Gvozdansko, predziđe kršćanstva (2)

Marija Dubravac: Zaboravljenim junacima Gvozdanskoga

 

 

Ante Tresić Pavičić, nadahnut djelima fra Andrije Kačića Miošića napisao je ep o “najviteškijem i najnevjerojatnijem djelu u povijesti čovječanstva”. Tri godine (od 1937. do 1940. ) pisao je najveći hrvatski ep “Gvozdansko” sastavljen od 21 406 rimovanih deseteraca u 24 pjevanja kako bi probudio hrvatski narodni ponos. Ipak, ep je objavljen tek šest desetljeća kasnije, 2000. godine. U epu se opširno govori o tragediji branitelja Gvozdanskog, a kroz usta glavnog zapovjednika Damjana Doktorovića ispripovijedana je hrvatska povijest.

Danas hrvatska pjesnikinja s australskom adresom, Maria Dubravac, ovako je opjevala Gvozdansko iz njezine zbirke pjesama DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE:

 

ZABORAVLJENIM JUNACIMA GVOZDANSKOGA

 

Na pol’ puta Gline – Dvora, na obronku Zrinske gore

Snuždila se kula stara, zidovi joj priču zbore.

Razvalina eno strši, grmlje hladan kamen grli,

Spomen mio davnih dana još vjekovi nisu strli.

 

Od stoljeća trinaestog Šubić – Zrinskih znak ju krasi:

‘‘Za Dom spremni! Za Krst časni!” zidinom se i sad glasi.

Sinko dragi, de zastani, prigni uho k zidu kule,

E da ne bi riječi ‘bake’ sve pomalo utihnule.

Pohrani ih u dno srca, zaborav da otme, ne daj,

Kao biser dragocjeni, unucima na dar predaj.

Pokoljenja neka znadu o Gvozdanskom priču davnu,

Neka pjesmom veličaju pradjedova povijest slavnu.

 

Zbori kula: ‘‘Djeco mila, lozo moja plemenita,

Nekada sam gorda bila, gradila me Zrinskih svita.

Rod iskrenih poštenjaka – hrašće koje grom ne ruši,

Jerbo temelj križa stoji u kršćanskog sina duši.

Zrinsko stablo, zdravo sjeme, iz kog niče dična klica:

Pavle, Juraj, Mirko, Niko, Katarina i Jelica…

I  još mnogi iz te kuće ostaviše divne spome.

Zrinski bili pravednici u narodu hrvatskome.

Poštivali siromahe, putnicima konak dali,

Kralju vjerni, ginut spremni, Svetog pisma nauk znali.

Blagoslov je bujo, cvao, knezovima Gvozdanskoga,

Bog stostruku plaću dao sincim’ djeda čestitoga.

 

Srebrn’ novac tu se kov’o, denar, groši i taliri,

Stapali se u olovo Zrinskih lica, suveniri.

A jer Hrvat blaga im’o, zavidio Turčin kleti;

Or’o suri, grabežljivi, hrvatskome kraju leti.

Nek’ se ptići njeg’vi gnijezde tamo gdje im mjesto nije,

Nek’ osmanski polumjesec vijori sred Kroacije.

Gledaj turskog Malkoč-bega: s vojskom ode pa se vraća!

Ne da Hrvat Gvozdanskoga dok su složna mila braća.

Turčin bjesni, plane kuje, prokletstvo ga vražje žari.

Gvozdansko će šaptom pasti vojska moćna kad udari.

Ej Hrvati, ej kauri – zalud hrabrost od predaka,

Sokolović Ferhat-paše gušit će vas snažna šaka.

 

Od Malkoča on je jači, na srcu mu guja spava,

Zgazit će vam stijeg, raspelo, prahom bit će roda slava.

Ferhat prijeti, vojsku sprema, u tri ljeta dvaput bio,

Pod zidinam’ Gvozdanskoga dvije bitke izgubio.

Zalud guja otrov štrca, zalud kipi gnjev ratnika,

Ferhat-paša mržnjom grca, izmakla mu lovorika.

Obećaje Muhamedu: treći put će imat sreće.

Gvozdansko će osvojit' il’ Ferhata biti ne će.

 

Jesen zlatom odjenula Zrinsku goru i Pounje,

Seljak njivom plod ubir'o, zriju, mire, žute dunje.

