Riječi istovremen, istovremeno, istovremenost tvorene su prema uzroku isto + vrijeme, a istodoban i njegove izvedenice prema isto + doba
U Akademijinu je rječniku natuknica: “istodoban, istodobna, adj. aequalis, koji je iste dobi. – Samo U Stulićevu rječniku; v. istogodan” (Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjiga 4., str. 355., JAZU, Zagreb, 1892. – 1898.) Natuknice: istovremen, istovremeno i istovremenost ne postoje u tom rječniku. Ali, postoji pridjev istovremenit: “istovremenit – adj., u Stulićevu rječniku: contemporaneo, ejusdem temporis (pp. qui eodem tempore vivunt. Susrećemo:
ISTODOBNO
ISTOVREMENO
“svojevremen, adj. onaj koji je u svoje, pravo, određeno vrijeme (…) Svojevremeno saopćivati početak i svršetak stečaja. Zbornik zakona (1853.) 2., 70. U novije se vrijeme dosta upotrebljava i kao adj. i kao adv. (Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjiga 17., str. 379., JAZU, Zagreb, 1959. – 1962.). Natuknice: svojedoban, svojedobnost i svojedobno ne postoje u tom rječniku, ali nalazimo: “pravodoban, pravodobna, adj. onaj koji biva u pravo doba, u pravo vrijeme. Riječ načinjena prema njem. rechtzeig. (…), govori se i piše u Hrvatskoj i Slavoniji, i to adj. i adv., na pr. gospodarski poslovi treba da su pravodobni; da sam pravodobno došao, ne bih štete imao” (Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjiga 11., str. 412., JAZU, Zagreb, 1935.).Natuknice: pravovremen, pravovremenost i pravovremeno ne postoje u tom rječniku.
U Hrvatskom pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz 2013. na stranici 248. nalazimo: "istovremenost > istodobnost". Isto je i u Institutovu Školskom rječniku hrvatskoga jezika iz 2012. na stranici 194. sastavljači daju prednost riječima istodoban, istodobno, istodobnost u usporedbi s istovremen, istovremeno, istovremenost: "istovremen v. istodoban, istovremeno v. istodobno, istovremenost v. istodobnost".
Na temelju čega to čine pravopisci i leksikografi i zašto se nameće riječ istodoban i njezine izvedenice? Zašto je, primjerice, prekovremeno i prijevremeno dobro, aistovremeno nije dobro? Ponajprije valja reći da u odabiru riječi prednost dajemo riječima istodoban, istodobno, istodobnost, ali nije isto kada autori odabiru riječi za vlastiti tekst i riječi odabiru autori u normativnim priručniku. Riječi istovremen, istovremeno, istovremenost tvorene su prema uzroku isto + vrijeme, a istodoban i njegove izvedenice prema isto + doba. Riječ vrijeme ima meteorološko i astronomsko značenje. Riječ doba ima također astronomsko značenje. Među njima postoji razlika, riječ vrijeme nema ograničenosti, a riječ dob (doba) ima ograničenje. Riječ dob može se zamijeniti riječju razdoblje (period), npr. mladenačka dob je razdoblje (period) mladosti, godišnja doba razdoblja su u godini, glazbeni naziv doba također ima leksičkih ograničenosti. Od riječi vrijeme može se tvoriti više pridjeva nego od riječi dob(a), odnosno, tvorbene su mogućnosti znatno šire nego u riječi dob, primjerice, svevremen, ali ne i svedoban; prekovremen, ali ne i prekodoban; prijevremen, ali ne i prijedoban; istoznačno je pak pravovremen i pravodoban; istovremen i istodoban.
Riječi isto (u značenju ‘točno; bitno’), vrijeme, doba staroslavenskoga su podrijetla. Riječ je doba u značenju ‘vrijeme’ u staroslavenskom maloporabljiva u usporedbi s vrijeme i zato valjda od te riječi (vrijeme) imamo više izvedenica. Čini nam se ispravljajući ili preporučujući neku drugu riječ katkada i sami ne znamo zašto to činimo, oslanjamo se valjda u odabiru na neki drugi jezični savjetnik ili rječnik. U normativnim je rječnicima, prije odabira riječi, potrebna ozbiljna prethodna rašlamba jer je riječ o kodificiranom priručniku. U hrvatskim se tekstovima rabe riječi istovremen, istovremeno, istovremenost pa ne možemo odmah i bez promišljanja i obaziranja na upotrebu preporučiti porabu samo jedne riječi u korist istodoban, istodobno, istodobnost. Iskustvo pokazuje da se mnoge riječi, koje ne preporučujemo porabniku, ipak živo upotrebljavaju u životu i praksi. Navest ćemo nekolkio primjera:
"U načelu su tako sva tri narječja istovremeno …" (Radoslav Katičić, Zlatna formula hrvatskoga jezika:ča-kaj-što1 ,Kolo, br. 2., 2014., http://www.matica.hr/kolo/424/Zlatna%20formula%20hrvatskoga%20jezika%3A%20%C4%8Da-kaj %C5%A1to1/);
Ravnateljica NP Sjeverni Velebit Irena Glavičić Sertić istaknula je kako je "biti na karti svjetske baštine za njih istovremeno izuzetna čast, ali i odgovornost" “(Ministartsvo kulture Republike Hrvatske, 26. travnja 2018., http://www.min-kulture.hr/default.aspx?ID=19711);
Neki možda misle da je istovremeno srpska riječ, a istodobno hrvatska. U Brodnjakovu Rječniku razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika susrećemo: "istovremen > istodoban" (Zagreb, 1992., str. 190.). Prema Brodnjaku riječ istovremeno pripada i hrvatskom jeziku, ali postoji i riječ istodoban koja nije stilski obilježena. To ipak nije sasvim točno jer su u jezičnoj praksi, kako se vidi iz navedenih primjera, riječi istovremen, istovremeno rabe bez ikakve stilske obilježnosti. U srpskom je doista češće rabe riječ istovremeno, a u hrvatskom istodobno i istovremeno, ali normativni priručnici ne uspoređuju ili ne bi trebali uspoređivati svoj jezik sa stranim, barem nakon tredesetak godina državne i jezične samostalnosti i neovisnosti.
