Zdravko Mamić je dar prirode koju ignorira zavist i pakost nezrelog društva i medija
Vodeće hrvatske dnevne novine Večernji list i Jutarnji list, dana 8. ožujka 2019., naslovom i sadržajem posvetili su golemi prostor pobjedi GNK Dinama nad proslavljenim klubom Europe i Portugala Benficom. Tim su činom politička previranja, stranačka nadmetanja i nadmudrivanja bacili u sjenu stranice, inače, posvećene trećorazrednim političarima i prvorazrednim demagozima. Možda je nogometni uspjeh GNK Dinama medijima dobro došao, kako bi se zaboravila, recimo, gospodarska tragedija Uljanika uz poslovično loše gospodarenje u kojem se umjesto odgovornosti vode jalove rasprave i prijepori davno, davno završenog Drugog svjetskog rata što je samo modus operandi uzajamnog nasilja ideološki mračnih fašista i komunista iza kojih je, antifašizam krinka kojom se, većinom, opravdavaju zločini komunizma.
Kao što je osvojeno srebro na SP-u u nogometu demantiralo silnu medijsku hajku protiv uspješnog HNS-a i njegovog predsjednika Davora Šukera tako su i sve medijske harange i nastojanja udruge „Dinamo to smo mi“ neupitno potvrdili činjenicu da enklitički oblik glagola biti nije „mi“, nego su to „oni“ koji žele rušiti uspješni, dinamični i financijski neovisni GNK „Dinamo.“ Stvarno! Tko su to „oni“ i dio medija koji im je posvećivao prostor sve dok ih GNK „Dinamo“ nije svojim rezultatima posramio i stavio na mjesto kojemu pripadaju bez kapitala, organizacije i dometa koji nisu dar neba nego upornog i dosljednog rada kojeg je osmislio i programirano kreirao nepravomoćno osuđeni Zdravko Mamić da bi plodove, kao i naše nogometne reprezentacije, ubirali ljudi koje je odabrao i s kojima je surađivao. Nije primijećeno da su ga odbacili suradnici onako kako je odbačen montiranim procesom, zar zločinačkog udruživanja? Nema smisla, a još i manje potrebe osvrtom prikazati Scile i Haribde koje je Zdravko Mamić prolazio stvarajući klub međunarodne reputacije koju je smišljeno i politički osporavala jedna Vlada da bi ga druga dokrajčila. GNK Dinamo i kad je na dnu Europe na dnu je najboljih klubova Europe, što je još jedino domet konstruktora automobila Mate Rimca i nekih manje poznatih stvralaca. Pamti li netko komentare i kolumne naših, da im imena ne spominjem, novinara iz čijih se pera cijedila žuč i žuta boja njihovih osvrta da bi danas bez stida naslovili: Dinamo korak do četvrtfinala Europske lige.
Zašto je nogomet, kako volim reći, najmoćniji socijalni agregat? S njim se poistovjećuju mase neovisno o profesiji, zanimanjima i dometima. Njegova planetarna paradigma u samoj igri dominira jednostavnim pravilima u kojima gledatelj kao i sudac aktivno sudjeluju u ocjeni njegove odluke o prekršaju ili pak u njegovom toleriranju prekršaja. Zatim se publika određuje osobnim simpatijama ili animozitetima prem igračima. I možda je vrjednije od svega toga reagiranje gledatelja u ulozi koju sam sebi određuje. Na odluku suca može urlati ili pljeskati, navijanjem vrijeđati protivnika, trenera, izbornika ili bilo koga što je na tribinama onoliko razumljivo koliko je u životu, običnom životu, neprimjereno na radnom mjestu gdje i najviši političar ima svojeg šefa kojemu ne smije oponirati bez mogućih posljedica. Taj, ponavljam, moćan socijalni agregat naša politika nije u stanju koristiti tako što će u njemu cijeniti njene kreatore nego zabavlja javnost mržnjom i animozitetom umjesto priznanjem i sposobnostima koji su, kao i Zdravko Mamić, dar prirode koju ignorira zavist i pakost nezrelog društva i medija koji su točno onakvi kakve ih je ono iznjedrilo.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više