Vrijedni ljudi, mirotvorci, znojem lica krušac stekli,

K'o pobožni njeg’vi predci Bogu dobrom hvala rekli.

Platno šiva djeva mlada, o svatima momak sanja,

U frulicu pastir svira, jekom glasnom dol odzvanja.

Ljubav, radost, smijeh il’ tugu, u pjesme je čovjek svio,

Blagoćudni svijet Hrvata u svom domu sretan bio.

Al’ pomuti radost tihu vojska ljutog Ferhat-paše.

Obećao turadiji: ‘‘Gvozdansko će biti naše!

Alaha mi, pobijedit ću, il’ me živog biti ne će.’’

Nekrst vrišti, konjic njišti – u boj ljuti Turčin kreće.

 

Ajme, Bože, pravdo, gdje si, čemu kazna skromnom stvoru?

Hoće l’ ikad biti kraja ratovanju i pomoru?

Zar aždaja, neman grozna, krv nevinih mora piti,

Nije l’ čovjek zavrijedio kraj ognjišta svojeg sniti?

Tko li satka kob Hrvatu, čija li ga kletva prati?

Od kolijevke do pokrova zar će vječno ratovati?

Zar poklonit' zemlju dragu da ju Turčin gazi, pljuje?

Ne! Ne da ju turskom vragu, ako gine, grob mu tu je…

Reci, srce, može l’ ikad pobijediti slaba šaka?

Gdje turbana deset tisuć’ zaman srce od predaka!

‘‘Može, može!’’ srce kliče, ‘‘Dokle ćutim ljubav jaku,

Div Golijat ne će ubit čelik-volju u junaku.“

 

Ej, Ferhate, ej „džudijo“, zaboravljaš Hrvat tko je:

Na Sigetu Zrinski mrio, al’ ne zgazi riječi svoje.’’

Razliježe se bojna truba, zemlja drhti, nebo ječi,

Tristo ljudi blage ćudi usred kule stare kleči.

Pa k'o njihov Šubić – Zrinski obećaše vjernost rodu.

Grla kliču: ‘‘U boj, braćo, za Gvozdansko! Za slobodu!’’

Branič-kula riječi čula i k'o mati upamtila

Kad šačica domoljuba protiv sile bitku bila.

Čuj, top trešti, vatra blješti, Ferhat-paša ne sustaje;

Junacim’ na branič-kuli med'ne riječi obećaje:

„Predajte mi grada ključe, vrata širom otvorite.

Pustit ću vas žive, zdrave, haj’te kuda poželite.“

 

Ne da junak grada ključe, k'o od raja Božjeg da su,

Za prag živo srce tuče, još se nada željnom spasu.

U pomoć će braća doći, rastjerati lešinare,

Badnji dan će proslaviti u zidini kule stare.

Slava Bogu na visini – rođen je Kralj, Isus mali!

U Gvozdanskom hrabri sinci  ‘‘U se vrime’’ zapjevali.

Bez ručka i rujnog vina, bez božićne svijeće plama,

Branila se Domovina – mačem, krvlju i žrtvama.

Tristo smjernih mučenika, glad ih strašna draži, mori,

Ispila im slabo tijelo, zadnja vatra eno gori.

Nema hrane, nema vode, ni streljiva, ni ogrijeva,

Al’ poslušaj, srce divno, žedno, gladno, Kristu pjeva.

 

Još vjeruje – pomoć stiže, za pobjedu kasno nije,

Odmaglit će silna vojska Ferhatove turadije.

Ratnik čeka, nada blijedi, mrvu kruha žele usta.

Srce klonu. Pobjeda mu bila samo čežnja pusta.

Gasnu zadnje vatre plamen, tek pokoja žera gori,

Drvo puca, škripi kamen, proplakaše stari dvori.

S visoka ih patnik gleda, još ga bodri zavjet sveti:

U ruke se vragu ne da, ko junak će rađe mrijeti.

On je Hrvat, tvrda stijena, čiste su mu ruke, lice.

Ne podnosi nik’vi jaram ni izdajstvo kukavice.

Makar bio ledom čitav, ne će milost turske vlasti.

Nek’ je kostur, slab i mlitav, pred zlotvorom zar će pasti?

Ali tu nije kraj povijesnog značenja Gvozdanskog i susjednog mu Zrina!

http://selo.hr/heroji-gvozdanskog/

 

(Nastavak slijedi)

 

Lili Benčik