Sve se u Hrvatskoj može pretvoriti u problem, pa ga prekriti ideološkom magluštinom, zvuzlati u čvor, uvećati na n-tu potenciju… – čak i jedna obična misa. To što bi se ona trebala održati na Bleiburgu, u austrijskoj, a ne nekoj hrvatskoj biskupiji, za početak, potpuno je irelevantno. Misa je misa. Barem je dosad tako bilo. Prvi element od kojega se problem sastoji, gradi, jest činjenica da je misa – zabranjena. Nema tu „filozofije“, „analize“, iz koje bi proizašlo kako je zabranjeno služenje (samo) hrvatskim biskupima. Pritom, svjetovno gledeć', zabranio ju je „v.d. biskupa“ Engelbert Guggenberger, administrator Biskupije Gurk Klagenfurt. U toj austrijskoj biskupiji već je neko vrijeme popriličan nered, prethodni biskup je optužen za malverzacije crkvenim novcem, pa je tamo upućen i vatikanski, Papin vizitator (biskup iz Salzburga). Svjetovno, moglo bi se reći kako je ta biskupija trenutno pod vatikanskom „prinudnom upravom“. I u takvim okolnostima stiže zabrana mise. Imalo pametnome dosta. Evo zašto je i Stazić postao papist, „ponosan na papu“: "O misi na Bleiburgu sam rekao što misli Katolička Crkva, vjerojatno po naputku pape Franje, imamo papu na kojeg možemo biti ponosni", izjavio je Stazić u Saboru 13. 3. 2019.).
„Ukupna slika ove manifestacije šteti ugledu Katoličke Crkve i mogla bi s pravom poslužiti kao osnova da se, u slučaju da se izda dozvola za održavanje mise, Katoličkoj Crkvi u Koruškoj predbaci instrumentalizacija jedne mise u političke svrhe i nedostatak distance prema fašističkom svjetonazoru“, stoji u obrazloženju zabrane. Dakle čista politika. Zbog događaja koji su se, možda, događali izvan svetišta, poslije mise, u svjetovnom prostoru, u svjetovnom ozračju, tko zna kada, tko zna kojih godina. Uglavnom je riječ o znakovlju, prvom bijelom polju, njegovu „prvom mjestu“ na hrvatskom narodnom, tradicionalnom grbu, te pojavi, ponekad tijekom godina ustaških crnih odora. Kad i ako se pojave u odnosu na pedesetak tisuća hodočasnika njihov broj je minoran, stao bi na prst jedne ruke. Takve odore nisu bile službene ustaške, već i tada izuzetak, a kamo li da to nisu sedamdesetak godina kasnije. Tko ih je, crne odore ponekad na svjetovnom prostoru, na cesti, livadi u Bleiburgu nosio? Netko komu se pomutila pamet, sustigao ga „alzheimer“, netko koga je iz tko zna kojeg, osobnog razloga, tragedije… zahvatilo „bjesnilo“, ili se najčešće radilo o „lažnoj zastavi“ u inačici „lažnih odora“. Šetali su ustaški manekeni koje je angažirala, dobro platila, tko zna koja strana obavještajna služba, pa i preko aktualnih „domaćih“ izdajnika – udbaških, partijsko-stranačkih, udrugarskih.
Svejedno, zabranjena je misa. Sve naknadne priče o tome kako se ipak može služiti, jer se radi o privatnom posjedu – „sveto“ je dakle „sveto vlasništvo“, a ne misa, ne može opovrgnuti činjenicu zabrane. Može domaći svećenik, mogao bi i neki drugi, iz dijaspore, katoličkih misija, može i iz Hrvatske, nu sve to je jedan obični licemjerni ringišpil, u bitnome misa je zabranjena. Ne sjećam se slučaja zabrane katoličke mise u bilo kojoj europskoj zemlji tzv. liberalne demokracije posebno ne zbog „političkih razloga“. Tamo se ne zabranjuju ni „crne“ sotonističke, mise, pa ni takve crkve. Teror nad religijom, prvenstveno kršćanstvom, posebno katoličanstvom i pravoslavljem, u komunističkim zemljama sasvim je nešto drugo, „uobičajeno“.
