Moj narod prašta jer ga tako vjera uči

Kiča je uvijek bilo i bit će u svim porama života

 

 

Zadarski književnik Ante Gregov Jurin dobitnik je nagrade Donat za Životno djelo HKD Rijeka, HKD Ogranak Zadar za 2018. Uz to, ostvario je značajan i zapažen uspjeh u ovoj godini 2018., naime njegov roman: Pilot s Jadrana, treći program Hrvatskoga radija u sedam nastavaka emitira u večernjim satima. Na ovom projektu radila su eminentna imena iz glumačkoga svijeta. O cijelom projektu oglasio se Hrvatski radio. Isti roman biti će ekraniziran i prikazan na HRT-u.

– Vjerujem da će te se vi i vaši čitatelji složiti sa mnom da je najteže govoriti o sebi i svojim djelima. Po meni to bi svatko od nas trebao prepustiti drugima. Naravno, lijepi je osjećaj dobiti priznanje za nešto što si uradio, posebno od Hrvatskoga književnoga društva čiji sam dugogodišnji član. A, ako je to priznanje sublimacija svih tvojih radova u području književnosti, za životno djelo, onda se taj osjećaj, ljepote prelijeva u sreću. Da osjećam se sretan, jer sam uspio ostaviti nešto što će ostati i ostaviti nešto što neće umrijeti sa mnom.

 

• Još je toliko književnih projekata pred vama i vaša djela podatna su drugim kulturnim izražajnostima, dramskome i filmskome obliku, što je se s nekim od njih i krenulo.

– Istina je, da su neka moja književna djela ne samo zagolicala, nego su već i izvođena, a neka u tijeku obrade proširenog sinopsisa odnosno scenarija za igrani film po romanu Pilot s Jadrana. Dok je monodrama Dama u pratnji kavalira u tijeku obrade za izvođenje.

 

• Roman u nastavcima na Hrvatskome radiju (Pilot s Jadrana) naišao je na izuzetan prijem kod slušateljstva.

– Hrvatski radio je u nastavcima izveo kao Radio roman moj roman Pilot s Jadrana. Kažete da je naišao na izuzetan prijem kod slušateljstva. Nemam tih podataka, ali znam da je dugo vremena bio jedan od 10 najčitanijih romana u Hrvatskoj.

 

• Vaša djela donose u tu prešućivanu prazninu djela i priče koje su nedostajale u sklopljivosti jednoga mozaika tako da nam se daje jasnoća jednoga prostora, vremena, ljudi u njemu.

– Zapamtite, svako vrijeme i prostor imaju svoju prešućivanu prazninu. Samo što se u nekim vremenima i narodima na nekom prostoru ta praznina ispunjava i dan danas šupljinom a ne batudom, saznanjem da se ništa, baš ništa ne može sakriti, što više, često, ako ne i uvijek se može na pogreškama učiti i naučiti što je dobro, a što zlo. Ako je to moguće, bezbolnije je učiti na tuđim grješkama a ne na svojima. Istina i ljubav uvijek pobjeđuje, snagom razuma koji govori da ništa zauvijek nije i nikada dovoljno. Sve, baš sve ostati mora za druga vremena i ljude jer su i oni nama ostavili sve. S tom istinom i vjerom pišem i pisati ću dok sam živ. Likovi mojih djela govore ono što ja želim reći, radi dobrobiti čovjeka, istine i pravde. Ako u tome bar malo uspijem, biti će mi drago. Kako ono vi kažete što sam bar malo doprinio u sklapanju tog mozaika.

 

• Toliko je životnoga iskustva u vama, vašem proznome štivu što potvrđuje davno rečeno da veće i ozbiljnije djelo traži iskustveno i doživljeno.

– Istina je da životno iskustvo doprinosi punoći proznoga i svekolikog umjetničkog izražaja, što je i normalno ako promatrate život čovjeka, on se u prvom redu sastoji od nekolikorazdoblja odrastanja, djetinjstvo koje traži bezbrižnu igru u sreći, mladost koja bi trebala biti ispunjena veseljem, pjesmom i ljubavi, srednju dob koja je posvećena učenju, radu, brakom, podizanju djece, karijerom i na kraju poodmakla dob, namjerno neću reći starost, jer mi je ta riječ ružna, ja ipak biram riječi, ha-ha-ha-ha… Tako, da sve potvrđuje davno rečenu misao da veće i ozbiljnije traži iskustvo i doživljeno. Za sve to se je pobrinula priroda koju treba slijediti i poštivati njen fluidni tijek.

 

• Ne znam kada je netko u manje vremena dao više, jednostavno ste ušli u jedan prostor i nametnuli se kvalitetom u njemu, postali prepoznatljivi.

– Ostat ću dosljedan. Neka o meni govore drugi.

 

• U ovim današnjim književnim naplavinama svega i svačega nije lako zasvijetliti, između toliko nametanja drugih.

– Ne bih rekao da se samo književnost odlikuje raznoraznim naplavinama svega i svačega. Kiča je uvijek bilo i bit će u svim porama života pa i u umjetnosti ali se s time ne treba opterećivati, neka ga, i za njega ima konzumenata. A što se tiče nametljivaca njih je se najlakše osloboditi voljom i znanjem, oni su za njih nepoznanica.

 

• Neupitna je vaša poetska nit, tako da dijelovi vaših romana poezija je u prozi.

– Moć objedinjenja proze i poezije, odnosno nit koja povezuje jedno i drugo se ne kupuje na pazaru, nju, ili imaš ili nemaš. Po zakonu vrijednosti se zna koliko je nešto vrijedno. Za umjetnost ne vrijedi taj zakon ni zakon rijetkosti. U književnosti je umjetničko djelo veliko onoliko koliko uspije otkriti dušu čovjeka.

 

• Kako su vaši prijatelji reagirali na vaše romane, jesu li i kako doprli do njih jer ih se dotiču?

– Htjeli ste me pitati da li su se neki poznanici poistovjetili sa likovima iz romana? Ne, niti je vrijeme nastajanja priče ni dob poznanika odnosno čitatelja, moguć za tako nešto. Ali u mom narodu postoji taj sindrom i teško će se ikada zaboraviti jer je duboko uklesan u granitu pamćenja a dotiče se svih koji su živjeli i žive na ovim prostorima. Moj narod prašta jer ga tako njegova vjera uči, ali ne zaboravlja.

 

• Ima li nešto što vas nisam pitao a rado biste odgovorili na to?

– Mogao bi i htio puno toga reći ali ne ću, iz više razloga. Jedan od njih je i ovo vrijeme adventa, vrijeme radosti i mira. Želim vama i vašim čitateljima Sretan Božić i Novu godinu! Kada sam već spomenuo sreću, pronađite je, ona je tako blizu, koliko i daleko u vašim grudima.

 

Nikola Šimić Tonin