Domovinskoga rata ne će biti!

S nevjericom, i ogorčenjem, gledamo na medijsko-političko retuširanje čak i najbliže nam povijesti

Da će nas istina osloboditi, toliko je puta kazano, a ovdje je već bilo riječi o praksi usustavljenoga nasilja nad istinom i nad hrvatskom domovinom, o (s „trećojanuarskom” restauracijom obnovljenoj) praksi laži, koja ima zadaću udaljiti od pojedinca i naroda taj žuđeni dan slobode u istini. O tijesnoj povezanosti laži i nasilja govorio je, kao dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Aleksandar Solženjicin, taj besmrtni književni borac za spasenje čovječanstva putom življenja i spoznaje istine u Riječi, istinskom otvorenošću jednoga čovjeka i naroda iskustvu drugoga : „Ne zaboravimo da nasilje ne živi samo, da je nesposobno živjeti samo: ono je intimno povezano… s laži. Nasilje nalazi svoje jedino utočište u laži, a laž svoju jedinu podršku u nasilju. Svaki čovjek koji je izabrao nasilje kao sredstvo neumitno mora izabrati laž kao pravilo.” Dvadesetak godina poslije Solženjicina, godine 1992., hrvatski je kardinal Kuharić, na blagdan Velike Gospe, užasnut zločinačkom jugosrbskom agresijom na Hrvatsku, govorio o laži i mržnji, svojim upitom proniknuvši u samu srž jednoga stoljetnoga osvajačkoga projekta usmjerena na porobljavanje hrvatskih ljudi i zemalja: „I ovaj rat zar nije razlivena mržnja praćena lažima?”

Franjo Kuharić

Solženjicin je također kazao da se nasilje, kada je ojačalo i kad je čvrsto uzpostavljeno, prerušava i da tada „ne reže uvijek nužno grkljane; najčešće samo zahtijeva čin  posvemašnje pokornosti  laži, saučesništvo”. Biskupski suprotstavljen Zlomu, Kuharić je govorio da „trebamo sačuvati dostojanstvo svoje obrane i savjesti”, da „ne smijemo se navesti nikada na mržnju i osvetu”. Tako su govorili Solženjicin i Kuharić, prvi stvarački suprotstavljen barbarizmu totalitarnoga komunizma, drugi mirotvorno biskupski suočen sa zločinačkom brutalnošću završnoga čina jugosrbske agresije na živi hrvatski jezik i Crkvu i sa zlom „navođenja na zlo”, koje je ta agresija sa sobom donijela. O istini je pisao i veliki filozof Martin Heidegger, a, u prigodi ovoga propitivanja o neprekinutoj borbi našega naroda protiv umreživanja hrvatstva u sustav laži i zaborava, tek navodim njegove riječi iz ogleda O biti istine: „Bit se istine odkriva kao sloboda.”

Na ovogodišnji mi se blagdan Velike Gospe, na dan sveopćega molitvenoga držanja Hrvatâ nasuprot navalnim silama zloga, a u zrcalu otvorenih razgovorâ, objavio značaj jedne strahotne istine prerušene u rutinsku agencijsku vijest: „Zagreb/Podgorica-15. kolovoza – Šestorica Crnogoraca pripadnika bivše JNA optužena su za mučenje hrvatskih ratnih zarobljenika u logoru Morinj u Crnoj Gori 1990-ih, priopćilo je Državno tužiteljstvo Crne Gore. Optužnice su podignute protiv Mlađena Govedarice, Bore Gligića, Zlatka Tarlea, Špire Lučića, Ive Menzalina i Ive Gojnića. Optuženi su da su između listopada 1991. i kolovoza 1992. počinili mučenja, nehumano postupali i nanosili tjelesne ozljede 169 zatvorenika i civila. Kroz logor Morinj prošlo je oko 300 zatvorenika, troje ih je umrlo u logoru, a 56 je umrlo od posljedica. Optužnice su podignute nakon što je hrvatsko Ministarstvo pravosuđa dostavilo dokumentaciju o logoru.” (Hina, HTV 1 – teletekst)

Brodom sam Hrvatske mornarice ovoga ljeta doplovio na brijunsko mjesto izvedbe kazališno-političkoga projekta Rade Šerbedžije, da bih kasnije u nekim novinama pročitao kako Rade implicite niječe, planiranu i podlo izvršenu, srbsko-crnogorsku ratnu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, u odporu kojoj je izrasla i sama Hrvatska mornarica. Međutim, Šerbedžijina i ina prikrivanja istine o izvršenoj agresiji i okupaciji, o golemim hrvatskim žrtvama za slobodu domovine i mir u „regionu”, više nikoga ne iznenađuju nakon glasovite Ćosićeve tvrdnje o ulozi laži u povijesti Srba. Ali zato sablazan i zabunu izazivaju „neutralne” vijesti poput navedene Hinine, u kojoj je izbjegnuto imenovanje samoga čina ratne agresije na hrvatsko državno ozemlje i okupacije jednoga njegova dijela,  u kojoj se ne navodi ime predvodnika agresije, strategijski razrađene u Beogradu, niti se donose podatci o zarobljenim Hrvaticama i Hrvatima mučenima i ubijenima u Morinju i ostalim srbsko-crnogorskim koncentracijskim logorima. S tugom odkrivamo istinu o pojedincima,koje je tek to zlo genocida, urbicida, ekocida i kulturocida, demonstrirano za vrijeme otvorene agresije Jugoslavenske narodne armije (JNA), Srbije i Crne Gore na Republiku Hrvatsku, gurnulo u ponor trenutačne „mržnje i osvete”.

S nevjericom, i ogorčenjem, gledamo na medijsko-političko retuširanje čak i najbliže nam povijesti, na poluistine i neistine, koje su zapravo dijelom osmišljenoga projekta uništenja hrvatske slobode. Pristanemo li, još jedanput, biti sudionicima „hrvatske šutnje”, odnosno dadne li se itko od nas gurnuti na put bez povratka u ispunjavanju zahtjeva „pokornosti laži”, sudioništva u laži, zar to ne će biti znakom navještaja postupnoga poraza, u miru, naroda koji je pobijedio u ratu? Na državnome je Hrvatskom saboru, mišljenje je nekih, da se na primjeren način, moguće i  rezolucijom, postavi u obrani državnih i nacionalnih interesa i tako zaustavi procese daljnjega urušavanja stvarne hrvatske suverenosti i teritorijalne cjelovitosti, u obrani istine o Domovinskomu ratu  kao općenarodnomu odporu oružanoj agresiji na Hrvate i hrvatsku državu „pokrenutoj u mjesecu kolovozu 1990., a okončanoj u siječnju 1998.” (Dražen Žuvić-Bruna Esih, „Ratni zločin – sredstvo i posljedice srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku”). Jer, primjerice, čitajući i slušajući neke neodgovorne izjave, manje ili više odgovornih, pojedinaca i državnih dužnostnika (pa i onoga sa samoga državnoga vrha), neupućen netko zaključiti bi mogao kako srbsko-crnogorskoga oružanoga osvajačkog pohoda na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a samim tim ni Domovinskoga rata, nije ni bilo!

Mile Pešorda, Hrvatsko slovo, br. 696., Zagreb, 22. VIII. 2008.