Glas Božjeg parvorijeka Ima li pravi smisao sve što je uman čovjek napisao? Ili je Bog već znao i rođenjem mu darovao spoznaju Da je besmisao smisla predznak zao, usta što pred Smrt se stisla, budu puna života besmisla? Pjesniku što tumači tmine i ljudske sudbine, ponekada I grkoću meda, o svjetlosti pisati se ne da, jer on sav se Crnoj misli preda. Zdravko Luburić Hej, trgni se, brate! Pusti nek ti riječi zov svjetlosti Budu i Nek nisu pisane zaludu. Nek se one u govoru Zlate. Na osmijehe zvone! Nek za me i za te sve što Živi i zemljom se kreće bude plodom smisla i života Sreće! I još nešto k tome: Nek hrvatske riječi u vremenu i Padežu svome, ni sakate, niti hrome, već žive i jasne, baš kroz život cio što je sretan, smislen i dar Božji bio, Tek na kraju svoga ljudskog vijeka Budu glasom Božjeg pravorijeka! Malkica Dugeč, 27. 10. 2017. (posvećeno hrvatsko-njemačkom pjesniku Zdravku Luburiću)