Sasi u rudniku Novo Brdo na Kosovu

Od Sasa su ostali nazivi poslova u rudniku

Premda je vladar bio neprikosnoven, Novo Brdo je uživalo autonomiju, i njime su upravljali vojvoda kao zapovjednik obrane, knez kao administrator i kefalija. Sitnije sporove su sami rješavali, ali je za krupnije stvari bilo potrebno tražiti mišljenje Vijeća koje se sastojalo od 12 purgara (od njemačke riječi “burger”, građanin) i koje je bilo samoupravno tijelo unutarnjeg uređenja grada. Zajedno su sudjelovali u upravnim i sudskim poslovima i dobivali izvjesne prihode, pa čak imali i tržišnu inspekciju. Ostalo je zabilježeno da “vojvoda, knez i purgari slobodno biraju četiri dobra čoveka da nadziru i ogledaju prodaju i kupovinu u gradu”. Naređanja vlasti građanima je priopćavao putal (od njemačkog “butel), a privatno-pravne isprave pisao inomik. Poznato je da je u gradu bilo i bankara. Premda su Albanci u to doba bili gotovo bez nazočnosti na Kosovu (o čemu svjedoči turski popis nekoliko desetljeća kasnije), posljednji je vojvoda slobodnog Novog Brda bio Lesh Span, predstavnik njihovog vlastelinskog roda iz Drivasta.

Logično, njegovi su prvi stanovnici bili rudari, ali ne samo Sasi koje je u Kraljevstvo Srba prvi doveo kralj Uroš I. Hrapavi: većinu su činili naši ljudi koji su ovim zanatom već ovladali. Rudari su bili povlašteni u ovom mjestu: imali su prednost pri nabavci namirnica, a u Zakonu o rudnicima (drugom takvom dokumentu u Europi, odmah poslije njemačkog) daje im se pravo da založe baštinu vlasnika rudnika ako im on na vrijeme ne isplati nadnice. Ovo je možda i prvi zakonski član o zaštiti prava radnika na svijetu!

Od Sasa su, međutim, ostali nazivi poslova: šafar se zvao nadzornik rudnika, valturci su kupovali istučenu i opranu rudu i topili je u kolu (topionici) pa je prodavali, hautmani su nadzornici određenog kopa, plakaoničari ispirači rude, trajbari su radnici na stroju u obliku uspravnog vretena kojom se pomoću upregnutih konja izvlačio veći teret iz jame a koja se zvala rat (od njemačkog rad, što znači točak), furnici su prenosili rudu a foseri su bili obični rudari, po naški “rupnici”. Bili su čuveni u svijetu. Vojvoda od Ferrare upravo je u njemu tražio majstore za rad u svojim kopovima, a kralj Alfonso Aragonski od Sicilije i Napulja molio despota Đurđa da mu pošalje dobre majstore jer su pronašli rude zlata i srebra ali nemaju nikoga tko zna da ih vadi i pročišćava.

Umješni novobrdski rudari sudjelovali su i u opsadi Carigrada, na strani Turaka, kao dio vojske koju je Đurađ Branković morao poslati Osmanovim potomcima, a despotove riječi da “bez naše pomoći nikada ne bi bio osvojen” odzvanjaju kao kletva kroz vijekove.

Zanimljivo kako autor V. V. ne objašnjava tko su Sasi. Turci, osobito simpatični Evlija Čelebija u XVII. stoljeću skloni su pretjerivanju u putopisima. Grad Dubrovnik ima unutar zidina malo više od 6.000 stanovnika, dakle Novo Brdo je još daleko manje). Plemenite kovine su se ponajviše izvozile na Siciliju, u Abruzzo, Toskanu, Ankonitansku Marcu, a posebno u Veneciju, i sve to mahom putem vještih dubrovačkih trgovaca karavanskim putovima prema Republici Svetog Vlaha i prema zetskim lukama. Na tim dugim putovanjima spavalo se po svratištima (motelima), stanovima (pansionima) ali i po samostanima i privatnim kućama. Grad su Turci dva puta pokušavali bezuspješno osvojiti, 1412. i petnaest godina kasnije. Konačno se predaje 27. lipnja 1441. godine, kada opsjednuti građani “jedu nepristojne i zabranjene stvari”, pa čak i svoje ruke samo da se ne predaju Osmanlijama, ali već dvije godine kasnije dolazi do oslobođenja.

Godine 1455. ponovno pada, poslije neispunjenog obećanja sultana Mehmeda II. Osvajača da će njegove žitelje poštedjeti (među zarobljenicima je bio i Konstantin Mihailović koji je odveden u janjičare, a kasnije pobjegao opet među kršćane i umro u Poljskoj), ovoga puta zauvijek u tamu. (V. V.)