Srednjovjekovni simboli Ante Alajbega

Likovi srednjovjekovnih vladara ili kršćanski simboli na novcu slali su poruku o suverenitetu, moći i religijskoj pripadnosti

U Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, u četvrtak, 13. prosinca 2018. godine otvorena je izložba 'Srednjovjekovni simboli' autora Ante Alajbega, kustosa Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Zašto su ljudi koji su ih osmislili i koristili, simbole izradili baš na takav način? Kako su ih vidjeli i kakav je bio njihov doživljaj? Možemo li promatranjem kamenih reljefa, nakita i drugih srednjovjekovnih predmeta doprijeti do njihovog značenja?

„Simboli se rađaju i umiru“, rekao je njemačko-američki teolog Paul Tillich. Rode se kada u grupnoj podsvijesti društvene skupine nastane potreba za njihovim stvaranjem, a nestankom te potrebe – umru. Tijekom svih povijesnih razdoblja, ljudi su stvarali simbole s ciljem komuniciranja. Tako je bilo i tijekom srednjeg vijeka. Neke srednjovjekovne simbole danas razumijemo s lakoćom, neke pak i ne. Kovani novac predstavlja mnogo više od sredstva razmjene i materijalizirane vrijednosti. Kovanice su jedini serijski proizvođeni predmeti s prikazima simbola u srednjem vijeku. Likovi srednjovjekovnih vladara ili kršćanski simboli na novcu slali su poruku o suverenitetu, moći i religijskoj pripadnosti. Srednjovjekovni ljudi su ih odlagali u ostave i prilagali uz mrtve. Simbolička vrijednost kovanica nastavlja se i do današnjih dana – premda ni sami nismo sigurni zašto, svi smo barem jednom ubacili kovanicu u fontanu.

Karolinški mač, izrađen krajem 8. ili početkom 9. stoljeća, pronađen je 2006. godine u selu Koljane kod Vrlike. Ukrašen je motivima štakastoga križa (crux patibulata) i trikvetre. Trikvetra je poznata još iz keltske i germanske poganske tradicije, no u srednjovjekovnoj se simbolici povezuje sa Svetim Trojstvom. Do danas je u Europi pronađeno šezdesetak mačeva ovoga tipa (Petersenov  tip). Najviše u Norveškoj, zatim u Hrvatskoj, Irskoj, dok su u zemljama srednje Europe pronađena ukupno 24 primjerka. Takvi mačevi nisu bili oznaka etničke pripadnosti, nego su simbolizirali društveni status, političku pripadnost i moć njihovih vlasnika.

Keramičko, drveno i stakleno posuđe korišteno je u društvenim i ritualnim aktivnostima. Posebno je zanimljiv običaj prilaganja posuđa u grobove tijekom 8. i 9. stoljeća. Posude su bile ispunjene hranom ili pićem, a simbolizirale su posljednju gozbu u čast pokojnika. Sve su posude iz ranosrednjovjekovnih grobova bile ukrašene geometrijskim motivima, najčešće valovnicama. Naušnice i prstenje su ukrasni predmeti koji se nose u svim kulturama i civilizacijama. Naušnice sadrže implicitnu seksualnu simboliku, jer se počinju nositi tek u dobi spolnog sazrijevanja. Prstenje simbolizira savez, zavjet, zajednicu i zajedničku sudbinu.

Čitav je materijalni svijet, kojega je stvorio čovjek, sazdan od jednostavnih geometrijskih oblika. Pravilnost je znak namjere i stoji u suprotnosti prirodnoj nepravilnosti i slučajnosti. Geometrijski su oblici odabrani kako bi naglasili razliku između težnje ljudskoga uma za redom, i kaosa u prirodi. Jedini geometrijski nepravilni likovi na predromaničkim reljefima su oni koje je stvorila priroda: zvijeri, ptice, biljke i ljudi. No, i ti su likovi uvijek uokvireni strogim linijama geometrijskih oblika i pravilnim ponavljanjem raznih motiva. Geometrijski ornamenti na predromaničkim reljefima vjerojatno i nisu imali neko više značenje, klesani su s namjerom da pokažu brigu i predanost prema svetome prostoru u kojem su se nalazili. Ipak, njihovo je ponavljanje proizvodilo efekt jeke i stabilnosti. Translatiranjem, rotacijom i refleksijom, motivi su se prema zadanom obrascu mogli pravilno ponavljati u nedogled. Osvijetljen treperećim svjetlom voštanica, predromanički reljef postao je ritmični isječak geometrijske beskonačnosti.

