Za "antifašiste" zločin nad Hrvatima na Bleiburgu bila je – pravedna osveta!
Zapanjuje i užasava, „pravedna osveta“ s Bleiburga nije stala, prestala. Zapanjuje i užasava, to, što u Hrvata ima toliko, ne izdajica Antuna Gustava Matoša, nego osvetnika s Bleiburga. Uglavnom, osoba sumljive humanosti i racionalnosti. Jer oni lažu i opravdavaju masovni zločin. Što je najgore, oni stvaraju pretpostavke za novi masovni zločin. Pritom oni u svojoj izopačenosti, kada kažu da je zločin nad Hrvatima na Bleiburgu, bila pravedna osveta, ne vide (ili možda vide) da je Vukovar nastavak osvete sa Bleiburga. Jer oni ne mogu poreći da su Ratko Mladić i Veselin Šljivančanin vojnici vojske koja je na Bleiburgu bila „pravedni osvetnik“. Oni ne mogu poreći da je srpski snajperist koji je u Domovinskom ratu iz snajpera ubio četiri Hrvata, danas u Sisku „gradski otac“ – vijećnik, je isto i njihov vojnik.
Strava i užas, dok razmišljam o otvorenom pismu kojeg su „antifašisti“ poslali predsjedniku Sabora Gordanu Jandrokoviću, zbog njegove osude zločina nad Hrvatima na Bleiburgu, gledam Veselina Šljivančanina s „lijepom kapom partizankom“, kako vitlajući kažiprstom desne ruke – nastavlja „pravednu osvetu“ s Bleiburga. Prisjetim se Ratka Mladića i njegova „izvršenja vojne zapovijedi“- rušenja brane Peruča. Kao da oni nisu ubijali žene i djecu.
U nastavku slijedi nastavak na moj prošli članak na ovom portalu. Gdje kažem da je pravosudna presuda Andriji Artukoviću 1986., za hrvatski narod jednako važna kao presuda nadbiskupu Stepincu 1946. Gdje uspoređujem slučaj novinarke Đurđice Klancir s „nogom srpskog vojnika na mrtvoj ženi“ u Bjeljini, te s jednom snimkom HRT-a, na kojoj se vidi „obožavatelj Marka Perkovića Thompsona“. Koji kozjom stazom, u crnoj odjeći i podignutom rukom, ono Sieg Heil ide u Čavoglave. I gdje kažem da Hrvatska danas živi u ropstvu lažne NDH. Pa ću te usporedbe nastaviti i reći kako je zabrana komemoracije na Bleiburgu, poslijedica ropstva lažnoj NDH. U slučaju usporedbe „šok novinarke Klancir“ sa snimkom HRT-a „obožavatelj Marka Perković Thompsona, na kozjoj stazi“, poseban ton daje Ustavni sud Hrvatske. Naime, Ustavni sud Hrvatske kritizira odnos hrvatske policije prema novinarki Đurđici Klancir. Valjda štiti novinare u Hrvatskoj. Od koga? Nacionalista-fašista? A u drugom slučaju, kada ne znamo tko je osoba u crnoj odjeći s podignutom rukom na kozjoj stazi koja ide u Čavoglave, i kad ne znamo tko je to snimio i prenio u javnost, Ustavni sud Hrvatske – šuti. Što je za mene vrlo veliki problem. Jer zbog „šoka jedne osobe“, gdje nije bilo niti intervencije Hitne pomoći, intervenira Ustavni sud! A u drugom slučaju, kada se Hrvatima nameće – perpetuira etiketa, hipoteka i stigma nacizma, zbog čega se Hrvate baca u masovne grobnice, Ustavni sud – šuti.
Kao šlag na sve to dolazi, srpski snajperist kao „gradski otac“ u Hrvatskoj i zabrana komemoracije na Bleiburgu. U Bujici gledam srpske dokumente koje je hrvatska vojska u Oluji našla na okupiranom području. Pa vidim kako je izvjesni Dragutin Ćelap, kao srpski snajperist dobio odlikovanje što je iz snajpera ubio četiri hrvatska branitelja. I taj je srpski snajperist, danas „gradski otac“ vijećnik u Topuskome. Valjda zbog demografskog oporavka i zaustavljanja iseljavanja mladih iz Hrvatske. I na kraju imamo zabranu komemoracije na Bleiburgu. Po mom mišljenju, najviše zbog „neprimjerenih pojava ustaštva“. Zbog čega bi netko morao od HSP-a tražiti (ja tražim) da HSP odbaci odgovornost za „neprimjerene pojave ustaštva“ na Bleiburgu. Kao i odgovornost za poljudsku svastiku. Što bi moralo omekšati Katoličku Crkvu u Austriji. Ako bi joj se to prenijelo. Ako bi HSP odbacio odgovornost za politizaciju, odnosno za „neprimjerene pojave ustaštva“ na Bleiburgu.
Jure Vukić, Tribanj
