Hrvatski Fokus
Aktualno

Vjeruj u sebe. Znaš više nego što misliš da znaš

Kognitivna i karakterna hipoteza u učenju, podučavanju i odgoju[1]

 
 
Učitelji, školski upravitelji, upravljači i reformatori u najvećem broju razvijenih zemalja već desetljećima, da ne kažem stoljećima i tisućljećima, tragaju za pedagoškim „svetim gralom“: filozofijskim i spoznajnim uporištem na kojem bi mogli temeljiti učenje, podučavanje, obrazovanje i odgoj – u današnjem globaliziranom, brzo mijenjajućem svijetu. Misao da je dijete otac odraslog čovjeka vjerojatno je od davnina tinjala u mislima naših predaka, a zatim je, u posljednjih stotinak i nešto godina, zalutala u pjesničke stihove, misli mudoslova i umnika, glazbu i umjetnost općenito, da bi je zatim prigrlili znanstvenici: eugeničari, genetičari, biolozi, mozgoslovi, psihijatri, dušoslovi (psiholozi), psiholozi i umoslovi.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/03/ez.png__500x0_q85_subsampling-2_upscale.png
Brojne virtualne riznice znanja – leksikoni i enciklopedije – kao autora izreke „Dijete je čovjekov otac“ (The Child is the father of Man) navode engleskog pjesnika Williama Wordswortha. Ta se izreka pojavljuje kao jedan od stihova njegove pjesme „Moje srce ludo kuca“ (moj prozaični prijevod stiha „My Heart Leaps Up“) koja se često naziva i „Duga“. U toj pjesmi Wordsworth pjeva o čudesnom ushitu i beskrajnoj sreći koji ga obuzmu svaki put kad, kao odrasli čovjek, ugleda dugu. Te osjećaje ima još od vremena kad je bio dijete te kaže da bi u onom času u kojem bi prestao osjećati tu beskrajnu, dječačku, sreću, poželio da umre.Poruka je pjesnika jasna: prava se ljudska priroda, a posebice, ljudski osjećaji i spoznaje ne mijenjaju. Maleno je dijete otac odraslog čovjeka: u tom smislu da se u ponašanju, manirima, karakteru, plemenitosti ili pokvarenosti, životnoj strasti ili ravnodušnosti malog djeteta krije „sjeme“ odraslog čovjeka.
 
Tu poetičnu, fascinantnu tezu o presudnoj važnosti ranog djetinjstva u razvoju ljudskih znanja i sposobnosti, ali i ljudske osobnosti stotinjak godina kasnije slavni psihoanalitičar Sigmund Freud pretvorit će u psihoanalitičku teoriju teoriju osobnosti prema kojoj je dijete takođe „otac odraslog čovjeka“. Konačno, nakon antičkih liječnika-filozofa-etičara, pjesnika i psihoanalitičara, u posljednjem desetlječu XX. stoljeća, brojni neurobiolozi, mozgoslovi ili neuro-znanstvenici osmislili su teoriju prema kojoj prve tri godine života ili 1.100 dana koji navodno „vječno traju“.
Više je razloga zbog kojih je ta teza, koja se sve češće naziva „teorijom uma/razuma“ (theory of mind), stekla popularnost među mozgoslovima – anatomima, fizilolozima, neurokemičarima – da bi je zatim oduševljeno prigrlili masovni mediji i, kako to obično biva, ambiciozni političari-reformatori.
 