Arheološkim istraživanjima crkve sv. Marije u Biskupiji kod Knina pronađeni su ulomci tranzene, kamene prozorske rešetke. Biskupijska tranzena koncipirana je u dvije smislene cjeline: gornju tvori središnji prikaz Bogorodice s djetetom, a donju prikaz svetca s tonzurom i starohrvatskoga ratnika. Uokolo Bogorodice nalazi se tetramorf, simbolični prikaz četiriju evanđelista, posebno omiljen u romaničkoj umjetnosti. Simbol svetog Ivana je orao, sveti Matej prikazan je ljudskim likom, sveti Luka kao vol, a sveti Marko simbolom lava. Tranzena  je nastala sredinom 11. stoljeća, a rekonstrukciju je izradio Stjepan Gunjača. Najrazumljiviji simboli su nam upravo oni pomoću kojih i danas komuniciramo, a čiji se oblik i značenje nisu promijenili – kršćanski simboli. Znak križa, prikazi evanđelista, jaganjaca, riba i golubica u dvadeset i prvom stoljeću nose jednako značenje kao u srednjem vijeku. Međutim, neki od tih simbola su, poput križa, nastali znatno prije pojave kršćanstva. Križ su poznavali drevni Egipćani, Židovi, Germani, Kelti, Kinezi i stanovnici brončanodobne Krete. Njegova grafička jednostavnost i mogućnost zamršene simbolike učinili su ga široko rasprostranjenim i prilagodljivim znakom. Križ je ponajprije povezan s brojem četiri, jer je usmjeren prema četirima stranama svijeta. Prostorna orijentacija izražena je u osi istok-zapad i predstavlja izlazak i zalazak sunca. Os jug-sjever ili os gore-dolje, simbolizira vremensku orijentaciju. Sjecište tih dviju osi tvori središte svega duhovnog i prostornog. To je središte svemira, točka u kojoj se sastaju nebo i zemlja, prepliće vrijeme i prostor. Križ je stablo ukorijenjeno u paklu s krošnjom u kraljevstvu nebeskom. Križ je i simbol smrti, što nam postaje jasno njegovim crtanjem. Nacrtavši jedan njegov krak, drugim ga potezom poprečno presiječemo i tako simbolično prekinemo nit života. Ipak, obrnutim čitanjem sjecište križa možemo objasniti i kao počelo života iz kojega sve izvire. Više od samoga događaja raspeća Isusa Krista na Golgoti, kršćanski križ simbolizira njegove posljedice. Razapeti Krist postao je Spasitelj, otkupio je ljudske grijehe i omogućio život vječni u kraljevstvu nebeskom.

Njegova smrt na križu sjecište je dviju osi – Kristove ljudske i božanske naravi. Križ simbolizira sve osnovne kršćanske dogme i nudi spasenje svima koji u nj vjeruju. Nošenjem prstenja, mačeva, ostruga ili nekih drugih predmeta sa znakom križa, srednjovjekovni su ljudi slali poruku o vlastitoj religijskoj pripadnosti, ali i zazivali božansku milost i spasenje. Iz naše današnje perspektive, ovakvo tumačenje temeljnoga kršćanskog simbola izgleda poprilično očito. No kako bismo ga pojmili da se crkve, svete knjige i kršćanstvo nisu sačuvali do danas? Arheologija u proučavanju drevnih religija i simbola nailazi na čitav niz poteškoća, koje je lijepo dočarao engleski arheolog Philip Barker: „Ako na trenutak zaboravimo sve što znamo o posljednja dva tisućljeća, možemo se poigrati poučne arheološke igre. Što bismo razabrali iz arheoloških ostataka kršćanstva kad o njemu ne bismo znali ništa osim tragova koji se mogu prikupiti iskopavanjima? Česti nalazi ulomaka plastičnih i slikovnih prikaza čovjeka razapetog na križ, nježne majke s djetetom te drugih muških i ženskih likova, od kojih neke muče i ubijaju, dok su drugi okruženi pjevajućim krilatim likovima; pehari i pladnjevi u grobovima pojedinih muškaraca; hramovi različitih veličina, od sićušnih do divovskih, mnogi od njih s tlocrtima u obliku križa, što možda ima neko značenje, a možda i nema… Kakvu bismo rekonstrukciju religije pokušali napraviti iz takvih ostataka? Kult ljudske žrtve povezan sa štovanjem majke boginje? Treba li izjednačiti dijete s razapetim čovjekom?“ Barkerova pitanja treba imati na umu i kada trikvetru pokušamo objasniti kao poganski simbol kod Germana ili kršćanski simbol kod Kelta. Zapravo, treba ih imati na umu uvijek kada razglabamo o simbolima.

Tumačenje srednjovjekovne simbolike putem rječnika simbola bio bi odveć banalan, čak i promašen pokušaj. Time bismo ignorirali činjenicu da iza svakog simbola stoji čovjek i njegova namjera za komuniciranjem. Samo se pravilnim redoslijedom postavljanja pitanja pruža mogućnost konkretnoga analitičkog doprinosa. Dakle, ključno je pitanje zašto su ljudi koji su ih osmislili i koristili, simbole izradili baš na takav način? Zatim, kako su ih vidjeli i kakav je bio njihov odgovor na njih? Cilj ove izložbe je da posjetitelj među izloženim spomenicima pronađe simbole i da si postavi upravo ova pitanja.

Izložba će biti otvorena do 28. ožujka 2019. godine.

Nives Matijević