Komunistički staljinistički zatvori (7)

Nakon strijeljanja stražari su za taj posao redovito dobivali votku

Zatvorenika bi doveli u kancelariju koja je bila na kraju hodnika. Naređujući mu da stane mirno, okružili bi ga, dok je načelnik zatvora čitao odgovor Vrhovnog sovjeta na žalbu osuđenika. Većina tih ljudi ne bi razumjela sam sadržaj odgovora, već su samo pazili na posljednje riječi koje su bile vrlo kratke i jasne. Stražari su obično unaprijed znali sadržaj odluke i bili uvijek spremni da pri izgovoru posljednjih riječi odluke 'Odbija se molba za pomilovanje', odmah zgrabe osuđenika, usta mu začepe krpom, vežu ga i odvuku do izlaza iz zatvora gdje su već čekale pripremljene saonice. Obično bi potrpali na iste saonice nekoliko ljudi, vezali ih zajedno, pokrili ceradom i vozili u neku bivšu štalu gdje su ih strijeljali. […] Kako nam je pričao Bergman, stražari su za taj posao redovito dobivali votku. Norma je bila: dvije litre za operaciju izvođenja žrtve na strijeljanje i litra za samo izvršenje. Ljudski život je, očito, bio jeftin! Od Bergmana smo saznali također da su se vojnici NKVD-a na tim zadacima dosta često mijenjali. Dolazili su uvijek novi, jer bi njihovi prethodnici nakon nekog vremena počeli pokazivati znakove rastrojenosti. Neke takve, da ne bi mogli kasnije pričati o tim nedjelima, također su hapsili, osuđivali i strijeljali. Rijetko tko je i od njih mogao dugo izdržati na tom prljavom poslu. Ali, u Kargopolskom logoru našao se takav, neki poručnik NKVD-a čijeg se imena više ne sjećam. Ostao je na dužnosti krvnika gotovo do kraja rata. Kada su strijeljanja napokon obustavljena, on je za naročite zasluge nagrađen ordenom rada. Dobio je viši čin i preveden na viši položaj. Svi stanovnici jercovskog naselja dobro su ga poznavali i klonili ga se. […]

Ćelija br. 4 [zatvora Aleksejevka] u koju su nas uveli bila je već prepuna ljudi. Nakon naših samica, u prvi mah smo im se obradovali dok nismo shvatili da su to kriminalci. Ti su se ljudi već ozvjerili, bili su bez ikakvih osjećaja. Opkolili su nas i bez riječi počeli pretresati kao da su oni stražari u dežurnoj sobi. Kako nisu našli ništa za jelo, skidali su nam odjeću. Tko se pokušao suprotstaviti, odmah je bio udarcima oboren na pod. Drugi bi ga hvatali za noge i ruke i skidali ga do gola. Za nepunih pola sata nismo se mogli prepoznati. Umjesto naše odjeće dali su nam neke prljave dronjke. Stjerali su nas u jedan kut gdje smo zaprepašteno gledali jedan drugoga gotovo ne shvaćajući što nas je to snašlo. Kada je uvečer kroz otvor na vratima dijeljena hrana i kad su najzad ti zlikovci dopustili da je i mi primimo, odmah su nam je oteli. Prošao sam do tada mnoge zatvore, ali to još nisam doživio […] U neko doba noći otvorio se prozorčić, a tri kriminalca su stražarima predala odjeću koju su nam oduzeli. U zamjenu su dobili komade kruha i čorbuljka od večere i to su sami odmah pojeli. Tako smo proveli prvu noć u aleksejevskom zatvoru. Slijedećih dana pakao se nastavljao. Ukinuto je pravo na šetnju. […]

