Don Žarko Brzić – Stazama života ili smrti

Priroda ne trpi horror vacui

Don Žarko Brzić sadrži dubokih i zanimljivih misli, te eruditskih detalja satavljenih tako da svaki čitatelj može sa lakoćom pratiti i razumjeti tekst. Donosim neke zanimljive podatke iz onog vremena iz knjige Žarka Brzića "Stazama života" (Zagreb, 1959.).

Katolička revija "Missioni" u svibnju 1959. ističe da katolika koji prakticiraju svoju vjeru ima u Parizu 15 %, u Buenos Airesu 13 % (!!!), u Barceloni 25 %, te 20 % u Rimu i Milanu. Engleski časopis Times u travnju 1957. nas upoznaje sa Gallupovom statistikom o kršćanstvu u SAD-u i Britaniji (dalje slijedi Engleska, pa mi je nejasno zašto piše Britanija, op. T.T.). Općenito je polazak u crkvu u SAD-u kod svih kršćanskih denominacija bio 51 %, ali u Engleskoj samo 14 %! Dok je 69 % Amerikanaca izjavljivalo da je vjera u porastu, 52 % Engleza mislilo je da je u opadanju. U SAD-u 81 % ispitanika je gledalo na vjeru kao na stvarnost koja može odgovoriti na sva pitanja, dok je u Engleskoj taj broj dvistruko manji, tj.41 %. U Americi je 7 % izjavilo da je vjera zastarjela, dok je u Engleskoj takvih 27 %.

U SAD- u je u opstojnost vraga vjerovalo 61 %, u Engleskoj 34 %. Amerikanaca se 90 % složilo da je Krist sin Božji, Engleza 71 % (kako pomiriti gornje podatke sa ovako visokim postotkom nevjere u gornjim podacima, op. T.T.). Na pitanje može li čovjek biti kršćanin, a ne vjerovati svakoj riječi u Novom Zavjetu potvrdno je odgovorilo  66 % Amerikanaca i 79 % Engleza. Čak 78 % u SAD-u misli da čovjek može biti dobar kršćanin i ne ići u crkvu, u Engleskoj to mišljenje dijeli 85 % ispitanika.

U don Brzićevo vrijeme 1959. (ubrzano ali ne i Žarko, op. T.T.) na svijetu je 2 milijarde i 718 milijuna ljudi, od čega katolika 486 milijuna (na  97 katolika je 1 Hrvat! Danas je na 240 katolika 1 Hrvat! op. T.T.), protestanata 200 milijuna, pravoslavnih 200 milijuna. Naravno, čovjek se pita koliko je tu stvarnih kršćana, koji nisu komunisti, masoni, agnostici, ateisti? Statistika je iz rečenoga časopisa "Missioni" iz 1959. godine. Tu je i pitanje koliko prosječan čovjek poznaje Bibliju i dogme? Strašnu istinu iznosi don Brzić pozivajući se na belgijski časopis "Foyer Notre Dame" iz 1956. godine. Od ukupnog broja stanovnika Zemlje, njih 20 % raspolaže sa 80 % hrane. Dok jedan od američkih kruzera "United States" ima najraskošnije kućice za pse sa zračnim instalacijama dotle npr. u Kalkuti stotine tisuća ljudskih bića žive i spavaju na ulicama. Dok tzv. instituti ljepote klijentima pružaju mliječno kupanje (u magarećem mlijeku?, op. T.T.); potroši se 250 litara miljeka (po osobi) da bi klijentica imala savršenu kožu, istodobno preko milijarde ljudi gladuje. Nadalje, 160 milijuna Amerikanaca ima 15.000 kino dvorana, dok 450 milijuna Kineza ima samo 16.000 bolničkih kreveta. U svijetu se (1959.) svakoga sata rađa 2.400 djece, od kojih će polovica vrlo brzo umrijeti.