Valja što brže osloboditi sebe pa i jezičnu zajednicu od stalnih pogleda unatrag te opisivati hrvatski jezik uz pomoć pravila i zakonitosti vlastitoga jezika. Bit je u opisivanju istoznačnica, a ne u suodnosu hrvatskoga i srpskoga. U rječniku Petra Guberina i Krune Krstića Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika imamo:”istovremeno-istodobno” (Zagreb, 1940., str. 116.), ali riječ istovremeno nije označena zvjezdicom koja prema autorima znači da je “tipičnija za srpski književni jezik”. Primjerice, u Babićev-Finka-Moguševu pravopisu iz 2011. možemo naći istovremen, istovremenost i istodoban (str. 217.) što znači da su te riječi shvaćene kao istoznačnice. U Šonjinu su Rječniku hrvatskoga jezika iz 2000. na stranici 379. isto istoznacnice: "istovremeno pril u isto vrijeme; istodobno…" Šonjin rječnik nema uputnice istovremeno > istodobno. U Anićevom Rječniku hrvatskoga jeziku (Zagreb, 1998., str. 337.) i Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (Zagreb, 2004., str. 266.) riječi istovremeno i istodobno su istoznačnice: ”istovremeno pril. u isto vrijme, u isti mah; istodobno”. U Velikom rječniku hrvatskoga standardnog jezika (Zagreb, 2015.) natuknice su istodobno i istovremeno također istoznačnice:
” istodobno <…> u isto vrijeme (u isto doba, u isti mah) kad i što drugo <…> ⇒istodopce, istovremeno…” i “istovremeno <…> u isto vrijeme, u isti mah <…> ⇒istodobno …”.
Ako su riječi istovremeno i njezine izvedenice tuđice, zašto te riječi, primjerice, ne navodi Samardžijin Srpsko–hrvatski objasnidbeni rječnik iz 2015. ili Šamijin Rječnik tuđica i hrvatskih riječi iz 2014.? Autori su tih rječnika pri pisanju rabili i druge rječnike i priručnike. Kao primjer istoznačnosti navedenih riječi možemo navesti Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik gdje stoji: "jednovremen (srp.) – istodoban, istovremen (hrv.)" (Samardžija, 2015., str. 195.).
Dakako, ako je riječ bila u svoje vrijeme neopravdano potisnuta, bilo bi dobro vratiti ju u oporabu, ali oprezno i ne potiskujući druge riječi koje i sada rabimo. Sastavljač objasnidbenoga jednojezičnika opisuje što postoji u jeziku i njegovoj normi, a porabnik samostalno prihvaća i rabi što mu više odgovara. Leksikograf obično ne nameće svoju volju porabniku. Nemamo prava gurati bez obrazloženja, pod svaku cijenu, sve što nam se više sviđa. Razvidno je da se u hrvatskom standardu istodobno i istovremeno rabe kao dvije istoznačne riječi, a istoznačnice su bogatstvo jezika. To nisu dvostrukosti kao Europa i Evropa gdje je veći dio jezične zajednice prihvatio riječ Europa, premda i sada poneki još uvijek rabe Evropa umjesto Europa. Ubrzavati umjetno proces kodifikacije nije opravdano, a s istoznačnicama se ne treba boriti, osobito ne protiv njih.
Literatura:
Anić, Vladimir, Rječnik hrvatskoga jezika, 3.izd., Novi Liber, Zagreb, 1998.
Babić, Stjepan, Moguš, Milan. Hrvatski pravopis, 2. izd., Školska knjiga, Zagreb, 2011.
Brodnjak, Vladimir. Rječnik razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika, priredio Ivo Klarić, Zagreb, 1992.
Guberina, Petar, Krstić, Kruno. Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, Matica hrvatska, Zagreb, 1940.
Hrvatski enciklopedijski rječnik. Jutarnji list – Novi Liber, Zagreb, 2004.
Hrvatski pravopis, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2013.
Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjiga 4., JAZU, Zagreb, 1880. – 1976.
Rječnik hrvatskoga jezika, Leksikografski zavod Miroslav Krleža – Školska knjiga, Zagreb, 2000.
Samardžija, Marko. Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik, Matica hrvatska, Zagreb, 2015.
Šamija, Ivan Branko. Rječnik tuđica i hrvatskih riječi, Društvo Lovrećana Zagreb, Zagreb, 2014.
Školski rječnik hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje – Školska knjiga, Zagreb, 2012.
Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2015.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više