Ključni je razlog za to bio i jest doista fascinantni razvoj medicinske tehnologije! Potkraj prošloga stoljeća brzi razvoj biomedicinskih znanosti, ali i razvoj suvremenih dijagnostičkih medicinskih tehnologija, posebice kompjuterizirane tomografije (CT) i nuklearne magnetske rezonancije (NMR), čiji su znanstveni temelji postavljeni ranih 1940-tih godina, omogućio je mozgoslovima (neuro-znanstvenicima) sustavno istraživanje strukture, funkcija, rasta i razvoja dječjeg (i ne samo dječjeg) ljudskog mozga.
Kad su fascinantne snimke mozga, snimljeni CT-om i NMR-om, dospjele u masovne medije, laička je javnost počela vjerovati da su mozgoslovi napokon otkrili ne samo tajne ljudskog mozga, nego i tajne ljudskog uma, pa i ljudskog duha, odnosno duše.
Mozgoslovna su, dakako i neurobiologijska, pa i neuro-kemijska i neuro-fizikalna istraživanja, kao i klinička znanja i saznanja neurologa, neurokirurga, forenzičara, psihijatra i inih liječnika veliki poticaj i zamah dobila u „Desetljeću mozga“ (1990.-2000.), velikom američkom nacionalnom projketu koji je pokrenuo tadašnji američki predsjednik George Bush stariji.
Nakon fascinacije i malog razočaranja osvajanjem svemira, „osvajanje“ mozga, uma i duše zaigralo je maštu prosječnog Amerikanca: vjernika, agnostika i nevjernika.
 
Ovdje je potrebno spomenuti da je taj projekt 1990. godine nadahnuo poznatog hrvatskog mozgoslova prof. dr. Ivicu Kostovića na izgradnju velebnog (7.254 m2), za naše prilike, Hrvatskog instituta za istraživanje mozga kojem je pokrovitelj bio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman: osobno sam ga nagovorio da bude pokroviteljem tog projekta kojeg su zluradi novinari, potaknuti psihozom Balvan revoolucije, najavili kao „hrvatski institut za proućavanje patoloških srpskih mozgova“..
Razvoj slikotvornih medicinskih tehnologija snimanja mozga, ali i razvoj tehnologija koje omogućuju fascinantnu vizualizaciju strukture i funkcija mozga, kao i procesa koji se u mozgu događaju pod utjecajem različitih stanja i poticaja – mišljenja, straha, govora, bolesti, poremećaja, oduševljenja, stresa, izražavanja religijskih i političkih stavova, korištenja droga, pa i oštećenja mozga – potaknuli su maštu i istraživačku strast i žudnju za novim spoznajama samih mozgoslova, dotada osuđenih na laboratorijske pokuse, seciranje lješina i mirise formalina, ali i tzv. znanstvenih novinara-pisaca koji su javnost obavještavali o otkričima neuroznanstvenika.
Senzacionalističko, tabloidno, žuto novinarstvo, ali i tabloidna znanost i medicina, na senzacionalistički su diskurs navukli brojne mozgoslove željne pet minuta slave.
Klasični anatomi, neurobiolozi, mozgoslovi i ini znanstvenici s područja bio-medicinskih znanosti počeli su u javnosti objašnjavati fenomenologiju „pojave uma“ (emergence of mind), neuro-biološke temelje uma, svijesti i savjesti, razlike između mozgova i mozgovnih aktivnosti kod vjernika i nevjernika, liberala i konzervativaca, kriminalaca i poštenjačina, socijalno osjetljivih i socijalno bešćutnih ljudi itd.
Funkcionalni NMR omogućuje danas istraživačima da promatraju aktivnost različitih djelova ljudskog mozga, organa koji teži od 1.300 do 1.400 grama, u svakakvim situacijama: od ukrštavanja prstiju, suočavanja čovjeka s iskušenjima i moralnim dvojbama, moljenja očenaša, meditacije, spavanja i snivanja, kušanja različitih vrsta jela, gledanju horor filmova, doživljaju orgazma, gledanja sportskih događaja itd.
U takvim uvjetima potkraj prošloga stoljeća, najprije u SAD-u, a onda i drugdje, pravo javnosti dobila je tzv. kognitivna hipoteza o presudnoj važnosti prve tri godine života ili „1.100 dana koji vječno traju“ u spoznajnom, emocionalnom, karakternom i svakom drugom razvoju odraslog čovjeka.
 
