Hrvatski Fokus
Hrvatska

Zna li se uistinu što je to kultura?

U Zagrebu se njeguje kultura čitanja koja nema nikakve veze s glazbenom ili kiparskom kulturom

 
 
Sve što je konfiscirano od klasnog neprijatelja u ime naroda pripalo je partijskom vrhu što je za pedesetak godina formirao partijsku elitu boljševičkog mentaliteta kojim je socijalističku Hrvatska pretvorenau demokratski boljševizam jednako nedefinirane pretvorbe društvenog u privatno ili u deformirani tržišni liberalizam.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2019/03/cropped-18341659_308437636244300_6119331111406450197_n2.jpg
Sažetak umjesto uvoda – Ovaj sažetak ne će priskrbiti ništa drugo do otpor onih kojima je diploma ili znanstveni status sankcionirao stručnost do mirovine. Zadirem u „kultivirane“ zablude. Zašto? Kultivirati znači njegovati, uzgajati i odgajati! Sve što u nas razumijemo kulturom Grčke i starijih, kako se u nas predstavlja, „kultura“ valjalo bi nazvati civilizacijom; one nastaju na različitim kulturama: vjerovanja, odijevanja, prehrane, ponašanja, obicaja, komuniciranja i svega onog zbog čega se civilizacije, nastale na različitim kulturama, sudaraju sve dok se međusobno ne upoznaju.
Arena (Koloseum) u Puli izgrađena za vrijeme cara Vespazijana (9.-79.) i puno mlađa palaca u Splitu nastala u doba Dioklecijana (43. – 316.) ostaci su rimske civilizacije; one nam svjedoče o kulturi arhitekture vremena u kojoj su nastale? Kojim su se vještinama služili? Koje su biljne kulture sadili? Kakvu su odjeću koristili i kojim se božanstvima klanjali ratom zarobljeni robovi i radom za osvajača svoj život sačuvali možemo samo nagađati ili nekim istraživanjima vjerovati?
 
U svijetu artificijelne inteligencije vrlo je jednostavno ustanoviti, uz pomoć alata što ih nudi Google, da termin kultura u sustavu obrazovanja naših škola, pa i praktične djelatnosti gubi izvorni smisao. Održao se s u poljoprivrednim kulturama koje su započele cerealijama koje su se kultivirale milenijima da bi danas već imali genetski modificirane kulture. Termin se zadržao i u proučavanju kultura mikroorganizama.
 
Bez namjere da se omalovaže znanja brojnih struka pa i antropologije u cjelini valjalo bi redefinirati i, mnogo toga što u nas nazivamo kulturom, specificirati kako bi konačno znali hijerarhiju vrijednosti koje u Hrvatskoj imaju značenje kojim se međunarodno predstavljamo autoritetom, za sad, nedefiniranog pojma u čije se ime financira koješta što svijetu koji nije u svojem razvoju zaustavljen boljševičkom revolucijom ima sasvim druge vrijednosti od onih koje su nam o(p)stale zahvaljujući AGITPROP-u kako bi „kultura“ bila dostupna širokim radnim masama o čemu vjerodostojno svjedoči bibliobus, zamislite, u Zagrebu kojim se njeguje kultura čitanja koja nema nikakve veze s glazbenom ili kiparskom kulturom.
 
Zašto se u nas vijestima iz kulture nikad ne zna o čemu će biti riječ? Zar nije bolje najaviti vijesti likovnog, glazbenog, folklornog ili bilo kojeg drugog stvaralaštva? Čini se da mi nemamo jednake vrijednosti koje nas predstavljaju, niti pak zaslužuju jednak tretman zbog neke osobe ili zbog nečijeg privatnog interesa kojeg politička moć proglasi nacionalnim interesom. Što, u tom smislu, znači organiziranje skupih izložbi ili pak obnavljanje dvoraca ili spomenika rimske, grčke ili bilo koje civilizacije kad suvremenost dotiče socijalno dno?
 
