Ljudi su svakog dana umirali od gladi i batina
Otvorena pljačka primorala je zatvorenike da se što prije i u bescjenje oslobode stvari koje bi se mogle dopasti banditima. Zbog toga su ljudi prodavali još dobra odijela za 2-3 kilograma crnog kruha, cipele za kilogram, a čizme za 2 kilograma. Kupci su uglavnom bili logorski kuhari i ostala logorska posluga. Pa i taj se kruh morao odmah pojesti iz straha da ga netko ne ukrade. Što su kriminalci više terorizirali zatvorenike, to su bili miliji logorskoj upravi kao suradnici. U našoj su baraci danju i noću jeli, pili i bančili. Kartanje, pjesma, ples, pa čak i spolni snošaji sa ženama, koje su često i silom odvodili, sve se to zbivalo svima nama naočigled. Kriminalci su bili bez ikakvog stida i zazora. Pored mene ležao je Lenjingrađanin Semjon Mihajlovič Kozlov, bivši direktor lenjingradske tvornice glazbenih instrumenata i gramofonskih ploča. […] Bio je stari boljševik i sudjelovao u Petrogradskom ustanku 1905. godine. Optuživali su ga za sva moguća kontrarevolucionarna djela, tukli i premlaćivali. Ali, na veliko čudo, nikad se on nije ljutio na ljude koji su ga mučili, zlostavljali, vrijeđali i ponižavali. Njihove postupke ovako je objašnjavao: 'To je sve neiskusna mladež' ili 'Neki su se neprijatelji uvukli u sovjetski aparat, pa ih guraju da tako rade'. Smatrao je da sve treba mirno izdržati, a on će poslije, iz logora, pisati osobno Staljinu i objasniti mu kako je nevin stradao. 'Staljin će odmah narediti da me oslobode' – bio je uvjeren. Mnogi su se smijali i čudili njegovoj naivnosti. Nesretni Semjon Mihajlovič Kozlov umro je među nama, tu u konjušnici, bez ikakve liječničke pomoći. Pred samu smrt je rekao: – Je li moguće da drug Staljin neće saznati da sam nevino osuđen?! Mnoge je njegova smrt teško potresla. […]
Bilo je to 17. travnja. Vrijeme promjenljivo. Ujutro minus 20°C, a preko dana, kada sunce zagrije, oko nule. […] U drugoj grupi ostalo nas je oko 300 među kojima 40-ak žena i djevojčica. Većinom su to bile žene i kćeri bivših radnika i službenika Kineske istočne željeznice. Kada je SSSR 1934. prodao mandžursku željeznicu Japancima, svi su radnici i službenici, sovjetski državljani, napustili Mandžuriju, jer nisu htjeli služiti Japancima koji su ih od početka okupacije Mandžurije 1931. g. stalno maltretirali, hapsili i pravili im sve moguće neprilike. Ti su ljudi pokazali maksimum izdržljivosti, prkosa i odvažnosti prema neprijateljski raspoloženim Japancima. Sjećam se dobro kakav im je doček bio priređen u Moskvi kada su svi kao jedan napustili Mandžuriju. Bili su slavljeni i svugdje lijepo primani. Ali, to nije dugo trajalo. Godine 1937. mnogi su od njih, pa čak i njihove žene i djeca pohapšeni i proglašeni za japanske špijune i izdajnike svoga naroda. Ovi nesretni ljudi pričali su nam da su istražni organi bili prema njima naročito surovi i bezobzirni. Hapsili su cijele obitelji. Mučili ih, zlostavljali, osuđivali na maksimalni rok kazne, a mnoge i strijeljali kao najgore izdajnike. […]
Oni su nam također pričali o napadu kriminalaca. Muškarci su bili opljačkani, neki i pretučeni. Kad su od noćnih stražara tražili zaštitu, bili su ismijani. Kriminalci su odlazili i kod žena. Mnoge su silovali. Kakav će to biti život?! […] Osuđenike koji su bili okrivljeni po čl. 58 premlaćivali su za najmanje prijestupe. Ljudi su svakog dana umirali od gladi i batina. […] Hranu koja je određena za osuđenike pojedini službenici kradu i prodaju izvan logora. Isto tako i odjeću i obuću namijenjenu zatočenicima. Pljačka, premlaćivanje, pa i ubijanje osuđenika naočigled i uz podršku logorskog rukovodstva bile su ovdje svakodnevne pojave, prihvaćene već kao način života. […]
