Aktualna srbijanska politička scena

Kod "komšija" ništa se nije pomijenilo od devedesetih

U Srbiji je zadnjih mjeseci sve zanimljivije. Biju se najmanje dva „boja“, jedan kosovski i drugi pretpolitički. Od prošloga tjedna postoje i dvije „šetnje“, ustvari prosvjeda: građanski i patriotski. Građanski je pretpolitički i zalaže se za slobodu medija, slobodne izbore i protiv kriminala i korupcije. Poznat je i kao „1 od 5 milijuna“, krenuo je iz Kruševca gdje su metalnim šipkama prebili oporbenog političara Boška Stefanovića (ljevičar). Zatim su organizirani svake subote u Beogradu, sa sve brojnijim „šetačima“, govori se o njih pedesetak tisuća. Odnedavno se održavaju i u drugim gradovima po Srbiji, sad već u njih četrdesetak, po informacijama prosvjednih „šetača“. Kao formalni organizatori ne pojavljuju se oporbene stranke već „građani“ mrežno organizirani. „Šetači“ su politički nestrukturirani – tu su mnogi od „ljute“ četničke desnice, do ljevice i šarenih „seksualaca“.

Nedavno je grupacija oporbenih stranaka pod egidom Saveza za Srbiju sastavila tzv. Sporazum s narodom i predala mu ga na znanje i na potpis. Sporazum je poprilično nalik na sličan iz sredine devedesetih koji je kreirala ondašnja antimiloševićevska oporba. Ništa čudno, jer stanje u Srbiji je neobično nalik onome za Miloševića, uostalom i dio čelnika je isti, kao Aleksandar Vučić i Ivica Dačić. Samo su malo promijenjene uloge – tada su, u drugoj polovici devedesetih, na čelu bili Milošević i njegovi nacional-socijalisti (SPS) a koalicijski partner su bili slični šešeljevci. Sada su (post)šešeljevci, bez Šešelja u vlasti (ha, ha!) ispred a Slobini nacional-socijalisti (SPS) iza.

Koncem devedesetih Aleksandar Vučić je bio ministar informiranja pa je očito naučio koliko i kako su mediji važni te kako ih zauzdati, staviti pod potpunu kontrolu: sve tiskane osim Danasa, sve televizije s državnom frekvencijom osim N1 („Cija“), a sve dodatno prekriti opskurnim ali uslužnim tabloidima. Na građanskoj šetnji najčešće se čuje „Vučiću, lopove!“ i „Vučiću, pederu“, dok „patrioti“ skoro isključivo viču „Izdaja, izdaja“, jer njihova tema je Kosovo – ne daju ni pedlja Kosova. Ideja „građana“ nije prvenstveno smjena Vučića, već promjena sustava. Zato se protive izlasku na izbore dok se ne osiguraju „pošteni“ preduvjeti, medijske slobode, srede birački popisi i dr. „Patrioti“ bi, verbalno i u rat za Kosovo, ali svima koji bi Kosovo nazad u mislima je da im ga vrati netko drugi, prvenstveno Rusi, a mogu i Kinezi. Navodno je oko sedamdeset posto Srbijanaca na stajalištu da je „Kosovo Srbija“, ali bi ih daleko manji postotak za njega „krvavio gaće“.

Trenutno je glede Kosova u igri tzv razgraničenje, za koje nitko, pa ni Dačić, službeno ne govori gdje bi se povukle granične crte. Tek se spekulira kako bi se radilo o sjeveru Kosova, a time se otvara, nikad skroz zatvorena, balkanska Pandorina kutija: „Zapadna Srbija“, ustvari srpska republika u BiH, Sandžak i tako redom. Većina u EU-u, posebno Njemačka, protive se ovakvom rješenju, protiv su i „patrioti“ (mijenjalo bi se navodno „srpsko za srpsko“). Vučić se malo uplašio večernjih šetnji po Srbiji, pa je upriličio treću, službenu, „šetnju“ – obilazi Srbiju i nudi joj novu bolju, budućnost. Smatra se kako je ovo njegova duga predizborna kampanja.

Kako bi skrenuli pozornost javnosti s unutarnjh problema, provučićevski mediji, ali bogme tušta i tma srbijanskih intelektualaca, analitičara deru po Hrvatskoj. Prva je vječna tema Jasenovca, zadnjih dana vrište o splitskom slučaju prisilnog kupanja, a osobito su sretni zbog Tajanijeve izjave o Istri i Dalmaciji. Ma oni bi odmah dali i Istru i Dalmaciju Italiji i kako sam razumio, radit će na tom „projektu“ skupa s Talijanima. Sve tri teme su kompleksne pa ih ne ću gurati u ovaj tekstić. I dok oni odale tako – mi ovdje u Zagrebu, u Mimari, slavimo Dan srbijanske državnosti i Dana vojske Srbije! Nevjerojatno – država koju je ta vojska prije dvadesetak godina, doduše pod drugim imenom, napala sada ovdje slavi tu istu vojsku! Naravno, Dan srbijanske državnosti nije sporan.

Da se Dan vojske Srbije slavio u srbijanskom veleposlanstvu – sve u redu, ali u Mimari, ili bilo gdje izvan – ne dolazi u obzir. Još su slavlje počastili Milan Bandić – taj se izgleda glede Srbije skroz pogubio – Mate Granić kao izaslanik Predsjednice, te još niz saborskih zastupnika i raznih uzvanika. Baš svašta! Dok je ta ista država našega ministra obrane Krstičevića proglasila nepoželjnim u Srbiji, dok je  Vučić tik do granice s Hrvatskom organizirao miting kontra Oluje, u  maniri mitinga iz osamdesetih koji su bili uvod u agresiju na Hrvatsku, dotle se ovdje u Mimari slavi Vojska RS-a. Što reći? Ili ovdje fali političkog mozga, ili ga ima previše, ali u antihrvatskom političkom „režnju“.

Mato Dretvić Filakov