I u miru ratnici umiru Materinski jezik nije samo od zle kobi brana, već je i ljudskom srcu hrana. Put u budućnost se ne probija metlom, već svog uma svjetlom. Do svog cilja ne koračaj šumom, već poznatim drumom. Tvrdi se da debljina nije samo zdravlja mana, već i ljepote rana. Tko jezikom lažnim tuđe ime blati, i svoje će kad-tad okaljati. Curama se ne ide po vodu ako momci od bunara odu. Ne boji se snaha ni vatre, ni leda, već svekrve pogleda. Mudrost prava u snazi uma obitava. U ratu se ne nosi kravatu, nego svetu krunicu o vratu. I u miru ratnici umiru. Neka ti prijateljstvo ne bude mijena niti vlastitog probitka cijena. I poslije smrti dragoga stvora, on u sjećanju živjeti mora. Koliko boli! Koliko tuge! A nigdje domaje druge! I kada sunce zađe, u sjećanju se svjetlost nađe. Tko na svoj posao ne žuri, brzo s radnog mjesta – izjuri. Tko za druge na sebi štedi, neka pazi da ruglo postao ne bi. "Naprijed samo!" – zbori optimist u tami, ali pesimist ne zna -kamo? Tko ljubav propovijeda, neka se i sam za svoje grijehe ispovijeda. Iskustva kažu da su žene brbljavice ljute, ali ne kažu da ni muškarci – ne šute! Knjige su vjerne pratiteljice života, ali pri kraju se-rasprodaju. Mudre riječi i stranci reći umiju, ali se – ne razumiju! Malkica Dugeč, 8. 1. 2019.