 Netočno je kad netko veli da proučava ili tumači grčku, rimsku ili bilo čiju kulturu? Pravilno i pojmovno bi bilo jasno da se grčka, rimska i bilo koja druga civilizacija temelji na različitim kulturama  vjerovanja, ponašanja, odijevanja, arhitekture, prehrane, obrade cerealija, komuniciranja i svega što se u nas uopćava zajedničkim imenom kulturna baština. Čini se da je valjalo umjesto atributa (pridjeva) staviti apoziciju (imenicu). Dakle, civilizacije Rima u nas imaju brojnije spomenike, kao i brojne ostatke civilizacije Grka. Vespazijanova arena u Puli i palaća Dioklecijana u Splitu prikazuju kulturu gradnje rimskog razdoblja, ali ništa više od toga.
 
Kultura za što?
 
Naš sustav školovanja još nije ustanovio obrazovanje za različite kulture. Kad je netko pristojan, obrazovan i zna se ponašati u nas se kaže da je kulturan. Pravilno bi bilo reci da je ovlado kulturom konkretnog sadržaja ili ima odgoj čitanja, glazbe i lijepog ponašanja uz koje je posebno darovit za ovaj ili za onaj sport, i za neku od umjetnosti ili za neku od znanstvenih disciplina. Brojni su sportovi i unutar njih još i brojnije discipline! Umjetnost je jednako širok pojam kojim se njeguje likovna, glazbena, scenska, filmska, književna i unutar njih mnoge druge srodne sposobnosti. Dakle, obrazovati se valja za kulturu o kojoj ovisi proizvodnja ili pak bilo koja propulzivna djelatnost kojom nas može prepoznati svijet međunarodne konkurencije. Referirajući se na artificijelnu inteligenciju Wikipedija to nije uspjela definirati pa predstavlja kulturu opisno: „Kultura je cjelokupno društveno naslijeđe neke grupe ljudi, to jest naučeni obrasci mišljenja, osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva, kao i izrazi tih obrazaca u materijalnim objektima. Riječ kultura dolazi iz latinskoga colere, što je značilo: nastanjivati, uzgajati, štititi, štovati. Za kulturu postoje i druge definicije koje odražavaju razne teorije za razumijevanje i kriteriji za vrjednovanje ljudske djelatnosti. Antropolozi kulturu smatraju definirajucim obilježjem roda.“
 
Čini se da je masnim slovima prikazana kultura bliža zbunjivanju nego li definiranju koje bi dalo smisao Ministarstvu kulture ali vrlo vjerojatno i u brojnim ministarstvima što su politički ustrojena po vertikali umjesto po horizontali da bi pojam kulture obilježio nešto više od muzeja, izložbi i scenskih događanja, a u obrazovanju za djelatnosti što robuju nepotrebnom intelektualnom balastu o čemu svjedoče učeničke torbe, a još i više pitanja koja postavljaju naši interdisciplinarni veleumovi na koja su dužni odgovoriti srednjoškolci za ispit zrelosti.
 
Civilizacija
 
Koliko sam razumio Fernanda Braudela (1902.-1985.)[1] tumača civilizacija na novim spoznajnim obrascima, što ih čine prilagođavanja prirodno-ekonomskim mogućnostima i tehnologiji, povijest milenija približavana je prvo stoljećima, pa desetljećima, a sad već iznenađujuće i nepredvidivo brzo internetskom mrežom. Ljudi više ne moraju putovati da bi nešto spoznali i vidjeli jer umjesto njih putuju informacije i video zapisi visoke rezolucije. Kao što pauk vješto klizi mrežom koju je razapeo loveći kukce  što se u razapetu mrežu uletjeli i svijet artificijelne inteligencije je internetska mreža kojom slično paucima što love kukce neobrazovani za snalaženje u njoj  postaju žrtve  krivog obrazovanja za kulture tehnologije koja upravlja gotovo svim proizvodnim programima nužnim za opstanak na tržištu rada. Sve dok naši maturanti u sustavu školovanja troše memoriju na podatke primjerene za KVIZ natjecanja oni reduciraju memoriju za stručno ili za stvaralačko usmjerenje. Naime, danas elektronički nepismen ne će uskoro ni autom upravljati a kamoli bilo kakvim složenijim alatom.
 
