Hod po mladosti cesti

      Nikada kraja nema

        Jutro je svježe. Nebo se plavi a laste s krovova bježe.

        Budi se sneni jaglac u travi i svi su putovi prokrčeni.

        Sad tren je pravi iz sna se prenuti, u šetnju krenuti još

        mirnim gradom. I ići tako razigran,sa tihom nadom

        da ću i nekoga sresti na toj mladosti cesti, dobar mu zaželjeti

        dan  i zatim ići, sve dalje i dalje – kamo srce me šalje.

        Kraj parka proći, kraj stare klupe, gdje dane i noći mladi se vole.

        Vrijeme ne gube i snagu skupe pod jorgovanom ljube se, ljube.

        Tako do svoje zavičajne škole stići u kojoj ni đaci, ni profesori

        nikada nikom ne odaju tajnu ljubavi ni vezu trajnu.

        Tamo, gdje Matoš sjedi na klupi, srce će reći: "Njemu pristupi,

        dobru večer zazovi, s ramena zbaci mu lišće i trenu se podaj, ali

        o susretu tom tajnu ne odaj ni najdražem svom!"

        I kada lanterne u Gornjem gradu već budu upaljene a s Katedrale

        zazvone zvona, znaj da i ona, u noć tihu i sjajnu, tvoju skriti će

        tajnu. Tada se preni i korakom lakim domu svom kreni.

        Ljepotu usnulog dana veličaj pa kada opet sjećanja stupe u tvoje

        mladosti snove, poslušaj kako Matoš te zove. S njim pričaj, pričaj,

        pričaj i ne daj se smesti hodom po mladosti cesti, jer

        svanuće se sprema, govora dosta pa priči o mladosti – nikada

        kraja nema!

Malkica Dugeč, Stuttgart, 17. 2. 2019.