Knjiga o Anti Antiću

'Milosrđa djelitelj – Preostali ulomci iz pismene ostavštine časnoga sluge Božjega fra Ante Antića' – s. Marija Asumpta Strukar

Knjiga s. Marije Asumpte Strukar „Milosrđa djelitelj – Preostali ulomci iz pismene ostavštine časnoga sluge Božjega fra Ante Antića“ predstavljena je u sklopu trodnevnice za Antićevo, 3. ožujka 2019. u crkvi Gospe Lurdske u Zagrebu. Fra Ante Antić bio je istaknuti hrvatski katolički svećenik. Odlikovao se dobrotom, poniznošću, jednostavnošću i pobožnošću prema Isusu i Mariji. Umro je na glasu svetosti, a njegovi posmrtni ostaci pohranjeni su upravo u kripti crkve Majke Božje Lurdske. Od 1984. godine se vodi postupak da se proglasi blaženim i svetim. Knjigu su uz autoricu predstavili novinar i urednik na HTV-u Neno Kužina i provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja Split fra Joško Kodžoman.

Ovogodišnju obljetnicu smrti časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića 54. po redu, Antićeva Vicepostulatura obilježava izdanjem knjige „Milosrđa djelitelj“ koja iznosi pred njegove štovatelje i druge čitatelje „Preostale ulomke iz pismene ostavštine časnoga sluge Božjega fra Ante Antića“ koje je sabrala i iznijela s. Marija Asumpta Strukar  (Družba Naše Gospe), dugogodišnja tajnica Antićeve Vicepostulature. Ovu knjigu treba promatrati kao treći dio trilogije posvećene Časnom sluzi Božjem, koju čine prethodno objavljene knjige Svećenik sam Kristov – Pisma svećenicima (2010.) i Na svetost pozvane – Pisma redovnicama (2015.). Kako ističe sama autorica, „ova jednostavna knjiga, pisana srcem, samo je jedan mali korak, nakon kojeg se može smjelije zakoračiti i dublje posegnuti u škrinju Antićeve pismene ostavštine.“

Autorica, parafrazirajući Mk 6,4, ističe da je uspjela prikupiti „nekoliko košara preostalih ulomaka“, potaknuta Svetom godinom milosrđa (2015./2016.) i stavljanjem u sveopćoj Crkvi u prvi plan dvojice svetaca ispovjedaonice: sv. Leopolda Bogdana Mandića i sv. Padra Pija. Iz tih „preostalih ulomaka“ na jednostavan način izranja karizmatski lik poniznog redovnika i gorljivog svećenika, duboko pobožnog euharistiji, predanog odgojitelja, brižnog duhovnog oca, odanog Marijinog sina i nadasve neumornog ispovjednika – djelitelja Božjeg milosrđa. Antić je bio Duhom Božjim prosvijetljeni ispovjednik pa je zato pred njegovom ispovjedaonicom uvijek bilo mnoštvo ljudi. Jedni su tražili savjet, drugi ispovijed nakon koje su se osjećali oslobođeni grješnih tereta prošlosti, treći pomoć neke druge vrste. Većina od njih hrlila je k fra Anti, jer su se kod njega osjećali dobro, uronjeni u nadnaravni svijet, ispunjeni novom snagom za životne borbe na duhovnom planu. Želio je potpuno ispuniti Božju zapovijed o ljubavi Boga i bližnjega i to ga je vodilo da vjerno kroči putem istine, pravde i ljubavi. Uz uvod i zaključak, knjiga sadrži pet poglavlja. U prvom poglavlju autorica obrađuje Antićeve osobne dokumente i njegov lik koji iz njih izranja.

U drugom poglavlju obrađuje njegove osobne zapise sačuvane u rukopisu: Zapisi odluka s duhovnih vježbi, Posveta života za povjerenu braću klerike, Bože moj i sve moje, Smjernice za svagdanji život duši koja želi biti žrtva za svećenike, Moja usrdna i jaka „Molba ljubavi“ Bogu posvećenim dušama, Nekoliko naputaka i duhovnih savjeta pobožnoj duši koja želi biti žrtva ljubavi Isusove, Sjedinjenje kontemplativne duše s Bogom, Intimna narav mističnog sjedinjenja, Ideal katoličke redovnice, Cilj moga odgoja: Alter Christus, Poniznost temelj čitavoga života, rada, apostolata i svetosti, O osobi svećenika, te brojni klerikatski spisi. U trećem poglavlju autorica iznosi izabrane dijelove nekih pisama svećenicima i redovnicama. Poseban naglasak stavlja na pisma koja je Časni sluga Božji pisao laicima, a koja dosada još nisu objavljivana. Posebnu težinu imaju pisma koja je pisao laicima, prije svega učiteljicama.

Autorica u četvrtom poglavlju kratko se osvrće i na pisma upućena ocu Antiću. U petom poglavlju analizira osam knjiga i prijevoda knjiga koje je Časni sluga Božji pripremao za tisak. Na kraju se osvrće i na druge spise kojima se otac Antić služio u svom odgojiteljskom i apostolskom djelovanju. U zaključku autorica najprije opisuje duhovni portret Časnoga sluge Božjega koji izranja iz njegovih spisa: lik svećenika i redovnika, euharistijskog pobožnika, odgojitelja, duhovnog oca, vjernog sina Majke milosrđa, proroka i prosvijetljenog ispovjednika djelitelja milosrđa. Uz duhovna djela milosrđa on je svakodnevno nastojao vršiti i tjelesna djela milosrđa. Sve to autorica je u zaključku potkrijepila navodima iz fra Antinih pisama njegovoj duhovnoj djeci (fra Nikoli Gabriću, dr. fra Stanku Petrovu, s. Čedomili Čajko, s. Imakulati Malinki, s. Saleziji Mavrak i s. Daroslavi Vojvodi ć), kao i navodima iz njegovih spisa. Svaka nova knjiga o časnom sluzi Božjemu ocu fra Anti Antiću, pogotovo kad ju je napisala osoba koja ga je poznavala i još k tome s njime surađivala u njegovu apostolatu, jest veliki doprinos za upoznavanje njegove svetosti.

Nives Matijević