Patnje Barske biskupije pod turskom vlašću

Osmanlije zauzimaju Bar 1571. i okupacija je potrajala tri stoljeća

U zborniku "Crna Gora i Osmansko carstvo" mr. sc. Ivan Jovović iznosi stradanje Barske nadbiskupije pod turskom vlašću. Kod većine Hrvata prevladava potpuna neobavještenost, pa i nezainteresiranost za Boku, Budvu i Bar kao područja na kojima je katoličanstvo bilo stoljećima dominantno i gdje postoje i postojali su ljudi koji su sebe doživljavali Dalmatincima, pa i Hrvatima – iako se naravno radi o perifernom prostoru na crnogorsko albanskoj međi. Barski nadbiskup Andrija II. molio je 1450. kao poslanik albanskoga velikaša Skenderbega Papu da pomogne materijalno obranu od Turaka, tj. Osmanlija.

Godine 1475. barski nadbiskup nosi naziv Primas Srbije, tj. on je trebao ujediniti u otporu Turcima sve katolike i kršćane u sklopu zemalja koje je prije punog stoljeća obuhvaćala srpska vlast. (Carigrad i Srbija su tada već punih 20 godina pod turskom vlašću, 1462. padaju istočna i srednja Bosna. Skadar pada 1479. godine, dio izbjeglica dolazi u Bar. Pokušava se pomiriti albanske velikaše, posebno Dukađine i Kastriote; iz 1481. je inkonabula barskoga nadbiskupa Stjepana Tagliattija koji poziva u rat protiv Turaka. U gradićima Ulcinju, Svaču i Budvi nestaju "strateška" biskupska sjedišta, kao i u obližnjoj Albaniji. Osmanlije zauzimaju Bar 1571. i okupacija je potrajala tri stoljeća. Za to vrijeme gotovo je potpuno uništeno katoličanstvo na tom prostoru; cijele obitelji iseljavaju u Italiju, Dalmaciju, Boku i dr. I nadbiskup Bruni smrtno stradava od Turaka. Postoji više verzija njegove smrti.

Zanimljiva je terminologija barskih nadbiskupa koji pravoslavce nazivaju raskolnici, Rašani, Grci, dok islam tretiraju kao sektu. Nadbiskup Bara je najčešće stranac, dočim je generalni vikar domaći čovjek. Mletačka posada napustila je grad bez borbe, priličan broj sirotinje prelazi na islam. Ispočetka Turci blago postupaju i zaštićuju imovinu Katoličke Crkve. Do 1579. Bar nema nadbiskupa (vlada arhiđakon), Dubrovčani nastanjeni u kosovskim kolonijama predlažu za barskoga biskupa Marina Brajanovića, dubrovačkoga franjevca ističući da nikako ne žele na toj stolici don Frana Baranina, vikara stonskoga biskupa. Dubrovčani ističu da će sami financirati troškove barskoga nadbiskupa.

Barom posredno vlada od 1575. do 1577. skadarski biskup Teodor Kalompsi, crkvena provincija se sasvim šašavo u aktima naziva makedonskom. Ambroz Kapić, franjevački misionar i venecijanski podanik postaje barski nadbiskup. Unatoč sultanovim poveljama Turci su prigrabili nadbiskupsku palaču, franjevački samostan sv. Nikole pretvorili u džamiju i dosta kaptolske baštine zaplijenili. Kapić iz sigurnosnih razloga boravi u Budvi, i to oskudno. Nakon Kapićeva bogoslužja u katedrali sv. Đura, nakon njegove propovjedi protiv otpadnika od katoličanstva bio je mučen vatrom, a katedrala je pretvorena u džamiju. Sebastijan iz Bara je ubijen 1588., a Rafael Dubrovčanin je kamenovan od Turaka 1599. godine.

Godine 1596. manji je ustanak Barana i Ulcinjana pod plemićom Markom Samuelom, izgleda potpomagan iz Napulja, dok se Venecija držala rezervirano. Porta (Turska) je podupirala pravoslavlje nad kojim je imala kontrolu, dok su katolici sumnjičeni i pelješeni. Poslije obnove Pećke (srpske) patrijaršije pravoslavni episkopi utjeruju namete katolicima što izvrsno služi Turcima; divide et impera! Barski nadbiskup Marin Bici (1608.-1624.) uz velike troškove preko svog rođaka Mahmud paše koji je sultanov zet osigurava boravak u Baru gdje skoro gubi glavu u uroti nekih barskih katoličkih svećenika potpomognutih lokalnim muslimanima. Bici obilazi albansko pleme Klimenti koji su gotovo svi katolici, a govore albanski i dalmatinski (misli slavenski) jezik. (Klimenti, Grude, Hoti, Kastrati, Sabrioli, i danas pravoslavne Crnogorce Bjelopavliće, Pipere, Bratonožiće i Kuče.) Kako ti ljudi žive bez svećenika i sakramenata šalje im dva franjevca koji odbijaju ići, pa dolazi fra Antun iz Šibenika.

Godine 1633. don Đurađ Vučković boravi u Bjelopavlićima i Grudi; od 200 obitelji 90 je primilo islam, i to nenasilno. Turcima ne plaćaju poreze i žive u potpunom vjerskom neznanju i praznovjerju. (poganstvu po opisu, op. T.T.) Godine 1610. katolici u Ulcinju su apsolutna većina, da bi 1640. to bio čisto muslimanski grad. Fanatizam održava 400 alžirskih gusarskih obitelji koje trguju robljem. Katoličke crkve u Ulcinju su srušene ,a katedrala sv. Marije pretvorena u džamiju.

