Lakše je izazivati kaos nego graditi odnose!

Američke intervencije i promašeni ratovi na Istoku stvorili su više vrsta problema

Kako nastaje mržnja? Odgovore možemo tražiti u Bibliji, ali i u psihijatriji i svode se uglavnom na zavist, ljubomoru, bahatost, porok, razmaženost i vlast čovjeka nad čovjekom koja nije dobrovoljna. Odatle i zločin i rat; odgovore i lijek nisu dali ni mudriji od mene, Fjodor Mihajlovič Dostojevski je čak zapao u ruski nacionalizam, a Henryk Sienkiewicz u kršćanstvu vidio jedinu nadu. Jedan od razloga zala može biti i odbijanje čovjeka da vidi istinu, da bude pravedan. Onaj tko se drži istine i tko je nediplomatski priopćava može biti "kamenovan" od ljudi koji će samo koji dan poslije misliti isto kao i kamenovani Stjepan od strane Pavla.

Aleksandar Solženjicin je napisao knjigu, koju zbog lijenosti nisam čitao, o Židovima u Rusiji. Ne ulazim u to je li knjiga istinita, samo napominjem da je doživio napadaje Ruske pravoslavne crkve, židovske zajednice, ruskih nacionalista i ruskih komunista. Ljudi ne trpe različitosti (pa ni one u mišljenju) i zbog vrlo malih odstupanja u liturgiji i teološkim pitanjima među raznim strujama kršćanstva ili islama može izbiti strašan sukob, pokolji kao Engleza nad Ircima ili Francuza katolika nad protestantima ili Nijemaca međusobno u strašnom Tridesetgodišnjem ratu.

Nacionalno biće Hrvata, Srba i Bošnjaka je definirano u XIII. stoljeću kada Srbi (sa državnom jezgrom u Sandžaku, danas muslimanskom) stvaraju nacionalnu crkvu i progone bogumilstvo, toliko često zapadno od Drine da je biskup Vrhbosanski (danas sarajevski) morao stolovati u Đakovu u strahu od raskolnika. Danas će Srbi svoju zlovolju prema Hrvatima "braniti" sa NDH, ali je činjenica da je potpuno isti pristup bio i prije 1918. godine, od prvih nacionalnih povijesti i programa Save Tekelije (mađarski Srbin) i Jovana Rajića (hrvatski Srbin iz Srijemskih Karlovaca gdje je nedavno srbijanska elita ponovila svoj šovinistički i maksimalistički program).

Nitko ne voli biti podložan, pa su Hrvati su mrzili Austriju iako su u okviru te države stvorili osnovne institucije, sveučilišta, jake gradove, škole, katastar, umjetnost i znanost na europskoj razini. Austrijska vanjska i unutarnja politika često su pune slabosti i pragmatizma, dugotrajna vlast prosječnoga Franje Josipa dodatno je oslabila monarhiju koju su masoni i Englezi nagrizali od 1848., a ruska vanjska politika smatrala konkurentom na Balkanu. Ruski panslavisti su htjeli dignuti Vojnu krajinu na ustanak, a da Talijani napadnu Austriju s mora. Dio te igre bio je i Eugen Kvaternik kojega su Rusi odbacili jer je njihove strateške partnere Talijane i Srbe smetala hrvatska ideja! Znamo koliko je ludo bilo među hrvatskim Srbima u Plaškom dizati ustanak. Antiaustrijanci su bili veliki Hrvati Ante Starčević i Kvaternik, ali i rusofili, anglofili, jugofili i (ili) srbofili Josip Juraj Strossmayer, Frano Supilo, Đuro Horvatović, Antonije Orešković i pokret srbokatolika u Dubrovniku.

Srbi baš ne ističu previše da je Pašićevu kćer uzeo jedan cavtatski srbofil, poznat iz Dubrovačke parobrodarske plovidbe. Možda mržnja među susjednim narodima ne bi bila toliko jaka da je namjesto tiranina Aleksandra vladao kulturni,umjereni i normalni Pavle Karađorđević. Mali narodi kao pijuni velikih sila nisu često svjesni realnosti, a realnost je i ta da se u Srbiji rehabilitira četnički pokret i čak naziva isti antifašistima, dočim Hrvatima ni komemoracija našim mrtvima i Sveta misa na Bleiburgu nije omogućena. Teško je u tim stvarima biti pametan, tko bi predvidio povratak ruske sile u velikom stilu, tihu infiltraciju kineske ekonomije (pa i u JI Europi) ili probleme koje danas imamo s natalitetom i iseljavanjem u slobodnoj Hrvatskoj gdje je očito za biznis i politiku plus imati crveni pedigre, po mogućnosti KOS, SID (nije spolna bolest), može i dobra stara UDBA. Ili da će problem izazivati tehnologija koja zarobljava um mladih banalnostima, a da će vlast kroz kurikul provoditi nasilje nad hrvatskim jezikom i poviješću.

Američke intervencije i promašeni ratovi na Istoku stvorili su više vrsti problema, od jačanja ruskog i kineskoga utjecaja, pa do napetosti u islamskim zajednicama na Zapadu gdje svjedočimo i terorizmu, kako arapskome, tako i domorodačkome. (Anders Breivik u Norveškoj, novozelanski manijak koji "pravda" svoje ubijanje nevinih ljudi smrću djevojčice u Skandinaviji!) Može li pojedinačni incident poremećene osobe dovesti do lanca nasilja i osveta? Tvrdim da može, i jedno samoubojstvo u Dubrovniku je pokrenulo cijeli niz drugih, tako da je mali Grad imao zadnjih mjeseci statistički "eksploziju" suicida nestabilnih osoba. Psihičke infekcije se šire kao požar u neuređenoj borovoj šumi; zato teoretičari urota vjerojatno imaju pravo, jer lakše je izazivati kaos nego graditi odnose!

Teo Trostmann