Za doručak dobivali smo vruću vodu, umjesto čaja, s komadićem šećera [sladora] i po 200 grama kruha. Ali i to su nam kriminalci oduzimali. Ako se tako produži nećemo dugo živjeti. U logorima sam više puta dolazio u dodir s kriminalcima i često se uspijevao s njima dogovoriti. Ali se s ovim ljudima nije moglo ništa postići. Bili su osuđeni na glad. Odgađali su svoje umiranje na račun drugih. Sve se to radilo uz blagonaklonost straže i zatvorske administracije. Živjeti s takvim ljudima u istoj prostoriji bilo je nešto najgore što se uopće može zamisliti. Četiri dana je naša grupa živjela samo na vodi. […] U Aleksejevki je sve, prema njegovim [majstorovim] riječima, postavljeno tako da se zatočenicima što više otežaju uvjeti rada i života. Straža i nadzornici odabrani su s cijelog kompleksa Kargopolskog logora. Tko je bio bezdušniji imao je više vrlina za Aleksejevku. Majstor nam je rekao da nadzornici i straža tuku i prebijaju ljude i za najmanji prekršaj, a neposlušne odmah šalju u izolator koji su nazivali izolator zračne smrti. Bila je to neka vrst kaveza, podignutog 3 metra od zemlje. […] Čovjek u njemu nije mogao stajati uspravno već samo sjediti ili ležati. Ako bi hodao, morao se sagnuti. Nitko u takvom izolatoru nije mogao izdržati duže od 5 do 6 dana. Ljudi bi od hladnoće i vjetra umirali. Ali na to se nitko nije ni obazirao. Nije bilo dana da u aleksejevskom logoru nije poginulo desetak ljudi i to uglavnom političkih osuđenika […] Takvi neljudski uvjeti utjecali su i na promjenu svijesti i karaktera nekih logoraša. Ljudi su se borili za goli opstanak ne birajući sredstva. Ali bilo je ljudi koji su i u takvim uvjetima ostali čvrsti boreći se da vlastitim radom osiguraju bolju ishranu. Drugi su u borbi za život pljačkali kruh od svojih drugova. Neki bi se, kad ugledaju kod svog druga komadić kruha, bacali na njega kao životinje, otimali mu ga i odmah trpali u usta. Ljudi su se branili, tukli, pokušavajući vratiti oteto. Ali čovjek, ili ono što je još ostalo od njega, trpi i da ga tuku, ne obraća tome pažnju, samo gleda što prije pojesti ono što je oteo. Nikada neću zaboraviti scenu koju sam jednom po izlasku iz izolatora promatrao u logorskom dvorištu. Jedan je nesretnik s otetim komadom kruha bježao po zoni jedući u trku, dok su za njim jurila dvojica. Kad su ga dostigli, toliko su ga tukli da mu je krv tekla iz nosa i iz usta, ali je on, zajedno s krvlju, i dalje gutao kruh. Umiješala se straža – dvojicu je na mjestu ubila, dok je treći uspio pobjeći u baraku. […]

Logorska je administracija od načelnika do posljednjeg službenika bila čvrsto povezana u metodama iscrpljivanja i uništavanja logoraša. Za sve vrijeme koje sam proveo u Aleksejevki nije bilo nikoga kome bi se čovjek mogao i smio požaliti. Bezbrojni su bili primjeri pljačke, sve u skladu s propisima. Svaki osuđenik je npr. imao pravo na dobivanje paketa jedanput u tri mjeseca. Kada paket dođe, stražari pozivaju zatočenika da ga u njegovom prisustvu otvore i provjere do najmanjih sitnica. Svu bi hranu razdrobili da im slučajno ne promakne nešto. Odjeću ili obuću bi također do detalja pregledali. Sastavili bi zatim popis primljenih stvari. Ako bi osuđenik odvojio nešto vrjednije, onda bi i on dobio nešto za pojesti na licu mjesta. U suprotnom, sve te stvari išle bi u skladište zajedno s popisom. Ako čovjek želi što dobiti, mora uputiti zahtjev načelniku logora, ali preko nadzornika svoje barake. Da bi taj zahtjev stvarno stigao do načelnika logora, trebalo je podmititi nadzornika i druge posrednike. A posrednika je bilo toliko da samom primatelju paketa ne bi ništa vrjednije ni ostalo. Došlo je do toga da su ljudi bili zadovoljniji da im nitko ništa ne šalje. Jednog dijela muka oslobodili smo se kad je naša grupa, uz pomoć ljudi iz proizvodnog odjela, preseljena iz ćelije br. 4 u ćeliju br. 17. Za nas dvanaestoricu bila je to velika prednost, jer smo sada bar mogli pojesti hranu koja nam je pripadala. Veličina naše nove jazbine bila je 4,5 x 2,5 metara, a visina 2 metra. Prozora uopće nije imala. Unutra je bio samo dvokatni ležaj izrađen od oblica. Slaba električna sijalica danju je i noću samo škiljila. U blizini vrata nalazila se kibla. Ležali smo po šestorica na svakom ležaju. Smrad je bio neizdržljiv, jer je u blizini bio i zahod. Sve smo to morali šutke podnositi, lišeni svakoga prava žalbe u toku godine dana. Jedina svijetla točka našeg tadašnjeg života bilo je pravo ići na posao. […]

(Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926.-1957.), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112- 114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193- 196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266). 

(Nastavak slijedi)

Đivo Bašić