Muslimani glavni kočničari procvata

Procvat Ferida Muhića zasniva se na islamiziranju nemuslimana

Bošnjački akademik dr. Ferid Muhić jednom je kazao: "Bošnjaci bi provcjetali kada bi dobili svoju državu". Dakako da je mislio, jer to je bošnjačka okupatorska politika sve od vremena raspada Otomanskog carstva i povlačenja Turske  iz Bosne i Hercegovine, te nastanka Islamske deklaracije kao muslimanskog manifesta, na bošnjački procvat tek onda kada islamiziraju i okupiraju cijelu zemlju. Tko koči bošnjački procvat, nije teško zaključiti. I slijepcu je vidljivo kako dr. Muhić odapinje strijelu na nemuslimane, i da je njihova ljubav prema Bosni i Hercegovini, sasvim drugačija i stoga koči procvat te nove beha nacije, koja i izabranim nazivom pokušava oduzeti svako pravo Hrvatima i Srbima, i svim drugima, i njime pokriti, osvojiti  Bosnu i Hercegovinu.

Kočničari procvata nove beha nacije, Bošnjaka, zasigurno su svi  beha  nemuslimani, napose Hrvati i Srbi, čija je Bosna i Hercegovina po svim povijesnim istinama i činjenicama, daleko više, neuporedivo više, negoli muslimansko-bošnjačka. Ne može Bosna i Hercegovina  biti onog naroda koji zaziva povratak turskog zuluma, i koji pjeva pjesme tom genocidno-konfesiocidnom carstvu. Nije bošnjački žal zbog gospodarskog i svakog drugog stagniranja i nazadovanja,  Bosne i Hercegovine, on je isključivo zbog nemogućnosti da je osvoje i od nje učine ono što su Turci činili sa njom pola tisućljeća.

Istina beha propadanja upravo je u bošnjačkoj isključivosti glede budućnosti izgradnje nove, suvremene i demokratske, europske i, uistinu, neovisne Bosne i Hercegovine. Neovisne od svih vanjskih čimbenika, čiji interesi su jednaki bošnjačkim ili čak i ispred njih. Kao što su u jutvorevini nesrbi bili „kočničari“ srpskog procvata, tako su danas u beha tvorevini, Jugoslaviji u malom, nemuslimani ti koji „koče“ procvat Bošnjaka. Za srpski procvat bila je Srbija mala, i krenulo se u agresiju na druge narode i stvaranje Velike Srbije. Tako je i za bošnjački procvat premalen muslimansko bošnjački entitet unutar beha granica, zbog čega više od dvadeset godina daytonske  Bosne i Hercegovine agresiraju na hrvatski i srpski teritorij s ciljem izgradnje velike muslimanske Bosne i Hercegovine. Velikosrpskom agresijom na nesrbe u Jugoslaviji nastala je, opravdano i s razlogom, mala Srbija, koja je svakim danom sve manja. I u velikomuslimanskoj agresiji na nemuslimane u Bosni i Hercegovini,  nastaje, također, s pravom i razlogom mala Muslimanija. Mogla bi biti, kroz ispravku daytonske  nepravde i otimačine nemuslimanima, u granicama koje su Muslimani unijeli u daytonske pregovore.

Uvijek kada se zagrize velik zalogaj stane neprožvakan u grlu. Nema tih usta jednog beha naroda koji može zagristi i pojesti cijelu Bosnu i Hercegovinu. Svaki beha narod koji zine i zagrize cijelu zemlju, zaboravio je, ili ne zna da je zagrizao i dio Bosne i Hercegovine onog drugog i trećeg naroda. A tko će dati kruh iz svojih usta drugom, napose onome koji mu ga silom otima. Bosna i Hercegovina je kruh sva tri naroda, koji su ga mijesili, miješali, zalijevali,  pekli, i, nažalost još uvijek ne dovoljno ga ispekli. U stanju dovoljne neispečenosti Bošnjaci vide priliku da ga cijelog zagrizu i otmu Hrvatima i Srbima. Ta neopravdana i nepravedna, zapravo agresorska glad Bošnjaka, ne samo da neda kruhu da se do kraja ispeče i bude u slast svim beha narodima, već čine sve da ga nemuslimanima ogade, pa čak i zatruju zrnima isilizma, i mnogim drugim otrovnim sjemenom islamskog radikalizma i fundamentalizma, s dodatcima terorizma.