Zametke te hipoteze možemo pronaći u pradavnoj filozofijskoj prošlosti, primjerice kod Aristotela, koji prvi spominje mozak bebe kao praznu ploću. Tu ideju filozof John Locke razađuje u svojoj prvoj knjizi „Ogled o ljudskom razumu/razumijevanju“ (Essay concerning Human Understanding) osmislio teoriju o praznoj ploči (tabula rasa) prema kojoj je mozak djeteta koji dolazi na svijet prazni list papira na koji se može – podučavanjem i odgojom – upisati sve što njegovi roditelji i učitelji znaju i žele upisati.
Argumenti u prilog te teze djelovali su i još uvijek djeluju dosta uvjerljivo: ne samo za nas laike, nego i za same neuro-znanstvenike.
Prvi argumant u prilog „kognitivne hipoteze“ je brzi rast dječjeg mozga u najnarijoj dobi: mozak tek rođene bebe ima oko 25% težine mozga odraslog čovjeka, da bi se njegova težina do kraja treće godine povećala na 90% težine odraslog mozga.
Istodobno, tek rođeno dijete ima približno isti broj nervnih stanica, neurona, kao i odrasli čovjek. Mozgoslovi su također dokazali da različiti poticaji – emocionalni, glazbeni, spoznajni – dovode do povečanja među-neuronske komunikacije preko kemijskih i električnih „spojnica“, sinapsi.
Dojenački mozak ima bilijune sinapsi tako da – kako je zapisano u specijalnom izviješću Zaklade Carnegie „Godine obećanja: Cjelovita strategija učenja za američku djecu“ (Years of Promise: A Comprehensive Learning Strategy for America's Children) iz 1996. godine: „mozak dvogodišnjeg djeteta ima dva puta više spojnica/sinapsi nego mozak djetetova pedijatra“.
Broj spojnica-snapsi u dječjem mozgu raste iz sekunde u sekundu i toliko je velik da se ne može izraziti nekim, ljudskom umu shvatljivo velikim brojem, već se smatra da bi za brojanje sinapsi dječjeg mozga trebalo utrošiti desetak tisuća godina pod pretpostavkom da se broji 1.000 sinapsi u sekundi.
 
Uz veliko, 23-godišnje zakašnjenje u odnosu na Ameriku, Europska unija je 1. listopada 2013. pokrenula desetogodišnji multidisciplinarni mega-projekt „Projekt ljudskog mozga“, podijeljen u 12 podprojekata, a koordinira ga švicarska the École Polytechnique Fédérale de Lausanne.
U projektu sudjeluje 100 znanstvenih i zdravstvenih organizacija, preko 500 znanstvenika, a svrha mu je promicanje znanja i saznanja na području neuroznanosti, kompjutorskih znanosti i medicine koja se bavi mozgom.[2] Za ostvarenje projekta predviđeno je preko milijardu dolara (1.019 milijuna), od kojih 500 milijuna osigurava EU, a 500 države te javne i privatne organizacije.
Jedan od brojnih ciljeva Projekta ljudskog mozga je proniknuće tajne spoznaje koja je slikovito opisana: „Zamislite jabuku – njezinu zelenost, kiselkast okus i njenu svježinu, škripasti zagriz:  kako mozak stvara spoznaju takve jabuke? To je jedno od pitanja koje postavlja Projekt ljudskog mozga.“[3]
Projekt bi trebao, prema zamislima europskih političara, bitno unaprijediti znanja o ljudskom pamćenju, svijesti, podsvijesti, spoznaji, predodžbama (estetskim, vrijednosnim), volji, mašti, osjećajima (ljubavimržnjestraharadosti), stvaralaštvu, spolnosti, okusu, mirisu, drugim osjetima, nagonima i strastima, ushitu i malodušju, duševnim mnijenama i poremećajima, pa i fenomenologiji duhovnog i duševomg, da ne kažem božanskog i sotonskom, u ljudskom umu i ljudskoj prirodi.
Kritička stajališta prema ključnim idejama projekta, cijevima, koncepciji, načinu vođenja i organizaciji u posebnom Otvorenom pismu izrazilo je više stotina znanstveika i istraživača, a i sam sam potpisao to pismo[4][5], jer sam uvjeren da su ciljevi projekta preambiciozni i nerealni što će rezltirati prevelikim očekivanja koja neđe ispuniti projekt čije je trajanje, zasad, ograničeno na deset godina.
 
17. travnja 1997.: dan kad je stvoren mit o „1.100  dana koji vječno traju“
 
Europska komisija mogla bi Projektom ljudskog mozga na neki način ponoviti – američku povijest. Naime, Clintonova administracija povećala je od 1993. do 1997. proračun Nacionalnog instituta za zdravlje namijenjen „boljem razumijevanju važnosti prve tri godine života za djetetovo učenje i razvoj“ s 1.3 na 1.6 milijardi dolara, za čak 25%.
 