Sve dok  nam je kultura definirana kao ukupnost materijalnih i nematerijalnih stvaralačkih vrijednosti koje su pod zaštitom UNESCO bit ćemo žrtve intelektualnog balasta kojemu je davno prošao uporabni vijek baš kao i potrebe za radnicima u prljavim i masnim odijelima. Suvremena civilizacija o starim civilizacijama nema potrebe učiti u redovnoj nastavi nego služiti se internetskom mrežom koja artificijelnom inteligencijom nudi puno, puno više od bilo koje škole utemeljene na intelektualnom balastu korisnom samo za kviz emisije. 
 
Vrijeme uništava spomenike, a čovjek prirodu
 
Velikim naslovima i medijskom pompom ističe se spomenička baština. Uvela se čak i spomenička renta, jer je netko u ime građana, a bez njih opet prisvojio pravo organiziranja izložbi, festivala mjerom socijalne neosjetljivosti i političke neodgovornosti, između ostalih, i obnavljanjem dvoraca. Nisu dvorci i spomenici u Hrvatskoj propali zbog nemara nego zbog istih razloga zbog kojih su o(p)stale prirodne ljepote! Dvorci su započeli propadati kad je nestalo sredstava za njihovo skupo održavanja ili pak zbog nesposobnosti prilagođavanja suvremenosti. Jednako su nam tako opstale prirodne ljepote čak i bez njihove zaštite. Prirodne ljepote Hrvatske nisu posljedica pameti i mudre politike nego siromaštva. Čini se da o tome zorno svjedoči jedan drugi katalog kojim se trenutno bavi Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja. Nisu li to izgrađeni objekti bez odgovarajućih dozvola i izgrađeni u prostorima što prkose estetici i smislu, da kažemo, bio-ekološke ravnoteže. Nije li to kultura nasilja, pljačke i bezobzirnosti koja nije sankcionirana? Tko je tu uistinu lud kad na jednoj strani obnavlja i čuva sve što je, kad je valjalo ulagati, zanemario (spomenička materijalna i nematerijalna  baština), da bi  revitalizirao ono o čemu nije bio u stanju brinuti?! Zar netko misli da su činovnici sposobni u ime kulture  revitalizirati dvorce u kojima više ni jedan vlasnik ne bi želio ni spavati a kamo li živjeti?
 
Bilo bi zgodno da nam netko prikaže smisao čeprkanja po ostacima civilizacija što su nestale? Mogu li uistinu slučajna nalazišta imati socijalnu vrijednost koja zavrjeđuje financiranje pretpostavki što ne odmiču od razloga zbog kojih se danas čuvaju  stvari koje se ne koriste, a šteta ih je baciti? Što ako su neke iskopine odbačene onako kako mi danas odbacujemo starudiju? Sigurno je, kad su iskopine u pitanju, samo jedno. Davni preci i stare civilizacije nisu imale problema sa smećem. Da budemo cinični. Nismo u stanju, bez posljedica za zdravlje, razvrstati i reciklirati otpad, a onda iskopini beznačajne socijalne vrijednosti i upitne vjerodostojnosti dajemo prioritet. Zar je moguće da zbog slučajne intervencije radnika bagerom dodirujemo predmet zbog kojeg takvo mjesto dobiva status arheološkog lokaliteta? Koliki li su lokaliteti investitore bacili u očaj, a državu u besmislene troškove? Nije li spomenička renta vješta dosjetka, a zaštita spomeničke baštine način kojim siromašne države čine još siromašnijim? Naime, kad bi UNESCO bio dužan plaćati sve što je zaštitio papirom umjesto novcem sigurno bi imao mjerila koja bi njegove kataloge stanjila.
 
