Hrvat Đuro Horvatović u istočnoj Srbiji

Hrvat ministar obrane srpske države

Poručnik Đuro Horvatović (Nova Gradiška, 17. I. 1835. – Beograd, 28. II. 1895.) iz austrijske vojske prelazi u srpsku vojsku 1862. Istaknuo se u I. srpsko turskom ratu 1876.-1877.; kao potpukovnik je sa 4. korpusom kod Šumatovca napao desno tursko krilo i doprinio pobjedi srbijanske vojske. U II. srpsko-turskom ratu 1877.-1878. zauzeo je Bijelu Palanku i Pirot. U razdoblju od 1881.-1885. bio je srbijanski poslanik u Petrogradu, zatim zapovjednik aktivne vojske i ministar obrane 1886.-1887.

Horvatović je iz hrvatske pokrajine Slavonije; obitelj potječe iz Like, a stariji korijeni su u Hercegovini. Otac Stjepan bio je hrvatski krajiški časnik. Nakon osnovne škole u rodnoj Gradiški i gimnazije u Srijemskoj Mitrovici polazi Đuro kadetsku školu u Grazu koju dovršava 1852. kao potporučnik. Kao poručnik službuje u Italiji, Vlaškoj, Galiciji i Beču. Pod rukovodstvom Ilije Grašanina (vidi Načertanije, op. T.T.) Srbija nastoji pridobiti školovane austrijske graničarske časnike, posebno nakon turskoga bombardiranja Beograda 1862. godine. Horvatović istupa iz austrijske vojske u srpsku 1. 11. 1862. Uz pomoć pukovnika Antonija Oreškovića Hrvata katolika iz Dvora na Uni, časnika i obavještajca (agenta) srbijanskoga dvora. Knez Mihailo Obrenović daje mu čin kapetana i postavlja ga za svoga ađutanta. Služi Horvatović u Knjaževcu, Jagodini, Negotinu i napreduje do brigadira, vojnika, potpukovnika, svugdje omiljen i opisan kao čelik karakter.

Prvi srpsko turski rat pripremljen je pod generalom češkoga roda Franjom Zahom koji smatra da dolinom Morave četiri kraka vojske opsjela Niš i zauzela istok današnje Srbije, tj. granicu s Bugarskom. Plan se nije ostvario, samo su časnici Horvatović i Stjepan Binički (rodom iz Gospića, Hrvatska, prezime vrlo rasprostranjeno u Poljskoj, op. T.T.) bili na visini zadatka. Topnici pukovnika Bekera (Austrijanac rodom?, op. T.T.) i general Černjajev (Rus?, op. T.T.) slamaju tursko topništvo, ali su kasnije prisiljeni na povlačenje.

Horvatović uspijeva pred šet puta brojnijim najelitnijim turskim pješaštvom obraniti Knjaževac. Desno krile Horvatovićevo branio je Grgur Franić, također Hrvat iz Like. U nemogućem položaju Horvatović je uspijevao djelovati napadački, ali je obećana pomoć  Černjajeva izostala, tako da su se bez rezervi i u odnosu na neprijatelja odnosom od 1:6 moralo povući. Turci su nastavili napredovati tako da je službeni Beograd želio zavapiti pomoć od velikih sila; ipak Srbi su prepotenciju turske vojske iskoristili odbivši ih pametnom obranom Černjajevskoga na teškom terenu, te ih smionom akcijom Horvatovića, koji je zauzeo natrag Knjaževac, napali sa boka.

Teo Trostmann