Svjetski poznata Zaklade Carnegie pripremila je i 1996. godine objavila publikaciju pod naslovom „Godine obaćanja: Cjelovita strategija učenja za američku djecu“ (Years of Promise: A Comprehensive Learning Strategy for America's Children) koja je bila teorijska osnovica spektakulare konferencije održane u Bijeloj kući 17. travnja 1997. Ta će publikacija uskoro postati svojevrsna biblija za sve one koji su se bavili njegom, odgojem i obrazovanjem beba i vrlo male djece. „Konferencija Bijele kuće o ranom razvoju u djetinjinstvu i učenju: Što nam novo istraživanje mozga kazuje o našoj najmlađoj djeci“ održana je u nazočnosti Billa Clintona i Hilarry Clinton, a medijska pompa uz koju je održana sličila je na onu kojom su Amerikanci pratili dolazak prvih Amerikanaca na mjesec i kojom prate dodjelu Oskara ili  Super Bowl. Jutarnji dio konferencije prenosile su nacionalne televizijske mreže, a satelitski je prenošen na 100 lokacija diljem zemlje, na kojia su predstavnici mjesnih vlasti, prosvjetari, tete u dječjim vrtićima, predstavnici udruga koje brinu o razvoju djece, odgoju i obrazovanje te znanstvenici i novinari 2 sata, 21 minut i 54 minute pratili savršeno režirano izlaganja Hillary Clinton i njenih „sedmorice veličanstvenih“ panelista.
 
Poziv na konferenciju bio je ovako sročen: „Učenje počinje prvog dana života. Znanstvenici sada otkrivaju kako se mlada djeca razvijaju emocionalno i intelektualno od njihovih prvih dana života i kako je važno za roditelje da odmah započnu razgovarati, pjevati, čak i čitati svojoj djeci.“[6]
Nakon toga slijedi: „Nova znanstvena istraživanja pokazuju da iskustva poslije rođenja – posebice u prve tri godine života – imaju dramatični utjecaj na razvoj mozga. To znači da će hranjenje, govorenje, pjevanje i čitanje našoj najmlađoj djeci povečati njihovu sposobnost da uče i razvijaju se tijekom cijelog života. Ova Konferencija u Bijeloj kući usmjerena je na praktičnu primjenu rezultata najnovijih znanstvenih istraživanja o mozgu, posebice od strane roditelja i djelatnika koji brinu o djeci. Konferencija je također poziv na akciju svim članovima društva – uključujući zdravstvene djelatnike, poslovne ljude, medije, vjerske zajednice, pružatelja dječijuh usluga i vladine djelatnike – da iskoriste ove informacije i da osnaže američke obitelji.“[7]
S puno zanosa i patetike Hillary Clinton je u kratkom uvodnom izlaganju, između ostalog, poručila: „Pjesma koju svom djetetu jutrom pjeva tata ili priča koja djetetu prije spavanja čita mama pripomažu stvaranju temelja djetetova života, a time i naše nacionalne budućnosti. (…) Ta iskustva mogu odrediti hoće li djeca izrasti u mirne ili nasilne građane, marljive ili neodgovorne radnike, brižne ili neodgovorne roditelje.“[8]
Na tragu neupitnog povjerenja u rezultate tadašnjih mozgoslovnih istraživanja i ključne poruke publikacije „Godine obećanja“ panelisti su se u Bijeloj kući natjecali u iskazivanja potpore hipotezi o „prve tri godine“, ali i u optimizmu glede mogućnosti da se pozitivnim poticajima – pjevanjem, čitanjem, slušanjem glazbe, podučavanjem, pa i ljubavlju i emocinalnom potporom – stvore bolji i vrijedniji ljudi.
 