Teško je vjerovati u dobronamjerni bošnjački procvat izvan granica na kojima su većinski živalj u Bosni i Hercegovini. Da bi procvjetali izvan tih svojih granica znači da bi te tuđe prostore trebalo okupirati, te narode Hrvate i Srbe pokoriti, prognati ili istrijebiti. Nema procvata agresorskom narodu, daleko većem i jačem od Bošnjaka, na okupiranim prostorima. Svaki narod, a time i bošnjački  koji smatra da mu je potrebna cijela Bosna i Hercegovina, bez drugog i trečeg njenog naroda, kojemu je malo vlastitog teritorija za procvat, malo bi mu bilo i onog osvojenog. Zapravo takvi  agresorski narodi i ne misle na procvat, oni su koncentrirani na uništenje drugi. Na takvim osvajačkim temeljima „cvali" i „procvali" su i današnji veliki i moćni narodi i carstva, i na tim tuđim  stradanjima nestajali, i neki zauvijek nestali.

Ne koče bošnjački procvat u Bosni i Herecgovini ni Hrvati ni Srbi na svojim teritorijama, glavni kočničar njihova procvata je okrenutost prema islamskom radikalizmu, koji je prepreka ne samo procvata zemalja u kojima je na vlasti već i svijetu u cjelini. I kada bi bošnjačko čelništvo, svakog predznaka, uistinu željelo procvat svom narodu, onda bi trebalo tu cvjetnu budućnost početi izgrađivati na prostoru na kojem vladaju, kako bi bili neki vid svjetionika drugima, i procvatom osvajati ne samo hrvatske i srpske teritorije već i šire, kako to i čine demokratske i slobodne, davno procvale bogate zemlje svijeta.

Švicarska je najbolji primjer kako se može na svim egzistencijalnim poljima procvati, zahvaljujući razlikama koje su njeno najveće bogatstvo, konfederalnim uređenjem slobodno ujedinjeno u zajedništvo koje krasi, sloboda, demokracija, referendumi, blagostanje, urednost, i svakogodišnje cvijetanje svih tih vrijednosti kakve se ne vide, gotovo, nigdje u svijetu. Ne trebaju stoga Bošnjaci izmišljati toplu vodu, neka se samo odmaknu od islamskog radikalizma s dimenzijama vjerskog terorizma i ugledaju se, gotovo tu u susjedstvu, na Švicarsku i Bosnu i Hercegovinu konfederiraju po švicarskom modelu, koji zasigirno jamči procvat svim beha narodima, i Hrvatima, i Srbima i Bošnjacima.

Švicarski političari, niti iz jednog njenog naroda, nikada ne govore o procvatu samo svog naroda, već uvijek o procvatu svih, i Švicarske u cjelini. U isto vrijeme kada je hrvatski kralj Dragutin doveo fratre u Bosnu 1291. godine, i Švicarska je te iste godine udarala svoje  temelje. Danas, to su dva svijeta, dvije civilizacije, nebesko zemaljski udaljene jedna od druge, upravo zbog ovakvih u Bosni i Hercegovini kojima koče procvat oni beha narodi koji nisu Bošnjaci i muslimani. Zbog svega toga, potrebno je Bosnu i Hercegovinu podijeliti na tri nacionalna entiteta, i da im Međunarodna zajednica odsvira početak natjecanja u svim pozitivnostima procvata, kako bi u toj utakmici jednoga dana, u konfederalnom zajedništvu unutar međunarodno priznatih beha granica, postali Švicarska na toj europskoj periferiji.

 Vinko Đotlo