Dvogodišnjica smrti Joje Ricova

Ne veži smrt uz pjesnika

Iako je godišnjica smrti Joje Ricova (Kali na Ugljanu 25. ožujka 1929. – Zagreb, 23. siječnja 2017.), sam sebi govorim: Ne veži smrt uz pjesnika. Pjesnici ne umiru. Dobar pjesnik ne umire nikada. Odlazi tamo gdje je prije bio. Odlazi u svoje pjesme. Toliko mu je život donio odrona duše. Održavao se na životu Joja u prstenu toga vremena. Drugi su nastavili stupati Titovim stazama revolucije. On je gorio ispod sunca kamena, golotočkoga kamena na susjednom Svetom Grguru. Živio živeći čaroliju riječi. Pjesmama k'o ribarskim mrežama lovio more, njegove bonace i nevere. Lovio težake, ribare, dok žuljevitih ruku ubiru plodove polja, plodove mora. Lovio ljepote rodnoga škoja. Njegove uvale, hridi, sike, škrape… lovio Kali. Domaću lovio rič.

U vremenu – nevremena, u nemilosti omrznute sudbine – NEPRIJATELJ NARODA!? Kako može pjesnik biti – Neprijatelj naroda!? U čeljustima režima, tugom boji stihove. Boluje bolove rana – modrice modrica na duši. Žuljevit nad njim dlan neba k'o ruke njegovoga težaka sa škoja. Gleda na njemu, na tom dlanu, liniju svoga života. Ustreptao u bujici sumnji, nedohvat misli. Krovi sjećanja. Izdržava mučenje i neizdrž. Izdržava preodgoj. Sav život stane u jedan stih. Po stihu pjesnik se obesmrti. Sve bude i prođe, samo dobri pjesnici ostaju.

Nikola Šimić Tonin