Zašto je eurozona osuđena na propast?

Zašto su i eurozona i euro osuđeni na nespjeh?

 

 

Beskrajno nabrajanje strukturalnih neuravnoteženosti Eurozone s beskrajnim spašavanjem (skačući padobranom) ne će riješiti fundamentalne asimetrije. Unatoč neprekidnom svakovrsnom „spašavanju“ Europske Središnje Banke (ECB) prisutne su fundametalne asimetrije koje onemogućuju euro, zajednički novac Europske unije, već od njegovog uvođenja 1999. Ključ neuravnoteženosti se nalazi u razlici moćne Njemačkoe koja stvara ogromne viškove i trgovačkim partnerima koji imaju veliki trgovački budžetski deficit, posebno Portugal, Italija, Irska, Grčka i Španjolska. Oni koji su izvan Europe mogu biti iznenađeni spoznajom da je njemački izvoz ravan kineskom $ 1,2 trilijuna iako stanovništvo Njemačke broji 82 milijuna 6 posto a kineskog stanovništva od 1,3 milijarde. Njemačka i Kina su vrhunski svjetski izvoznici dok SAD stoje daleko niže na ljestvici kao treće u nizu.

Njemački naglasak na izvozu stavlja ju u tzv. merkantilisički red zemalja koje ostvaaruju svoj rast i profit isključivo ovisno o izvozu. Druge države koje nisu izvoznice nafte koje redovito stvaraju velike trgovačke viškove su: Kina, Japan, Njemačka i Nizozemska.Dok je izvoz Njemačke rastao začuđujućih 65 posto od godine 2000 do 2008 njena domaća potražnja je bila blizu nule. Bez snažnog izvoznog rasta njemačko gospodarstvo bi bilo u stagnaciji. Nizozemska je također zemlja velikog izvoza s viškom od $ 33 milijarde iako joj je broj stanovnika relativno nizak, 16 milijuna. Države „potrošaći“ s druge strane stvaraju veliki računovodstveni trgovački deficit i veliki državni deficit. Italija, na primjer, ima $ 55 milijardi trgovačkog deficita i budžetski deficit od $ 110 milijardi. Ukupni javni dug je do neba vapijući 115,2 posto brutto nacionalnog dohotka (BDP). Španjolska koja ima otprilike jednak broj stanovnika kao Njemačka ima $ 69 milijardi godišnjeg trgovačkog deficita i vrtoglavih $ 151 milijardi proračunskog deficita. Gotovo 23% državnog deficita je posuđeno.

Donji prikaz ilustrira dinamiku između merkantilističkih i potrošačkih nacija:

 

CIKLUSI MERKANTILISTIČKIH DRŽAVA I POTROŠAČKIH – DUŽNIČKIH DRŽAVA

 

– Središnje banke potrošačkih nacija daju obilate kredite s niskim kamatama da bi poticale ekonomski rast…

– Merkantilističke države koriste utvrđene platežne zone za stvarane strukturalnih konkurentskih prednosti na otvorenim tržištima.

– Merkantilističke države ne mogu ili neće pomagati državama u kojima eksplodira dug i kamate rastu sve više i više…

– Potrošačke nacije kupuju „jeftino“ dobra s obilnim jeftinim dugom. Domaća industirja zaostaje zahvaljujući „jeftinom“ merkantilističkom izvozu.

 

REZULTAT JE = GUBITAK SPOSOBNOSTI PLAĆANJA

– NESOLVENTNOST

– Kako dug i kamate rastu oni koji posuđuju novac strahuju od gubitka sposobnosti plaćanja zbog ogromnog duga, a kupci duga su nerkantilističke države. ******* slijedi ******

– Merkantilističke izvozničke države kupuju dugove potrošačkih država da održe niske kamate i obilno kreditiraju

– Potrošačke nacije moraju posuđivati sve veće svote da bi održale pozitivan brutto nacionalni dohodakl (BDP). ******** Kao posljedica slijedi: Da kamate potrošačkim državama rastu, da privatni i javni dug raste i da se potrošnja smanjuje.

 

IAKO JE EURO TREBAO UČINKOVITO UKLONITI TROŠKOVE BROJNIH VALUTA OPASNO JE PREVIDIO UČINKOVITOST SVAKE OD OVE DVIJE EKONOMIJE EUROZONE (MERKANTILISTIČKU I POTROŠAČKU).

Dok su njemačke plaće velike, njemačka vlada, industrija i sindikati blokirali su troškove proizvodnje čak i onda kada izvoz pada. Kao posljedica toga cijena rada po jedinici unosa trebala je proizvesti mehanizam koji je bio samo 5,8 % u Njemačkoj u vremneu od 2000 – 2009 dok je odgovarajuća cijena troškova rada u Irskoj, Grčkoj, Španjolskoj i Italiji porasla na 30 %.

