.)

Mate istodobno zna o kakvom svijetu sanja i kakve nam snove nudi. Citat: „Djeca i cvijeće se ne razlikuju. Zamislite svijet bez cvijeća i djece? Bio bi to svijet pun mrtvaca i gareži! Zamislite!“ (str. 106.) Zamislite i vi. Matini junaci sanjaju o slobodi. O pravoj istinskoj slobodi. To nije samo sloboda od neprijatelja koji puca. Neprijatelj dolazi s neočekivane strane. A evo koliko je Mate aktualan. Citiram: „Sad se ubija radnim mistom i plaćom. Kreditom! Ufatiš ga u ošac pa pustiš da cvili. Da se koprca dok je živ, Eee da.“ (str. 177.) A malo dalje autor nastavlja priču. Nekad se borilo za život a sada za preživljavanje. Kaže Mate kako je – citiram: „U novoj odjeći i s druge strane dojahao stari, crni jahač. Ne uzima samo živote, došao je po osjećaje.“ To su te nestvarne dubine u koje Mate ulazi i koje dobro poznaje. Mislim kako Mate duboko i široko proživljava našu stvarnost. Rekao bih kako je ovaj roman Matina autobiografija. Ali to je istodobno autobiografija svakoga od nas, svakoga čovjeka. Svatko od nas ako ima imalo ljudskosti želi popraviti sve porušeno u sebi i oko sebe. Citat: „Pametan si pa ćeš razumit da je u svakom vrimenu puno nevrimena koje ne pita čovika što oće a šta neće, vego mu je činit ono što mora činit.“ (str. 214.)

Mate u svom romanu Kuća ne zaboravlja ni Boga. Svakom junaku je pripao na primjeren način.  Neki likovi ne vjeruju u njega, neki ga traže a neki bez Boga ne bi mogli opstati. Citat: „Što je tebi? Htio bi stvari rješavati poput Boga, a kad ti ne ide, onda – kriv Bog. Daj nemoj! Ostavi Boga na miru!“ (str. 309.) Roman Kuća potvrđuje kako Mate osluškuje život, prati svakodnevicu naših života i našu stvarnost. No, on to gleda svojim, nama možda nejasnim pogledom. On odlazi u različite sfere. Zato i roman možemo čitati na više razina – kao priču, stvarnu priču, kao bezvremensko djelo u prošlosti ili budućnosti, a posebno je izazovno Kuću čitati na duhovnoj razini.

Ali Mate čitatelja uvijek vodi do rješenja ili ga nudi. Citiram: „Nije sve crno. Ako tvoja, ako moja, ako naša djeca ne zavole ovo tlo, ako ga zapuste i napuste – tek onda piši – propalo. Nitko ne će proklinjati lupeže, neradnike, uhljebe i izrode, mi ćemo biti krivi. I hoćemo, nitko nego ja, ti ili netko treći.“ (str. 369.)

Zato ponavljam, roman Kuća, autora Mate Sušca treba čitati polako, razmišljati o pročitanom i  pronalaziti sve razine i finese u koje on ulazi. A Mati želim neka napiše novi roman i željno ga iščekujem.         

Mr. sc. Mario Raguž