Nešto kao čežnja i samoutjeha

Između Pridrage i Lübecka

 

 

                Bratiću A. G. Čulini

 

Gore, na sjeveru

gdje Baltik – more huči

gdje sjeverne zore

        ostavljaju trag,

neka ti galeb pozdrave uruči

i kaže tiho;

        Ti si mi brate drag…

Tamo na sjeveru

        gdje hladnije su zvijezde,

gdje neki drugačiji

        vjetri njedra biju,

gdje misli i osjećaji

        drugačije jezde

gdje stihovi se drugačije siju;

neka te jug naš sjeti

i glas izvora zovne

        na krš ostavljeni

        i staru avliju…

Jer, ovdje

        gdje vrhovi Velebita strše

        do plaveti neba

        koji često zovu

u ogredu staru, k' gumnu

        gnijezdu sokolovu

borovoj šumi

        i znanom nam moru;

osjećam spoj ljepote, zanosa,

od mira, do starog bunta i prkosa

i šaljem tebi, tebi brate dragi

        koji ćutiš kucaje srca

        koji poznaješ uzdisaje Duše

        koji čuješ

                tanane misli moje

i radost i muku;

kad i bonace tihane

        nastanjuju luku,

neka te mirisi juga

kad i tamo je tuga

u odaje svoje

        sa žarom privuku…

Iako, ah, mi pjesnici,

čudnovati meštri od slike i Riječi

znamo u svakom trenu

        što nas liječi…

Da, riječi bližnjih

svih dragih nam Bića

sve Prirode Majke

        i svih njenih (p)tića…

Sve što u krhke

        dolazi antene…

Od živosti mudrosti

od radosti mladosti

igara djetinjstva

        snene – uspomene…

Ne znam što bih dalje

        do brate na sjeveru

gdje i sam dugo kovah sudbu svoju

nego, nek' redaju se češće

        svijetli dani sreće

nek' i nama kapne

        kap meda u mlijeko

nek' nam i osmijeh Sunca

poljubi sve ushite Duše

        sa vrhunca;

Nek' i pjesnicima

        u samotnoj tišini

dok snivamo o visini

        ovdje u nizini

BAR  PONEKAD  POĐE

BAŠ  KAO  PO  LOJU!

 

Zvonko Čulina, Pridraga, 8. rujna 2018.