Rob Reiner, glumac, pisac, filmski režiser, producent, politički aktivist i autor knjige „Ja sam tvoje dijete: Prve godine vječno traju“ i osnivač zaklade „Ja sam tvoje dijete“, ovako je govorio na konferenciji u Bijeloj kući: „Ako želimo imati značajan utjecaj, ne samo na uspjeh djece u školi i kasnije u životu, ako želimo značajno utjecati na zdrave odnose, ali također i utjecaj na smanjenje kriminala, tinedžerske trudnoće, ovisnost o drogama, zlostavljanje djece, socijalne probleme, beskućništvi i čitav niz drugih socijalnih bolesti, mi ćemo se morati usmjeriti na prve tri godine života. One se ne mogu zaobići. Svi putovi vode u Rim.“
 
Ovdje želim spomenuti da su na konferenciji u Bijeloj kući kao jedan od glavnih argumenata u prilog teze o „tri godine koje vječno traju“ citirani rezultati znanstvenih istraživanja američkog mozgoslova hrvatskih korijena prof. dr. Paška Rakića o utjecaju okruženja na razvoj ljudskog mozga od trenutka začeča, preko rođenja i tijekom ranog djetinjstva. U laboratorijskim istraživanjima koje je provodio na Sveučilištu Yale sa svojim kolegama na majmunima, Paško Rakić je dokazao da, primjerice, loša prehrana i okolinski čimbenici mogu negativno utjecati na nastanak i ponašanje moždanih stanica i na razvoj sinapsi koje za posljedicu mogu imati tragične posljedice: dječju epilepsiju, autizam i shizofreniju[9].  
 
Konferencija u Bijeloj kući i nekritični, euforični, mozgoslovni optimizam, povezan s medijskim senzacionalizmom i političkom neukošću doveo je do potpunog odbacivanja i ismijavanje ključne odgojne teze najutjecajnijeg američkog pedijatra svih vremena Benjamina Spocka (svibnja 1903. – 15. ožujka 1998.) koji je 1945. godine u knjizi „Odgoj i njega djeteta“ (Baby and Child Care) posatvio temelje doktrine za roditeljskih odgoj djece u najaranijoj dobi.
Odbacujući dogme tradicionalnog protestanskog načina strogog i emocionalno hladnog odgoja djece, dr. Spock (prema njegovoj doktrini moja žena i ja smo odgajali naše sinove Bartola i Franu) je ponudio odgojnu maksimu: „Vjeruj u sebe. Znaš više nego što misliš da znaš“. Smatrao je i u knjizi dokazivao da su majčin i očev nagon, njihova intuitivna spoznaja i osjećaji, najbolji vodiči za odgoj beba i male djece. Zalagao se je protiv logike spartanskog odgoja, ostavljanja djece da plaću, a zalagao za da roditelji  kod beba njeguju individualnost, slobodu i ljubav oslanjajući se na vlastite osjećaje i instinkte.
„Kognitivna hipoteza“ na neki je način poništila odgojnu paradigmu koju je stvorio Spock i prema kojoj su podignute i odgojene generacije „Spockove djece“ u Americi i svijetu.
 
