Sreća

Uvijek ju čekamo, umjesto da ju zovemo sami

Sreća ima zdrave zube, seku i bracu, mamu i tatu. Sreća ima sve petice u školi i trenira gimnastiku. Pozvana je na sve rođendane i svi joj daju leksikon da ga ispuni. Sreća uvijek ima za sladoled i kino četvrtkom.

Nikad ne zakasni na autobus i nikad ne ugazi u lokvu. Sreća živi tamo gdje mi odredimo da živi, ona se rado nastani, no tako ju je teško zadržati pa čak i kao podstanarku. Deložiramo ju po hitnom postupku ako ne ide sve po planu, sreća je na ulici u tren oka, sa svim svojim stvarima: osmijehom, raspoloženšću i poletnošću.

Uvijek ju čekamo, umjesto da ju zovemo sami. Uvijek mislimo da se sve kazaljke na svim satovima svijeta trebaju poklopiti kako bi ona došla, no istina je drugačija: ona se rado odaziva i rado se druži. Moja sreća živi u mojoj obitelji, u njihovoj bezuvjetnoj ljubavi i podršci, svađi i šali… Moja sreća živi u mojim prijateljicama i prijateljima, u našim izlascima, razgovorima, čekanjima dok jednom kasni, potpisivanju na predavanjima, dijeljenju komada pizze, poznavanju sitnih navika…

Moja sreća živi u ispunjavanju ambicija, živi i u trenutku dok idem na predavanje, a na ulici nema nikoga, mirišu jutranja peciva i čujem samo svoje korake i kamione dostave. Ponekad život poruši sve mostove prijateljstva između sreće i života, no treba znati da sreća uvijek lebdi negdje u blizini i sramežljivo čeka naš poziv. Svojom pristupačnošću nam se čini još daljom. No, treba se odvažiti i pozvati ju makar na kavu, tko zna, možda od poznanice postane prijateljicom za čitav život.

Ivana Glavan