Godine 1630. u Baru je crkva sv, Marije (izvan zidina) pretvorena u džamiju, prijeti se katolicima nasiljem ako ne prihvate islam. Vrši se divljačko iživljavanje nad svetinjama. Centralna vlast reagira i zaštićuje katolike, ali već u Kandijskom ratu (1645.-1669.) je sv. Marija porušena do temelja. Nadbiskup Giorgio Bianchi. znalac hrvatskog, albanskog, turskog, talijanskog jezika vrši vizitaciju 1637. godine i Turcima daje velike darove. Paštrovići, pleme u okolici Budve, koji su 1602. još katolici (postaju pravoslavci) žale se da 14 godina nisu vidjeli svećenika. I to još su Paštrovići pod vlašću Venecije!

Na području albanske Malesije koje Bianchi 1642. naziva Duklja (staro ime Crne Gore) žrtvom franjevaca očuvano je katolištvo. Stanojević, V. Ćorović, Sima Milutinović Sarajlija svjedoče o potiskivanju katolištva od strane pravoslavlja u središnjoj Crnoj Gori.(?!) To tumači Ivan Jovović i komoditetom klera; barski nadbiskupi su radje boravili u renesansnoj Italiji nego da im Turci deru kožu ili ih ugnjetavaju. Nažalost slično je i sa Popovim poljem u zaleđu Dubrovnika.

Jedan od rijetkih domaćih nadbiskupa barskih je Marko Križ, imenovan 1654. usred Kandijskoga rata. Godine 1649. Venecija je pokušala vratiti Bar u svoje ruke, ali je izostala obećana pomoć Crnogoraca. Turci su ubili 79 barskih katolika, a zatim još 49 koji nisu htjeli prijeći na islam. Jednom po jednom su odsjecali glavu pred crkvom sv. Nikole. Preko 30 obitelji napušta Bar, crkve se ruše, plemstvo prisilno islamizira. Don Đurađ Vučković bježi na Brač, a Bogdan Donat Jelić u Dubrovnik te Napulj. Broj katolika opada sa preostalih 5000 na svega 2000., od čega nijedna obitelj unutar zidina. Skadarski biskup, barokni humanist i pjesnik, pisac na albanskom jeziku, Pjeter Bogdani, obilazi prerušen u prosjaka u Bar i brine o katolicima. Njegova nadležnost je i nad katolicima u Skoplju, te Srbiji.

Crkve sv. Pavla, sv. Marka, sv. Petra, sv. Ilije i sv. Venerande su pretvorene u džamije ili u konjske štale, a samostan sv. Nikole u stambeni objekt. Nadbiskup Andrija Zmajević 1671. boravi u Baru vedro i udobno iako je s Venecijom oslobađao od turske vlasti Risan i Herceg Novi, te propovjedao sa novskih minareta kršćanskim vjernicima. Umire 1694. godine. U napadaju Venecije na Ulcinj 1696. sudjeluju mnogi barski katolici. Bojeći se Venecije, Turci prisiljavaju od 1699. do 1707. godine 1000 barskih katolika da prijeđu na islam. Vicko Zmajević koristi prijateljstvo sa skadarskim pašom Mahmutom Begovićem, dragim, starim i vjernim prijateljem i 1703. nedaleko Lješa (Albanija) održava pokrajinski crkveni sinod gdje se staje na kraj lošoj praksi.

U rečenim krajevima su svećenici prisiljavani na zahtjev praznovjernih muslimana krstili njihovu djecu (valjda slučajevi kada nekome djeca umiru malena, ili misli da je uklet op. T.T.), da su katolici pri krštenju djece uzimali muslimane za kumove, da su roditelji vrlo malenu djecu udavali ili ženili, a ponegdje je bilo kriptokatolika. (javno prihvate islam, a potajno ostaju kršćani) Vjernici su neredoviti na misi, svećenici se svađaju – što nije čudo u takvim prilikama. Mahmut paša smanjuje pritisak na katolike Bara koji su vrlo osiromašeni, ali njegov nasljednik Demir (tur. znači željezni) nastavlja sa groznom tiranijom prema svim kršćanima. Mletačko crnogorsku koaliciju pod Barom pomažu lokalni katolici, što ih dovodi u još gore stanje da su popljačkani i od svojih saveznika.

Vicko Zmajević prelazi u Zadar kao nadbiskup vukući sa sobom barske, ulcinjske i skadarske katolike. Kada su se Hasan paši 1726. godine katolici iz Šestana potužili zbog smaknuća jednog svog čovjeka on pobije i njih. Mnogi katolici prelaze i na pravoslavlje, 1743. se Barani žale papi Benediktu XIV. da njihov nadbiskup Štukanović za svoga mandata još nije bio u Baru! Čudna je politika Vatikana koji od sredine XVIII. do sredine XIX. stoljeća u sjevernoj Albaniji za biskupe imenuje Slavene (dakle pretežno Hrvate), a u Baru postavlja Albance. Događaju se i primjeri solidarnosti gdje i katolici i pravoslavni koriste istu crkvu, ali i to se često izrađalo u sukob.

Teo Trostmann