Uspon i slom mita o „1.100 dana koji vjećno traju“
 
Velika polet, pa i svojevrsna euforija koja je u američkoj javnosti stvorena nakon konferencije u Bijeloj kući, vrlo su brzo pretvoreni u – što je tipično za Ameriku – veliki biznis.
Zanimljivo je da je taj biznis pokrenula jedna mama-domaćina imenom Julie Aigner-Clark koja je u to doba imala bebu-djevojčicu od 18 mjeseci. Brinući se o podizanju curice ona je zaključila da na tržištu ne postoje zabavno-obrazovni sadržaji namijenjeni bebama u „prve tri godine“, ona je 1996. odlučila snimiti prvi video u svom podrumu. Video je nazvala „Baby Einstein“.
Pet godina kasnije – nakon što se pojavila u emisiji „Oprah Winfrey Show“ i nakon što ju je predsjednik George Bush, u godišnjem govoru naciji, pohvalio kao utjelovljenje „velikog američkog poduzetničkog duha“ – Julie Aigner-Clark je tvrtku prodala Disneyu za 25 milijuna dolara.
Disney je njenu ideju vrlo brzo pretvorio u veliki, multinacionalni biznis, proizvodnje video-proizvoda koji su trudnim ženama i bebama osiguravali sve on o čemu je divanila Hillary Clinton: uspavanke temeljene na ozbilnoj glazbi, video-bajke, tečejeve stranih jezika, pametne lutke, umno poticajne igračke. „Baby Einstein“ dobio je brojne sljedbenike: “Baby Mozart,” “Baby Galileo,” “Baby Van Gogh”, “Baby Shakespeare”.
Roditeljima je bila privlačna ideja o bildanju uma njihovih beba, a bila im je i privlačna i zbog toga što su bebe bile mirne kao bubice dok su gledale i slušale te surogate njihova roditeljskog posla.
Potkraj XX. stolječa najutjecajniji dnevnik the New York Times objavio je rezultete jednog istraživanja prema kojem je jedna trečina američkih beba u dobi od šest mjeseci do dvije godine imala barem jedan Disneyov video.
U proizvodnju su se uključile i druge kompanije koje su u oglasima tvrdile da njihovi proivodi čine djecu pametnijim (Baby Genius), čak i da ih mogu naučiti pisati u dobi od devet mjeseci (paket „Vaša beba može čitati“ koji se sastojao od knjige i DVD-a koštao je 200 dolara). Nakon toga su se pojavili televizijski kanali i programi za opamećivanje i razvoj mozga i uma beba i male djece.
Cijela industrija počela se urušavati kad su istraživači ustanovili da su bebe koje su gledale, primjerice, „Baby Einstein“ znale 6-8 riječi manje od beba koje nisu gledale.
Neke su nevladine udruge koje se bave zaštitom prava djece zaprijetile su Disnyju tužbama za lažno oglašavanje proizvoda, pa je tvrtka, prestrašena mogućim tužbama, svim obiteljima koje su imale proizvode tipa „Baby Einstein“ ponudila obeštećenje od 16 dolara za DVD-ove koje su kupili.
Time je euforija inicirana u Bijeloj kući 1996. već 2006. doživjela neslavni krah. Time je i utopijske uvjerenje mozgoslova i inih neuro-znanstvenika da su odgonetnuli tajnu ljudskih misli, uma, duha i duše završila na – smetlištu brojnih utopijskih ideja.
 
Rađanje i uspon „karakterne hipoteze“
 
Rušenjem mita i dogme o „1.100 dana koji vječno traju“ otvoren je prostor za osmišljavanje drugih hipoteza o spoznajnom (kognitivnom), emocionalnom i duhovnom razvoju beba i male djece.
Rušenje tog mita na neki je način šokiralo, ali i opametilo, lakomislene neuro-znanstvenike koji su desetak godina vjerovali da su na pragu otkriča najvećih tajni čovjeka i čovječanstva: kako nastaju misli, osječaji, uvjerenja, sklonosti, predrasude, ljubavi i mržnje te gdje je „stanište“ duha ili duše.
Otrežnjenje bi moglo za njih biti poučno i ljekovito, jer ima omogućava da shvate kako divovi na ramenima kojih stoje – znanstvenici, istraživači i mislitelji minulih vremena – nisu bili prodavači zjaka i bezveznjaci, nego genijalni ljudi vlastitoga vremena.
 
