Prije su političari bili gospari, a danas imamo Junckera, Jandrokovića…
Moram priznati da isprva nisam dovoljno ozbiljno shvatio predavanja dr. Ranka Rajovića, niti knjigu Nicholasa Carra "Plitko" o tome što tehnologija čini našem mozgu. Promatrao sam dječaka od 7 godina koji nas je posjetio sa majkom, njegova sposobnost sabranosti (koncentracije) na neki sadržaj (knjiga, slikovnica, crtani film) iznosila je oko dvije minute.
Moram reći da su djeci dostupni više nego ikada loši uzori, holivudski glumci, turbo folk, manekenke, loši filmovi i serije, agresivne video igre koje stvaraju kaos u mozgu nalik pijanstvu, pa i razni nemoralni sadržaji uvijeni često u privlačan celofan… Obilje smeća i ispraznosti. Gubitak odnosa sa prirodom, praktičnim radom, nedostatak discipline, nepoštovanje autoriteta i gubitak kvalitetnih socijalnih kontakata, rada koji razvija upornost volju i samopoštovanje su samo neki od aspekta kako tehnologija oblikuje naš mozak. Postoje naraštaji koji su pretili ili anoreksični, koji hodaju poput pataka, trče punom nogom, imaju respiratornih teškoća uslijed previše šećera i ugljikohidrata, zubi su im loši, vid oslabljen, ne čitaju knjige, ne poznaju filmske klasike… Facebook može biti zabavna stvarčica, ali najčešće je puki kvantitet i bombardiranje gomilom dopadljivih sitnica, mobitel postaje poligon za videoigru ili isprazna ćaskanja (ćakule).
Mediji besplatno pružaju uslugu da bi nam zauzvrat ukrali osobnost, postajemo pomodari, materijalisti, liberaliziraju nam se svjetonazori, postajemo pasivni konzumenti, infantilni ovisnici. Rezultati logičkog mišljenja, praktičnih vještina, znanja matematike, pismenosti, likovnog izražavanja, tehničkih i motoričkih sposobnosti opadaju. Moralni relativizam, malodušnost, pragmatizam nasuprot karakteru i jasnim vrijednostima dovode i do raznih oblika bijega od slobode i autonomnosti; droge jesu isključenje od svijeta koji nam je nejasan i neprijateljski, ili postavlja zahtjeve koji diraju naš ego i komociju. Da, i struktura zanimanja stvara ljude od glinamola; jedan seljak ili obrtnik ili poduzetnik nije bio objekt državnoga aparata koji je vezan pupčanom vrpcom uz državu hraniteljicu.
Kladionice, urnebesni dočeci Nove godine (pogledajte količinu novca koju izvođači dobivaju, kao i izbor glazbe!), glamurozna vjenčanja, nogometni navijači koji umjesto podrške svome klubu pružaju vandalizam zbog kojega slijede međunarodne sankcije, a i fenomeni u kojima je Torcida vjerna neuspješnom Hajduku, dok BBB drvljem i kamenjem udaraju na tvorca hrvatskoga nogometnoga čuda (inače meni ne baš simapatičnom čovjeku) su stvarnost u kojoj se više ne snalazim. Svijet postaje nečija volja i predodžba, umjesto objektivnog ispitivanja i kušanja. Pa i obični dječji rođendani su postali "hepening"! Prije je pjevač znao pjevati i bio gospodin čovjek (Robić, Dragojević, Vukov), prije je umjetnik prvo svladao zanat, pa zatim tražio svoj originalni doprinos svijetu (Medović, Augustinčić, Zweig), političar je bio gospar De Gaulle i Adenauer, ili F. J. Strauss, a ne nekakav Juncker ili Jandroković…
Zapad se sve više pretvara u Disneyland (maštoviti i teološki vudreni C. S. Lewis nazvao bi to oholo, plitko i samoživo stanje duha sotonizom), dok je Istok danas realizam i stega, pa čovjek mora priznati, volio ili ne volio Putina (osobno sam uvijek za distancu prema velikim silama i mnogo toga u Rusiji i Kini mi se ne sviđa) da je ruski predsjednik prošao neku životnu školu i obuku, da zna znanje koje se tiče geopolitike, ekonomije, diplomacije…
Mi možemo pisati i raditi na reformi školstva, pravosuđa, zakona, državne uprave, gospodarstva – ali u srži svega je uvijek čovjek i zajednica, naše moralne norme i vrijednosti u koje vjerujemo, naša sposobnost da stvaramo novu vrijednost. Ili sustav stvara čovjeka ili ljudi stvaraju sustav? Možemo reći da pojedinci stvaraju povijest, ali kako i zašto ti pojedinci dolaze do izražaja u nekim društvima, u drugima pak ne? Bezlični i ružni gradovi od jeftinih materijala, mrtva sela, obitelji s jednim djetetom, pogrješno koncipirano visoko školstvo (daleko od potreba tržišta), nemoć da se išta proizvede, neučinkovita i glomazna javna uprava, neodgovorni političari i pasivno hirovita javnost su naša stvarnost.
U takvim situacijama samo Vlada nacionalnog jedinstva može koncenzusom provesti bolnu terapiju. Mi za to nismo zreli, narod bi to odbio, a ni velikim silama ne odgovara jaka i prosperitetna Hrvatska. Naša politička agonija će se nastaviti, dok ne počne kažnjavanje za kriminalne aktivnosti; jer demokracija bez sankcija je neodgovorna demagogija u kojoj onaj tko ima poluge vlasti poput hobotnice upravlja društvom. Rezultati se već vide, počevši od urušavanja zdravstvenog sustava i iseljavanja mladih!
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više