Hrvatska raspolaže spomenikom nulte kategorije na globalnoj razini, a to je Priroda! Za nju su nadležna neka druga ministarstva jer našoj politici nedostaje kultura, a nadležnom ministarstvu za kulturu hijerarhija ciljeva za postignuća umjesto za proračunsku raspodjelu siromaštva na dijelove kako ne bi bila ugrožena njena birokracija.U nas nitko nije u stanju sagledati, a nekmoli osigurati zaštitu Prirode jer svako ministarstvo djeluje po vertikali, a to je slično anegdoti prema kojoj je više slijepih osoba bilo raspoređeno oko životinje sa zadaćom da dodirom opišu svoj dio. Zadaća je obavljena kvalitetno, ali nitko nije bio u stanju zaključiti o kojoj je životinji riječ.
 
Svi znaju da su još samo zrak i voda besplatni. Istini za volju voda sve manje, ali da će do čiste vode i zraka bit sve skuplje doći malo tko može pretvoriti u nacionalni resurs. No, tu činjenicu nitko nije postavio na razinu socijalnog imperativa o kojem su dužna, baš kao i o odgoju, brinuti sva ministarstva. Hrvatska ne raspolaže samo prirodnim ljepotama nego i resursom koji je prepušten Ministarstvu zaštite okoliša i prirode. Dakle vertikalno! U nas još nitko nije shvatio da vertikalno ustanovljena ministarstva nisu u stanju brinuti za socijalni boljitak, pa su onda okrenuta interesima vlastite birokracije ili kako to pojedinci komfornijeg razmišljanja vele za teškoće u realizaciji ideje, da nema političke volje. 
 
Gotovo je sramotno da u nas ono što pripada nedostatku kulture politike zorno prikazuje Predsjednik RH i premijer kad se pojave u neobaveznoj odjeći osobno čisteći okoliš. Je li to poruka građanima da rade ono za što postoje službe koje nisu u stanju zbrinuti otpad i ustanoviti odgovornost građana koji bacaju smeće, da budemo ironični, u netaknutoj prirodi? Zar ne bi bila uvjerljivija poruka da je premijer doveo  odgovorne osobe, na za otpad neprimjereno mjesto, i rekao im da su dužni ustanoviti sustav zbrinjavanja smeća i kaznenu odgovornost građana za odlaganje smeća u prirodi?
 
Zanemarimo li subjektivne prosudbe, što uključuju i cinizam, lako je ustanoviti  da je skupa birokracija svake od djelatnosti nedefiniranog pojma kulture (naravno i športa) prikraćena proračunom zbog nedostatka pameti onih koji su je ustanovili. Naši vrhunski umjetnici i drugi međunarodno priznati znanstvenici, sportaši i treneri nisu nastali zahvaljujući sustavu nego njemu u inat. Nadprosječno daroviti ljudi ne traže brigu nego uvjete. Zar su njima potrebna ministarstva? Prije bi se moglo zaključiti da su ONI potrebni ministarstvima o čemu osobito svjedočio ministar Željko Jovanović koji odgojem naziva i dodaje pridjev za imenicu čiji pojam njemu, kao i onima koji u njemu sudjeluju sadržajima, o odgoju pojma nemaju. Jednako tako doslovce je uletio u sport okružen vrhunskim športašima ovisnim o proračunu jer bez njih ministar, kao i bršljan bez oslonca, ostao bi na tlu. Tržištu zanimljivi sportaši kao i umjetnici međunarodne reputacije nisu u okruženju ministara nego je ministrima čast kad su u njihovom društvu.
 
Odgoj
 
Odgoj, za razliku od obrazovanja, nije nastavni predmet koji se ući, nego je socijalni imperativ svakog nastavnog predmeta u zahtjevima rada, discipline, ponašanja i odgovornosti. Nakon Drugog svjetskog rata odgojni imperativ zamijenjen je parolama. Uz brojne krilatice, dominirala je: „snađi se druže!“ Inteligentni su se snalazili baš onako kako se danas snalaze  učenici i studenti specijalizirani za testove, ali i za priskrbljivanje diploma, pa i znanstvenih titula. Vještine umjesto znanja ili ono što se razumije linijom manjeg otpora rezultiralo je inflacijom „učenih“ ljudi, a posebno „znanstvenika“. Ne rijetko predstavljeni svojim radovima, kao uvažene osobe, kad ne mogu svoja stajališta potvrditi praksom uvijek se pozivaju na mentalitet i svijest uz tvrdnju: „moramo promijeniti mentalitet.“ Kao ONI raspolažu potrebnim mentalitetom? Objektivno, svi koji se u svojim predavanjima i nastojanjima pozivaju na svijest i mentalitet, budimo jasni, školovani su na „snađi se druže“. Mentalitet se formira na materijalnoj osnovi života i rada uz koja se stječu iskustva sa svim socijalnim posljedicama. Njima, dakle školovanim na „snađi se“, za mišljenje se obraćaju predstavnici medija jednako neobrazovani za posao koji im je povjeren.
 