Da je tome tako, možda je najbolje ilustrirati Hipokrata koji je u doba kad su antički filozofi i liječnici dvojili gdje je stanište ili lokacija onog što danas nazivamo umom ili razumom, a dominantni je stav bio da je njihovo stanište u srcu, napisao: „Ljudi moraju znati da iz mozga i samo iz mozga izviru naša zadovoljstva, sreće, smijeh i šaljenje, kao i naše tuge, boli, žaljenja i suze. Kroz mozak, posebice, razmišljamo, vidimo, čujemo i razlikujemo ružnoču od ljepote, zlo od dobra, ugodno od neugodnog. Držim da je mozak najmoćniji organ u ljudskom tijelu i također mislim da je mozak tumač naše svijesti.“[10]
Nakon sumraka i postupnog napuštanja doktrine o „1.100 dana koji vječno traju“, barem kad je na djelu izlaganje dječjih mozgova umjetnim tehnološkim, vizualnim, glazbenim i informacijskim poticajima, političari-reformatori nastoje osmisliti „idealni model škole/a“ koji bi novim naraštajima djece i mladeži omogućio stjecanje korisnih znanja (za rad i život), ali i stjecane karakternih osebina i socijalnih vještna koje bi mladim ljudima omogućile izgradnju uspješnih krijera, ali i kvalitetu osobnog, obiteljskog i društveog života.
Kao nova obečavajuća doktrina nudi se „karakterna hipoteza“ koja polazi od uvjerenja da životni uspjeh i zadovoljstvo čovjeka ne zavise u tolikoj mjeri od znanja koja bebe i djeca stiču u najranijoj dobi, nego od stvaranja i njegovanja karakternih osobina važnih za kasniji kvalitetan, plodan i sretan život.
Vrlo dobar pregled novom, zasad eksperimentalnom, pristupu odgoju i obrazovanju male djece dao je Paul Tough u knjizi-uspješnici „Kako djeca uspijevaju: Posvećenost cilju, upornost,  znatiželja i skrivena snaga karaktera“ (How Children Succeed; Grit, Curiosity, and the Hidden Power of Character; Mariner Books, 2013.)
Tough u knjizi daje pregled američkih dječjih vrtića i osnovnih škola u kojima se napušta dogmatski shvaćena „kognitivna hipoteza“, temeljena na doktrini o „prve tri godine“, a usvaja se odgojna (uključuje i tjelesni odgoj, odnosno tjelovježbu) i obrazovna doktrina temeljena na stručnim dostignućima pozitivne psihologije, ekonomike i kritičko-prosvijećenog mozgoslovlja koji u ljudskom karakteru, emocionalnoj i socijalnoj inteligenciji te marljivom, sustavnom radu vide korijene budućih uspjeha učenika.
Otkrivanje karakternih osobina učenika, njegovanje pozitivnih i korisnih te odbacivanje nekorisnih i samodestruktivnih osobina, prema Toughu, a još i više prema uvjerenjima ravnatelja škola i učitelja koji prakticiraju „karakternu hipotezu“ prava je, pobjednička, formula suvremenog odgoja i obrazovanja.
 
Rasprave i istraživanja o tome koje bi karakterne osobine trebalo otkrivati i njegovati kod male djece i učenika traju, a neke američke škole, primjerice KIPP škole, podjednaku pažnju poklanjaju akademskom i „karakternom“ (mi bismo „staromodno“ kazali odgojnom) dijelu nastavnog programa i procesa.
Od mnoštva potencijalnih karakternih osobina koje škola i obitelj mogu kod djeteta razviti, ali i uništiti, kao najvažnije se izdvajaju: svjesnost (svijest o samom sebi i vlastitom identitetu), radoznalost (znatiželja), radinost/marljivost, odgovornost, upornost, odlučnost, samokontrola, samopouzdanje, sklonost timskom radu, posvećenost cilju, životni optimizam i samopouzdanje.
Dakako, uz sva znanja, sposobnosti i karakterne vrline, uspjeh pojedinca u njegovoj budućoj profesiji i životu zavisi i od obiteljskog okruženja i socijalne potpore na koju može računati.
Dakako i od – upornosti i rada.
Naime, kako je to uvjerljivo pokazao Malcolm Gladwell, pisac i na hrvatski prevedene knjige „Outliers“ (knjigu je objavio nakladnik Jesenski & Turk pod naslovom „Izvan prosjeka“, iako bi bolji naslov bio „Izvrsnici“ ili barem „Iznadprosječnici“) uspjeh u sportu, ali i u gotovo svim područjima, zavisni od niza čimbenika: dostatne nadarenosti i inteligencije, sustavnog i dugotrajnog vježbanja i rada (Gladwel tvrdi da iza svakog izuzetnog postignuća stoji barem 10.000 sati dobro osmišljenog i sustavnog rada), potpore i žrtve roditelja i obitelji, potpore sredine, pojave u pravom trenutku i – puke sreće.
Upravo zbog toga, traganje mnogih zemalja, pa i naše zemlje za pedagoškim „svetim gralom“ treba se vratiti na samo ishodište filozofije odgoja i obrazovanja koja je završila zaključkom kako škola i obitelj mladom čovjeku trebaju pružiti mogućnost stjecanja i korištenja znanja, odgoj (danas bismo kazali odgoj karaktera) i tjelovježbu koja će mu omogućiti ostvarenje maksime o zdravom duhu u zdravom tijelu.
Bloom's Taxonomy
A picture containing indoorDescription generated with high confidence
Pronalaženje ravnoteže između usvajanja informacija, znanja i spoznaja na jednoj i izgradnje snažnog karaktera i osobnosti s druge strane.
 