Svaka atomska bomba košta (tada) koliko i 10 novih opremljenih bolnica, jedan moderni lovački avion koliko 5 bolnica. Jedan teški bombarder košta 14 milijuna dolara. Zanimljiv je kraj knjige gdje dva svećenika razgovaraju u napuštenom francuskom selu. "Sjetio se tada (stariji) svećenik kako 18 godina tu nema niti jednoga krštenja…, vjenčanja, umirućeg bolesnika koji bi se ispovjedio. Danas je čak i selo mrtvo. Stari su pod zemljom, mladi su otišli. Na porušenim krovovima vjetar, kiša i pauci ostaju jedini gospodari. Nema više svećenika, nema više djece…

Da, došao je sada red i na nas 2019. godine, i u tom procesu nestajanja, pozapadnjivanja (gubitka morala) ne shvaća gotovo nitko od političara, a često to ne shvaćaju i poneki svećenici, pa i visokopozicionirani, a još manje shvaćaju lijevoliberalni intelektualci kako i zašto smo na to došli, i koji je lijek za strahoviti demografski pad. Imade jedna utjeha, a ta je da nismo baš radili kako treba, pa i nade u ozdravljenje ima ukoliko se bolesnik (Hrvatska i Europa) promijeni. Ukoliko ne će, doći će netko drugi, priroda ne trpi horror vacui (strah pred prazninom). Priroda se boji praznine, za razliku od suvremenih umjetnika i intelektualaca!

Žarko Brzić rodio se 3. travnja 1922. godine u Filip Jakovu. Osnovnu školu završava u rodnome mjestu. Kao i većina svećenika sa zadarskog područja u periodu talijanske uprave završava gimnaziju u Šibeniku. Teologiju polazi u Đakovu i jedan dio u Zagrebu. Za svećenika ga je 14. srpnja 1946. zaredio u Đakovu mons. Antun Akšamović. U razdoblju od 1946. do 1948. poslužuje župe Primošten, Donji Miholjac, Valpovo, Bošnjake i Banj. Godine 1948. i 1949. odrađuje vojni rok u Makedoniji. Lažno je optužen i odslužio je četiri godine robije u Kazneno-popravnom domu u Skoplju zbog svojih kršćanskih i domoljubnih ideala. Nakon izlaska iz zatvora 1953. postavljen je za prefekta u Sjemeništu »Zmajević« u Zadru. Od 1955. do 1962. bio je privremeni upravitelj crkve Sv. Šime u Zadru, a u razdoblju od 1962. do 1969. bio je duhovnik i profesor na Bogosloviji. Odlukom Svete kongregacije za sjemeništa 1966. na temelju objavljenog publicističkog gradiva priznat mu je status profesora na svim teologijama i vjerskim školama u zemlji. God. 1970.-1971. bio je župnik Velog Rata i Solina, a od 1972. župnik Sv. Stošije u Zadru. Godine 1975. imenovan je duhovnikom sjemeništaraca i profesorom u školi, a ujedno i župnikom Brbinja i Savra. Od 1978. postaje župnik Silbe. Godine 1992. zbog bolesti je razriješen župničke službe. Umirovljen je 1995. i od tada je nastanjen u Svećeničkom domu »Zmajević« u Zadru.

Treba naglasiti da je don Žarko bio književnik, publicist i novinar. Novinarstvom se počeo baviti već za svojih srednjoškolskih dana. Kao srednjoškolac bio je i član Đačkog križarskog bratstva. Kao student surađivao je u više tjednika: Križarskom tjedniku, Nedjelji, Hrvatskoj smotri i povremeno u još nekim listovima. Kasnije kao svećenik surađivao je u Glasu Koncila, mjesečniku Marija, u Glasniku Srca Isusova i Marijina i u reviji Veritas. Bio je član Društva hrvatskih katoličkih novinara i član Društva hrvatskih književnika. Objavio je 11 knjiga i to: Stazama života, Zagreb, 1959; Uzdignuta pogleda, Zagreb, 1961.; Iskre svjetla, Zadar; Čovjek podijeljen u sebi, Đakovo, 1972; Nade i ohrabrenja,Zagreb, 1978; Uči se od sunca, 1981.; Nikad na gubitku, 1985.; Najljepši ukras, 1988.; Nasmijano lice, 1990.; Nezastarjela mudrost, 1990.; Oslonjen na nadu, Đakovo, 1994. Preminuo je 8. kolovoza 1998. u Zadru, a pokopan je u rodnom Filip Jakovu.

Teo Trostmann