Nekad odani ideologiji (čitaj: kongresnim zaključcima i partijskim zadaćama), a danas stranačkim liderima u oba su slučaja aktivni svojim neznanjem za povjeren posao. Svaka je stranka onoliko pametna koliko i njen lider baš kao i nekad partijski vrhovnik.  Nije li o tome svjedočila svaka vlada samostalne i međunarodno priznate Hrvatske države? Dakle, u onome što se razumije mentalitetom ostalo je isto u lijevih, desnih, liberalnih, demokratskih ili svjetonazorskih. Predstavljali se naši stranački čelnici kako god žele njihov je mentalitet formiran u uvjetima života i rada. Sve što je konfiscirano od klasnog neprijatelja u ime naroda pripalo je partijskom vrhu što je za pedesetak godina formirao partijsku elitu što je boljševički mentalitet socijalističke Hrvatske pretvorila u demokratski boljševizam jednako nedefinirane pretvorbe društvenog u privatno ili u deformirani tržišni liberalizam. Svjedoci smo toga u stranačkim sučeljavanjima koja su bliža djeci s posebnim potrebama. Njihove potrebe su posljedica građanske „popustljivosti“ ili iskustvo pedesetogodišnjeg drila što je formirao mentalitet koji vlastima jamči moć, a građanima sigurnost samo ako su poslušni. Zar netko misli da se nešto u stečenom mentalitetu promijenilo?
 
Na pitanje: što autor teksta predlaže? Za sad ništa ne predlaže! Samo konstatira da kultura u nas nije samo ukupnost materijalnih i nematerijalnih dobara. Postala je žrtva entuzijazma, a osobito nedarovitih kao recidiv vremena u kojem se formirao mentalitet borbe za sredstva koja služe instituciji i onima koji od nje imaju osobnu korist, a najmanje ili ništa hrvatski građani. U nas se ništa ne njeguje, ne odgaja, a o kulturi birokracije i koje cega o cmu svjedoči neuspješna praksa i brojne udruge za borbu protiv raka, pušenja, droge, korupcije i osobito nasilja; ono je čak klasificirano. Tako imamo nasilje nad djecom, nad majkama, nad ženama, pa onda postoje obiteljski nasilnici i bogtepitaj što sve ne postoji unatoč činjenici da je riječ o nasilnici ili o nasilniku nad bilo kim! Kad netko ubije je ubojica, a ako ima više žrtava onda je zločinac. No, u nas je običaj da naši novinari često daju do znanja da je ubojica ili da je ubijeni imao nacionalnost. U normalnoj i odgovornoj državi bi urednik i novinar dobio nogu. To našim političarima i moralistima nije palo na pamet, kako bi rekli, da takva vijest ako i nije izravni govor mržnje u svakom je slučaju poticanje mržnje. U nas je to posebna tema kolumnista koji čitatelje ne odgajaju nego se stranački ili nacionalno obračunavaju. Jedan od posebnih nacionalnih talenata je komentator anonimnih pisama i to pred zastupnicima koji ga slušaju umjesto da ga otjeraju s govornice.
 
Bilješka:
 
[1] Predlažem da se čitatelji posredstvom Googlea upoznaju pojedinostima čija imena ili termine koristi tekst.
 

Željko Mataja

Povezane objave

U političkom svratištu “Kod Škore”

HF

Dobar preokret za demokraciju

HF

Dražen Budiša razotkrio Slovence

HF

Presudili mu peta kolona i lešinari iz medija

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više