Korištena literatura:
 
Gladwell, Malcolm. Outliers: The Story of Success. New York: Little, Brown & Co. 2008. Hrvatski prijevod: Malcolm GladwellIzvan prosjeka. Naklada Jesenski i Turk
Godina: 2009.
Goleman, Daniel. Emotional Intelligence: Why It Can Matter More Than IQ. New York: Bantam Books, 2005.
Green, Elizabeth. Building a Better Teacher: How Teaching Works. New York: W.W. Norton & Company, 2014.
Harris, Malcolm. Kids These Days: Human Capital and the Making of Millennials. New York: Back Bay Books. Little Brown and Company. 2017.
Kahneman, Daniel. Misliti, brzo i sporo. Mozaik knjiga, Zagreb. 2013.
Lahey, Jessica. The Gift of Failure: How the Best Parents Learn to Let Go So Their Children Can Succeed. New York: HarperColins Publishers. 2015.
 
Ripley, Amanda. The Smartest Kids in the World and How They Got That Way. New York: Simon & Schuster. 2014.
Ritchhart, Ron, Mark Church and Karin Morrison. Making Thinking Visible: How to Promote Engagement, Understanding, and Independence for All Learners. San Francisco: JosseyBass, 2011.
Robinson, Ken, and Lou Aronica. Creative Schools: The Grassroots Revolution That's Transforming Education. NY, NY: Penguin. 2016.
Robinson, Ken, and Lou Aronica. You, Your Child, and School. NY, NY: Penguin. 2019.
NAVIGATE YOUR WAY TO THE BEST EDUCATION
Sapolsky, Robert M. Behave: The Biology of Humans at Our Best and Worst. NY, NY: Penguin. 2017.
Siegel, Daniel. Brainstorm: The Power and Purpose of the Teenage Brain. New York: Penguin Group USA, 2014.
Tough. Paul. How Children Succeed; Grit, Curiosity, and the Hidden Power of Character. Mariner Books, 2013.
Wagner, Tony, and Robert A. Compton. Creating Innovators: the Making of Young People Who Will Change the World. New York, NY: Scribner, 2015.
 
Bilješke:
 
[1] Izlaganje na znanstvenog simpoziju „Doprinosi neuroznanosti u tumačenju procesa učenja i pamćenja – preporuke za dionike u obrazovanju“ održanom 14. ožujka 2019. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; organizatori: Razred za medicinske znanosti HAZU (Odbor za neuroznanost i bolesti mozga), Znanstveni centar izvrsnosti za temeljnu, kliničku i translacijsku neuroznanost (KK.01.1.1.01.0007, CoRE – Neuro), Međunarodni institut za zdravlje mozga, Hrvatsko društvo za neuroznanost i Hrvatski institut za istraživanje mozga Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

[7] Isto

[9] Rakic, P. 1988. Specification of cerebral cortical areas. Science241 CJuly8):170-176.
  Rakic,P., J.-P. Bourgeois, and P. S. Goldman-Rakic. 1994. Synaptic development of the cerebral cortex: Implications for learning, memory, and mental illness. In J. van Pelt, M. A. Coma, H. B. M. Uylings and P. H. Lopes da Silva, eds. The Self-Organizing Brain: From Growth Cones to Functional Networks. Elsevier Science BY

[10] Citirano prema: Prioreschi P. A history of medicine Greek Medicine. Vol 2. Omaha: Horatius Press; 1996.
 

Slaven Letica

Povezani članci

(Ne)očekivana likvidacija Olivera Ivanovića

HF

Na žalost, gospođo Predsjednice, niste ispunili svoje obećanje!

HF

Biser grana Bosne porobljene

HF

Plakati na ćirilici nova bezobrazna podvala

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...