Bogatstvo tropismene hrvatske baštine

Tropismena hrvatska baština

Dana 15. veljače 2019. godine Hrvatski sabor je 22. veljače proglasio Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva. Nitko ne dovodi pa i ne može dovesti u pitanje važnost i značaj glagoljice i glagoljaštva za Hrvate, ali što ćemo pak s ćirilicom i latinicom koje isto tako pripadaju etnolingvokulturi hrvatskoga naroda? Razumije se samo po sebi da se Hrvatska ne može odreći ćirilice jer je ona zajedno s latinicom njezino povijesno pismo, kao naravno i glagoljica. Nedvojbeno je da glagoljica ima na hrvatskom tlu najdužu tradiciju. Hrvati su rabili glagoljicu od 9. do 19. st., a i sada ju izučavaju i njeguju. Srednjovjekovna hrvatska književnost najvećim dijelom upravo je pisana glagoljicom. Glagoljično pismo u Hrvatskoj se s vremenom oblikovalo u tzv. uglatu glagoljicu kojom je tiskana prva hrvatska knjiga Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. god. To je bila tada prva u Europi liturgijska knjiga rimskoga obreda na nelatinskom jeziku. Misal je tiskan na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije.

Međutim, postoji i hrvatskoćirilična i hrvatskolatinična baština koje ne možemo zanemariti. Ako imamo spomendan glagoljice, tada dakle treba postojati i spomendan hrvatske ćirilice (tzv. bosančice, bosanice, ili hrvatsko-bosanske ćirilice) jer Hrvatskoj povijesno pripada i ćirilica kao, naravno, i latinica. Profesor Stjepan Damjanović piše: “Već na srednjovjekovnim kamenim spomenicima (koji dopiru sve do krajnjega hrvatskoga sjeverozapada) nije rijedak slučaj da se miješaju glagoljica i ćirilica, a uskoro poslije takvih slijede i epigrafi na kojima se nalaze samo ćirilična slova.” (Hrvatska ćirilična baština u povijesti hrvatske kulture i njezino mjesto u hrvatskoj filologiji, Hrvatska revija, br. 4., 2012., str. 4.).

Ćirilicom, primjerice, pisana je listina Kulina bana (1189.), Povaljska listina (1184./1250.), Listina Mladena Šubića (1336.), Dabišina povelja (1404.) i dr.. Pisali su ćirilicom hrvatski knezovi Frankopani i Zrinski, bosanski banovi i kraljevi, herceg Stjepan, Nikola Jurišić, Keglevići, Petar Kružić i dr. Svoje su knjige na ćirilici tiskali također i hrvatski protestantski pisci sredinom 16. st., kao i bosanski franjevci. Godine 1986. povjesničarka hrvatskoga jezika dr. Dragica Malić iz IHJJ-a doktorirala je na bračkom ćiriličnom spomeniku – Povaljska listina kao jezični spomenik . Godine 2012. u povodu 500. obljetnice tiskanja prve hrvatske ćirilične knjige "Dubrovački ćirilski molitvenik – Od blažene gospođe ofičje" u HAZU-u je održan znanstveni skup pod nazivom “Hrvatska ćirilična baština”.

Treba se također prisjetiti da je Šibenska molitva jedan od prvih hrvatskih latiničnih jezičnih i književnih spomenika iz 1387. god., a hrvatska latinična inkunabula Lekcionar Bernardina Splićanina otisnuta je u Mletcima (Veneciji) 12. ožujka 1495. god.

Hrvatska srednjovjekona etnolingvokulturna i duhovna baština tropismena je i trojezična. Prema riječima uglednoga povjesničara prof. Stjepana Krasića, Hrvati su sve do 16. st. imali tri različita narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko i tri različita pisma: glagoljicu, latinicu i ćirilicu (v. Počelo je u Rimu, Dubrovnik, 2009., str. 30.). Višepismena i višejezična hrvatska etnolingvokultura odigrala je važnu ulogu u povijesti hrvatskoga naroda. Uzgred budi rečeno da mnogi slavenski narodi slave kao blagdan Dan svetih Ćirila i Metoda. Taj se blagdan pismenosti i kulture već desetljećima slavi u Bugarskoj, Češkoj, Poljskoj, Rusiji, Slovačkoj… To je opći dan i za ćirilicu i za glagoljicu.

Neosporno je da je Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.) prva hrvatska knjiga tiskana glagoljicom i starohrvatskim jezikom pa je imalo smisla da se nadnevak njezina otisnuća proglasi danom hrvatskoga tiskarstva, a ne danom glagoljice i glagoljaštva. Naime, svi koji su studirali hrvatski jezik znaju da su se Hrvati služili glagoljicom (oblom i uglatom) cijelih šest stoljeća prije objave te knjige (1483.), da su glagoljicom pisane brojne rukopisne knjige, da je glagoljica na brojnim kamenim pločama (Valunska ploča, Plominski natpis, Bašćanska ploča, Senjska ploča, Humski natpis, Grobnička ploča i dr.). Svi koji su prošli školsku naobrazbu znaju za Bašćansku ploču pisanu glagoljicom. Budući da se Valunsku ploču smatra najstarijim glagoljičnim spomenikom, republički dan glagoljice i glagoljaštva trebalo je vezati vjerojatno uz nju, bez obzira na to što se ne zna dan, mjesec i godina kada je ta ploča nastala. Na taj se način drugim narodima pokazuje starina kulture hrvatskoga naroda. Mnogi europski narodi takvo što nemaju. Hrvati su do sredine 19. st. od svih slavenskih naroda imali najjaču književnu i leksikografsku produkciju.

Kad se Saboru predlaže da usvoji kao spomendan dan glagoljice i glagoljaštva, onda je to trebalo raspraviti u svim relevantnim hrvatskim institucijama: Institut za staroslavenski jezik, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska, Društvo prijatelja glagoljice, Društvo hrvatskih književnika, sve kroatističke katedre (Zagreb, Osijek, Pula, Rijeka, Zadar, Split, Mostar). Ništa od toga se nije, nažalost, dogodilo nego je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Saboru predložio, a saborski zastupnici bez ozbiljne rasprave usvojili i proglasili kao spomendan republički dan glagoljice i glagoljaštva, namjesto dana hrvatskoga tiskarstva. A što ako, primjerice, bosansko-hercegovački Hrvati dan glagoljice i glagoljaštva vežu za neki nadnevak koncem 9. ili početkom 10. st.? Na to imaju pravo.

Ne bismo trebali bilo koju baštinsku pismenost politizirati, privatizirati ili komercijalizirati u neke svoje svrhe. Takve ozbiljne stvari treba rješavati oprezno, osmišljeno, polako i bez žurbe. Zaista se malo tko može dičiti etnolingvokulturnim i duhovnim bogatsvom kakvo imaju Hrvati. Iskonsku i osebujnu ljepotu hrvatske kulture čini bogata i neponovljiva srednjovjekovna tropismena baština.

Artur Bagdasarov