U dvorištu politike
Kad je sve ovom slučaju politika, pa i misa, vratimo se u njeno dvorište, a u njemu gužva od „aktera“, kao na životinjskoj farmi, pa ne znaš odakle bi počeo. Počinjemo s pravoga mjesta, iz Hrvatske, rodnog mjesta inicijative i sad već dugotrajnih nastojanja da se komemoracija na Bleiburgu ukine, zabrani. Zmijski je to koloplet („guje, mnoštvo guja u njedrima“) koji čine stranke i partije, udrugari, medija, te tzv. viđeni pripadnici elite iz tog trojstva. Ukratko sve sami antifašistički neofašisti i antinacistički neonacisti. Baš se vesele zabrani mise razni agnostici, ateisti i borbeni protivnici religije, najkraće boljševički, staljinistički eksterminatori vjere. Kad se vidi s kakvim su žarom prihvatili zabranu mise u trećoj državi, što li bi vjernom narodu i misama radili ovdje kad bi dobili priliku. Zasad mogu samo blatiti s lažima o komemoracijama na Bleiburgu „svoj“ narod poput Anke Mrak-Taritaš koja je u Hrvatskom saboru izmišljala:„Ako tisuće ljudi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini smatraju vrhuncem događaja za okititi se ustaškim kapama i simbolima, onda je to žalosno.“ Kako dotična nije u „sukobu interesa„ za male iznose, tako i laže na veliko – zna što tisuće ljudi u Hrvatskoj i BiH „smatraju“, a onda ih vidi i okićene „ustaškim kapama i simbolima“. Mučnina me hvata pa ću samo citirati kolegu joj iz amsterdamske koalicije Krešu Beljaka: „Sikter iz politike“, a može i dalje – možda mučnina prestane.
U Austriji su trenutno na vlasti desničari, a poznato je kako se oni radi vlastitog „umivanja“ uvijek dodvoravaju tzv. ljevičarima, naročito iz inozemstva. Inače čim stigne bilo kakva lekcija „iz fašizma“, iz Austrije (ne znam zašto ne iz nacizma jer taj je vladao i bio prihvaćen tamo) mam bih se uhvatio za…, ali bila bi to parafraza citata jednoga, pa ne ću dalje.
Ne treba zanemariti činjenicu kako je Beč trenutno treći srbijanski grad po broju stanovnika, a Austrijanci očito nisu zaboravili na Balkanu (nostalgija) igrati na Srbe. Srbijanci inače obožavaju trenutnu austrijsku vlast, ne zna se je l' više Sebastiana Kurza il' onoga drugoga i polažu mnoge nade u njih. Ima toga još, al' bilo bi previše za člančić.Postoji i jedna bizarna koincidencija: famozna „hypopotamska banka“ utemeljena je u Koruškoj („desničari“) ogrezla je u kriminalu na Balkanu i u Hrvatskoj, „utekla“ je i s imenom, spasila ju država, a eto, vidi Vraga, bilo novčanih malverzacija i u koruškoj katoličkoj crkvi. Zatim te stambene austrijske štedno-kreditne zadruge koje su mnoge gurnule u ropstvo, pa… Možda smo misu mogli platiti i Pelješkim mostom, da gradnju nismo povjerili Kinezima, barem me na to navodi Johannes Hahn, EU-ov povjerenik za proširenje, koji je zbog toga Hrvatsku „pošpotao“. Silnica bi se međunarodnih našlo još, nego vratimo se, ako smijem napisati – doma.
Kod nas doma
Vrata za postupno ukidanje Bleiburške komemoracije široko je otvorila „ekipa“ Josipović, Milanović, Šprem kada joj je uskratila saborsko pokroviteljstvo 2012. Od tada traju napori u tom smjeru. Ne postoji ni najmanja vjerojatnost kako bi koruški crkveni administrator sam od sebe zabranio misu zadušnicu stotinama tisuća uglavnom nevinih, a zasigurno neprocesuiranih, civila i vojnika, žena i djece, nakon sedamdesetak i više godina njena održavanja. Uloga austrijskih vlasti, općenito politike u svemu je nazamjenjiva, a šutnja hrvatskih vlasti – diplomacije, veleposlanice Cvjetković, ministrice vanjskih poslova, Vlade Andreja Plenkovića, Predsjednice Grabar-Kitarović je – grobna. Ono što se trenutno odigrava njihovo je skrivanje pod „skutima“ HBK – kao „odvojena je crkva od države“. Drugo što se odigrava „vrtnja“ je kako da nešto bude nalik misi, a ljudi će ionako tamo sami doći, bilo mise ne bilo, Šeks će to već nekako „zrihtati“. Sve je to vrlo žalosno. I ne samo žalosno, već i opasno. Ubije li se, postupno, a ovo je veliki korak u tom smjeru, nako tolikih nevinih žrtava Križnih putova, čiji je Bleiburg tek simbol, i samo sjećanje na njih, ni Hrvatskoj se ne piše dobro. A tek kad bi to bilo jedino…
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više