Peku sjećanja na obraze što žare od sitosti i veselja Svakoga dana kraj njega prođu, jer uvijek na istome mjestu skutren u prnje sjedi. Nitko ga ne vidi niti mu pogled slijedi. I ne primjećuje da su mu obrazi upali i blijedi, i da mu ruka ispružena drhti poput pruta. A i pogled mu luta od jednog do drugog prolaznika. I još je prazna čaša za milodare. A Peku sjećanja na obraze što žare od sitosti i veselja, od svih ispunjenih želja u krugu prijatelja. Jučer ga vidjeh. Kad htjedoh kraj njega proći, zaustaviše me oči, odnekuda mi znane. Te oči modre! Sjetih se na davno prošle dane, što djecu – njegove đake umiruju, bodre i misli svakojake iz njih izrone na javu. Te oči što čarobnim sjajem svjetlucaju poput dragulja, ta ruka što sada drhti a od slabosti tijelo se ljulja – i u prolazu stadoh. Milostinju mu dadoh, ali već nakon dva-tri koraka iz svoje savjesti mraka vratih se prosjaku i ruku mu pružih. Prepoznah učitelja svoga. Tu, na rubu bijede i kose mu sijede već su, ali oči, te oči blage i njemu dadoše snage da i nepoznat, kao kradljivac-tat sa tuđege praga prosi i dobru se nada. Nekada, davno prije, mene je učio kako se živjeti smije od znanja , vjere i rada. Sad me prepoznao nije. A on još i danas žig prosjaka nosi. Istina: bilo je teško, jer bješe rat. I posljedice traju. A moj učitelj stari i njegove oči žive još uvijek zajedno sa mnom u mijena zagrljaju. Premda je bio rat a on postao prosjak-neprepoznat. Malkica Dugeč, 23. 8. 2018.