Sve su to bili poslovi o kojima većina zatvorenika nije imala ni pojma, a može se reći da je isto u priličnoj mjeri vrijedilo i za samog načelnika. […] Načelnika su prozvali pijani Vanjka i sve slabije radili, jer su se slabo i hranili. To je bio zatvoreni krug: ne ispunjavaš normu – manje hrane, a zbog slabe ishrane, ne možeš i da hoćeš ispuniti normu da bi se bolje hranio. […] Kako smo kasnije saznali, u Uhti je stvarno bilo mnogo više nasilja i terora nego kod nas. Pričalo se da tamo ljudi i umiru, da ih tamane kao muhe. […] Nitko nije stigao ni razmišljati o sebi i svojoj obitelji. Nije bilo ni toliko vremena za napisati neko pismo, a kamoli žalbe za nepravde koje su nam nanijeli istražni organi ili sudovi. […] Krali smo svi sve što se moglo ukrasti. Ako nije bilo razbijenih sanduka i buradi, te poderanih vreća i bala, sami smo ih razbijali i derali u prisustvu stražara. Onda bismo svi navalili. I službenici koji su odgovarali za ovu robu također su krali sve od reda, više nego svi mi. Oni su jeli našu hranu, nosili našu pokradenu odjeću, trgovali time i pijančili, a neki su stekli cijeli imetak od prodanih namirnica i robe. Dakako, zbog svega toga zakidano je osuđenicima od svakog obroka. […] Međutim, za svaki i neznatni prekršaj kažnjavali su ljude i slali ih u zatvor u Rjobovo i u specijalni izolator. U tom izolatoru, izgrađenom od oblog drveta, bilo je i posebnih ćelija okovanih limom. Neke ljude su držali gole u hladnoj jami, na druge navlačili luđačke košulje i vezivali im ruke i noge, treće bi ubacivali u betonske tamne ćelije u kojima su mogli samo klečati. Tim kaznama, dakako, nisu namjeravali ljude popravljati, nego jednostavno fizički uništiti. […] Nikad s tim ljudima nisam uspio razgovarati. Od patnje su postali gluhi, neosjetljivi i tupi. […] Macuk mi je javljao o pravom paklu u logoru koji je udaljen od našega samo 17 kilometara, ali se nije žalio. Svakodnevno su ispraćali – javljao je – 15 do 20 ljudi pod zemlju. […].
Svratio sam jednog dana u baraku bolesnika od pelagre. […] Uslijed toga su stalno bili gladni. Oni koji su se još mogli kretati neprestano su, kao izbezumljeni, kopali po smetlištu oko barake, tražeći bilo kakve otpatke kože, kostiju, travu… Lovili su štakore i miševe, sve to trpali u porcije, kuhali na obali rijeke i jeli. Umno poremećeni su se hvalili kako je ta hrana vrlo ukusna i kako se već oporavljaju. Govorili su i o tom kako su pisali pismo Centralnom komitetu SKP i osobno Staljinu i kako su dobili odgovore da će ih uskoro osloboditi. Takvim su razgovorima i tlapnjama bili neprekidno zaokupljeni. […] Većina tih nesretnih ljudi bili su intelektualci, bivši sovjetski sindikalni i partijski funkcionari i raznovrsni stručnjaci koji se nisu mogli prilagoditi teškom fizičkom radu, nisu mogli ispunjavati određene norme, pa su kažnjavani smanjivanjem hrane, što je i imalo za posljedicu sistematsko izgladnjivanje, iscrpljenost i obolijevanje od te teške bolesti – pelagre. Svakog je dana u toj baraci umiralo desetak ljudi. U proljeće, dok ih još nisu ni pokušavali liječiti, svakodnevno ih je umiralo više od dvadeset. […] Na pojamenskom groblju sahranjeno je u zajedničkim grobovima više tisuća najboljih sovjetskih rodoljuba. […]
(Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926.-1957.), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112- 114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193- 196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266).
(Nastavak slijedi)