 

Posljedice te asimetrične produktivnosti, duga i deficita i troškova unutar eurozone su suptilne i veoma važne. Ustvari euro daje merkantilistima, produktivnoj Njemačkoj strukturalno konkurentne prednosti u usporedbi s uvozničkim državama uvlačeći uvozničke države u platežno sredstvo – euro koji njemačku robu čini jeftinijom od domaćih proizvodnih dobara uvozničkih država. Ili drugačije rečeno. Snižavajući troškove proizvodnje i bivši efikasnija od svojih susjeda Njemačka je stvorila stvarnu devaluaciju – smanjenje vrijednosti  – unutar same eurozone snižavajući cijenu rada po jedinici koštanja robe.

 

Euro ima i drugu štetnu i prijevarnu posljedicu. Jaka novčana jedinica – euro – omogućava dužničkim nacijama da brzo povećaju svoje zaduživanje po niskim kamatama. U suštini euro maskira unutrašnju slabost dužničkih nacija vodeći ih u nepodnošljivi deficit tako da su njihova gospodarstva postala opasno ovisna o problemu mjehura vezanog za rast i poreze na nekretnine (Irska, Španjolska).Prije eura kad je god je pretjerana potrošnja i prezaduživanje dovelo do poteškoća u „potrošačkoj“ ekonomiji neravnoteža se ispravljala prilagođavanjem nacionalne valute. Devalvacijom valute uspostavila bi se ravnoteža ponuda – potražnja i kredita/duga između merkantilističkih i potrošačkih nacija.

 

Da nema eura Grčka bi drahma bila snižena u odnosu na njemačku marku poskupljujući Grcima njemačku robu koji bi onda kupovali manje njemačku robu. Grčki trkogavački deficit  bi se snizio a kreditori bi tražili veće stope za grčke državne obveznice na taj način učinkovito pritiščući vladu da smanji zaduživanje i potrošački deficit.Ali sada su 16 nacija namamljene u jednu jedinstvenu valutu devalulirajući  ostale valute da bi omogućili ravnotežu nemogućeg. To dovodi do toga da se Njemačka mora suočiti s neizbježnošću da spasi „potrošačke“ države, iste one koje su iskoristile jaki euro za prezaduživanje i preveliku potrošnju. S druge strane stanovnici Grčke, Italije, Španjolske, Portugala i Irske se suočavaju sada s neizbježnim efektima reza državnih potpora koje su trebale ujednačiti budžete s produktivnošću nacionalnog gospodarstva. Za vrijeme dok su mediji izvještavali o grčkom planu štednje i obećanjima EU-a da će sudjelovati kao „potpora“, potpuno je jasno da se postojeća duboka strukturalna neravnoteža ne može riješiti s takvim ljepkom.

 

Ili će Njemačka i njeni izvozno – uvozni susjedi neprekidno spašavati eurozonske uvozničke – dužničke – potrošačke države ili će slabije države završiti u deficitu i kliznuti u nesolventnost.Njemačka je pomogla i omogućila svojim prezaduženim  i rasipnim susjedima kupujući njihove državne obveznice. Prema izvještaju BusinessWeek-a njemačke banke su na udici od oko 250 milijardi obveznica onih država eurozone koje su u nevoljama. Sad je neizbježna dvostrukost iskrsnula za Njemačku: Ako Njemačka ostavi svoje slabije susjede u nemogućnosti neizvršavanja obveza i njihovog suverenog duga euro će biti pogođen i oštećen i njemački izvoz unutar Europe će biti u padu. Ako Njemačka postane kreditor u „posljednjoj instanci“ onda će njeni platiše poreza podmiriti račun.

 

Ako javni i privatni dug u državama s problemima nastavi rasti po sadašnjim stopama moguće je da i moćna Njemačka ne bude mogla  / ili ne bude htjela / da podmiruje u biti beskrajno spašavanje. To će stvoriti pritisak i za Njemačku i za dužničke nacije da odbace jedinstvenu valutu koja je dobra u teoriji ali potpuno nemoguća u bloku od 16 različitih država eurozone.

BUDITE OPREZNI U „POPRAVLJANJU“ STRUKTURALNOG SUSTAVA OSUĐENOG NA PROPAST.

 

Charles Hugh Smith, http://charleshughsmith.blogspot.com/2018/05/why-eurozone-and-euro-are-both-doomed.html (Izabrala i s engl. prevela: prof. Kornelija Pejčinović)