Pedeset mijena Željka Bubala

Retrospektivna izložba slika u splitskoj Staroj Gradskoj vijećnici

Slikarska djela koja nastaju u korelaciji s glazbom uglavnom su apstraktna i upravo na tom tragu počiva i retrospektivna izložba hrvatskog akademskog umjetnika Željka Bubala. Svako njegovo djelo, svaki potez kistom ili pak mrlje boje na papiru nanesene spužvicom odišu simfonijom boja iz koje proizlaze svi njegovi osjećaji, psihička stanja, misli i raspoloženja. Bubalove apstrakcije nastale su u okrilju glazbe i poezije te odstupaju od onog ljudskog, materičnog krećući se ka ezoteričnom univerzumu; težnji da se domogne utjehe, mira i idealnog sjećanja na ljepotu i čar života i trenutka življenja. Umjetnik u svojim radovima hrabro „plovi“ po neistraženim pučinama realnosti i fantazije, ljubavi i tuge, sreće i melankolije i to već punih 50 godina, vjerujući svojoj čulnosti, imaginaciji, ali i stvarnim životnim događajima koji su obilježili njegov slikarski put ispunjen autentičnim samosvojnim rukopisom.

Svoje apstraktno slikarstvo, boje, oblike i poteze kistom, spužvicom ili pak rukom, Bubalo vidi kao glazbene tonove i akorde koji harmonično „vizualno pjevaju“. U tom kontekstu, promatrajući njegove virtuozne kompozicije poput Rastrojstva, Nesuglasja, Mijena ili pak Fantazija, možemo govoriti o polifonim, toplim i intonativno visokim žutim i narančastim nijansama kojima su suprotstavljeni dijelovi ledeno azurne, hladne plave i ljubičaste boje uz prizvuk tihe crne praznine, slikarski izražene kompaktno razlivenim crnim mrljama po samom središtu kompozicije. Korelacija glazbe, poetike i slikarskih elemenata možda je najbolje izražena na njegovoj slici Tristan i Izolda (svitanje). Koloplet hladnih tonova plave, ljubičaste i biserno bijele koja u sebi nosi efekte izmaglice naglašavajući proces svitanja istovremeno otkrivajući suptilnu intimnost jedne tragične ljubavne priče (što u književnosti, što u Wagnerovoj operi) potiče psihološki dojam melankolije, ali i ljubavne harmonije. Umjetnikove vizualne polifonijske metode uključuju preklapanje toplih i hladnih tonova boja, ispreplitanje oblika i formi kako bi naglasio dinamiku i ritmizaciju slikovnih elemenata.

„Slikarstvo Željka Bubala bilježi niz poveznica kroz koje se modificiraju određena stanja i situacije kao odrazi individualnih refleksija. Iako je Bubalo naklonjen čistoj, kolorističkoj apstrakciji gdje je naglasak na inventivnoj, originalnoj i raznolikoj obojenosti, apstraktno nanesena boja samo je „naoko“ bespredmetna. Ona ponegdje svojim harmoničnim, drugdje turbulentnim rasporedom, fakturom, izborom i teksturom, odnosno psihološkim osobinama stvara niz konfiguracija i asocijacija na ono viđeno; ili izravno ili duboko u suštini ljudske duše.

Ovim apstrakcijama Bubalo je, moglo bi se reći, dosegao vrhunac u polju suvremenog apstraktnog slikarstva. Pastelni sjaj površine slike i mekoća poteza stavljeni su u prvi plan stvarajući pritom „napetost“ između iluminozne opne i jezgrovite, kolorističke kompozicije.“ (Iz predgovora katalogu kustosice Andrea Batinić Ivanković)

Željko Bubalo rođen je 1949. u Splitu, 1974. diplomirao je na Pedagoškoj akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Ante Kaštelančića. Živi i djeluje u Zavali (otok Hvar) i Splitu kao samostalni umjetnik. Član je HULU Split i HDLU. 1993. godine snimljen je dokumentarni film o njegovom radu u produkciji Hrvatske televizije. Njegove slike se nalaze u privatnim zbirkama te muzejima u Hrvatskoj i inozemstvu.

Nives Matijević