Novo Sarajevo najviše mrzi Hrvate

Skijašica Sedina Muhibić napadnuta od svojih sunarodnjaka

Vjerska islamska policija kontrolira beha društvo i sve beha gradove, napose Sarajevo kojeg su već učinili najislamskijim gradom, ne samo na ovoj europskoj periferiji, već čak i daleko šire unutar islamskih zemalja. Grad je to danas koji je u mnogim muslimanskim dimenzijama radikalizma, i vjerskog fundamentalizma, uzor mnogim muslimanskim gradovima, koji bi u budućnosti trebali izgledati sarajevski. To je grad koji je pozelenio pod crnilom odjeće kratkih hlača i dugim bradama mudžahedina i isilovaca, ispred kojih u strahu za ono danas mnogi nemuslimani ga napuštaju nakon stoljeća i stoljeća u njemu živeći, izgrađujući ga u šarenilu raznih nacionalnih i vjerskih boja. Stoljetno sarajevsko šarenilo, a velikim dijelom i federacijsko, gotovo je preko noći nestalo, i rukama vjerskih islamskih radikalista ofarbano u vjersku muslimansku zelenu boju.

Sedina Muhibić

Više silom, zapravo samo silom, onako kako su to uradili sa svim ostalim gradovima u kojima su žene u dvadeset i prvom stoljeću i dalje ropkinje, ne smiju izaći na ulicu bez pratnje brata ili muža, gdje se ne smije alkohol prodavati, gdje se prekida nastava i školski ispiti da bi se moglo klanjati u džamijama, na trgovima i ulicama. Sarajevo je zbog toga danas grad u kojem se ne smije oblačiti izvan muslimanske vjerske tradicije, i svatko onaj tko se odjene izvan tih nacionalni i vjerski  okvira nezaštićena je meta islamskih radikalista koji, uz veliku plaću, danonoćno patroliraju gradom. Ne gledaju više koje vjere i nacije je ta „bijela" vrana među crnima, ona je jednako strašna žrtva saudijsko iranskih muslimanskih revolucionara i čuvara islamske beha revolucije.

Dva i pol desetljeća Sarajevo se, bez ikakva otpora, što je znak apsolutne okupacije grada i njegovih nemuslimana, teheranizira i vjerski čisti islamskom revolucijom. Najveće žrtve te vjerske islamske revolucije u Sarajevu su, kao i u svim drugim islamskim gradovima, najranjivija, u islamskom svijetu i najnezaštićenija, kategorija društva, žene. Strahote prijetnji kojima joj je bio i život u pitanju doživjela je, na svu sreću i preživjela, to mnoge žrtve u Sarajevu nisu imale sreću, muslimanka bBošnjakinja, skijašica Sedina Muhibić u ponedjelkak 14. siječnja 2019. u Sarajevu.  „Mulietničko" i „multireligijsko" Sarajevo, taj dan šareno jedino snijegom i kišom, a to je ukupno  njegovo šarenilo tijekom cijele godine, pokazalo se i potvrdilo u pravoj svojoj stvarnosti, vjerske i nacionalne isključivosti. Pokazalo se u najcrnjoj boji islamskih fundamentalista koji su njime ovladali, i na najgrublji način ga oteli njegovim kršćanima, u prvom redu Hrvatima katolicima, budući da su Muslimani i mrtve Srbe istjerali iz grada. 

A zbog hrvatskog obilježja na svojoj jakni, koja joj je, kako kaže žrtva islamskog radikalizma u glavnom gradu entitetske zajednice Bošnjaka, Srba i Hrvata, Sedina Muhibić, „najbolja jakna", bila je meta vjerski islamskih policajaca u sarajevskom tramvaju. Hrvatskim federalnim partnerima Bošnjacima zasmetala je njihova sunarodnjakinja Bošnjakinja iz nepodnošljivog i neoprostivog razloga, zato što na svojoj jakni ima hrvatski povijesni grb, a zbog nje i ne može da zaživi federalna zajednica. Otkud toj mladoj Sarajki hrabrosti da po zelenom, vjerski i nacionalno čistom europskom Teheranu, nosi jaknu s hrvatskom „šahovnicom“, hrvatskim nacionalnim identitetom kojeg Bošnjaci ne priznaju, ne samo ravnima sebi, nego da uopće i postoji u „Islamskoj beha Republici", veći beha entitet. Sedina je još u tramvaju dok je slušala glazbu imala sreću da nije završila tragično od strane islamista kao mnogi hrvatski mladići i djevojke, žrtve „nepoznatih" bošnjačko-muslimanskih čuvara islama u islamskoj  Bosni i Hercegovini.

Pokazalo se i dokazalo, a to je bošnjačka praksa koja se provodila u ratu i koja se provodi i poslije rata, da hrvatskoj „šahovnici“ nije samo mjesto u Sarajevu, već u cijeloj beha federaciji. To znači, da tamo gdje nije mjesto zastavi jednog beha naroda, tu nije mjesto ni tom narodu. I kao što je te večeri u sarajevskom tramvaju vladao kaos zbog hrvatskih kvadratića, tako i cijelo postdaytonsko vrijeme nepravednog mira u beha federaciji vlada kaos zbog prisustva Hrvata. To su temelji na pijesku na kojima interesna svjetska zajednica pokušava graditi nemoguće, federaciju koju ni u kakvom obliku ne žele Bošnjaci. Osim u obliku bez Hrvata. Jer ako u „multi kulti" Sarajevu nije mjesto „šahovnici“, a pokazalo se udarom na Sedinu da nije, ako Bošnjaci „mrze Hrvate”, kako je Sedini rečeno u tramvaju, a mrze ih, samo je sreća spasila tu djevojku, onda je to njihova politika u cijeloj beha federaciji. Ni u toj zajednici nije mjesto „šahovnici“, i u njoj mrze Hrvate, i ne samo da ih treba poubijati, kako su u tramvaju prijetili curi koja nosi hrvatske kvadratiće, već ih i ubijaju.

Nepoznat je broj ubijenih hrvatskih povratnika, koji su imali hrabrosti da se vrate, kao što je imala i Sedina obučena u hrvatske kvadratiće. Bošnjačka mržnja prema Hrvatima kao federalnim partnerima, mržnja je i prema samoj federaciji, što govori kako su oni sami glavni njeni rušitelji. Bošnjačko rušenje federacije na način da mrze Hrvate i da za njih i njihovu šahovnicu nema mjesta, ne samo u Sarajevu već u tom entitetu, znak je da su Bošnjaci za daljnju diobu Bosne i Hercegovine i stvaranje trećeg hrvatskog entiteta.

Problem trećeg entiteta je u veličini hrvatskog teritorija s kojim bi se mogli Bošnjaci složiti. I prije razgraničenja koje zasigurno mora doći, zbog nepodnošljive bošnjačke mržnje koja bi mogla i rat zapaliti, Bošnjacima je potrebno osvojiti što više gradova i teritorija, na način kako je osvojeno i Sarajevo. Nije u pitanju samo površina osvojenih teritorija, već i političko zemljopisna, ratno strateška kategorija. Onog momenta kada Bošnjaci mržnjom, ubijanjem, osvoje teritorij od okupiranog Sarajeva do izlaza na more, tad započinju pregovori o trećem hrvatskom entitetu. Sve dok Bošnjaci nemaju izlaz na more, koji bi ih povezivalo sa ostatkom islamskog svijeta, hrvatski put do svog nacionalnog entiteta bit će težak, i plaćan žrtvama kakvima ga i sada plaćaju hrvatski povratnici i oni koji sa hrvatskim povijesnim grbom hodaju po zelenom Teheransarajevu.

Vinko Đotlo