Urednici medija davno su skinuli uniforme u kojima su maskirali odnos prema ratu za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku
Fašisti su u Hrvatskoj floskula! Pojam bez imena i prezimena osoba koje ga zagovaraju, a fašistički simboli pisani rukama nikad identificiranih pisaca djelo je bogatog iskustva kadra odnjegovanog na tradicijama ilegalnog rada bivše države. Nije li baš taj kadar iznjedrio svastiku na poljudskom stadionu u kvalifikacijskoj utakmici reprezentacije protiv Italije? Antifašizam u Hrvatskoj postala je profesionalna djelatnost solidno umrežene skupine koja dominira hrvatskom kulturom; ona nije na tragu afirmiranja ratne epopeje za slobodu Hrvatske nego za njeno ismijavanje.
Ministarstvo kulture nikad nije uspjelo proračunskim sredstvima stimulirati nacionalne vrijednosti i umjetnost koja bi afirmirala istinu o stvaranju slobodne hrvatske države, nego je postupno počela, rekao bih, ismijavati otpor agresiji o čemu posebno svjedoči filmsko ostvarenje „Kako je počeo rat na mojem otoku“. Nije li u tom filmu osvajanje vojarne od mještana prikazano kao dobrohotna lakrdija poantom žene rigidnog zapovjednika vojarne koja ga vabi da ju prepusti braniteljima pozivom: „dođi doma skuhat ću ti pašta šutu!“ Zar su uistinu tako osvajane vojarne? Zar je rat počeo i bio odlučen u nekoj otočnoj vukojebini?
Velikosrpski rat bio je tragedija ljudskih, međuljudskih, obiteljskih i prijateljskih odnosa koji su preko noći svjedočili o tragediji zbivanja koja su se nakon pedeset godina socijalizma pretvorila u laž o bratstvu i jedinstvu i u fašizam na djelu, na etničko čišćenje i likvidacije bez suda. Po mojem sudu, tko god misli da žrtve Jasenovca mogu biti razlog za zločine u Vukovaru, Škabrnji, Dubrovniku od strane JA i pobunjenih Srba, na tragu je odmazde? U nas se još nije rodio stručnjak koji će opisati srpsku agresiju onako kako je opisano stvaranje Titine Jugoslavije i veličanja socijalističke, zar revolucije? Sve je počelo, pamti li još netko, od zidnih novina, svečanih akademija s kojima se odrastalo sve do kazališta, filma, glazbe, književnosti, kiparstva, likovne umjetnosti i memoarske literature od čijih izvedbi je bilo uistinu djela koje samo budale ne cijene kao umjetnički domet što se ne može pripisati socijalizmu kao ideološkoj tvorevini. Sve je to njegovano pedeset godina da bi se, evo već, više od četvrt stoljeća svelo na uzajamno optuživanje i memoarsku literaturu antifašizma kojeg nitko ne napada onako kako ga brani organizirana skupina bez ikakvog razloga.
Prvi i posljednji umjetnički spontanitet izveden je 1991. godine kompozicijom „Moja domovina“ (glazba i tekst: Tutić-Dujmić) u čijoj su izvedbi, dušom i srcem, sudjelovali svi naši pjevači. Tko je uništio tu istinu i taj entuzijazam? Što je vrijeme više odmicalo s njim se udaljavala istina o hrvatskoj domovini pjesmom, scenom i filmovima. Prestalo se pjevati za Hrvatsku i započelo za egzistenciju. Ne samo pjevati nego i glumiti prilagođavajući se „sluhu“ urednika TV i radio postaja u kojima su vladali meštri socijalističkog AGITPROP-a. Urednici medija davno su skinuli uniforme u kojima su maskirali odnos prema ratu za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku u kojem im je bilo važnije čuvati stečevine antifašističke revolucije nego li njegovati vrline slobodne hrvatske države.
Stručnjaci socijalističke propagande, kako rekoh, dobro raspoređeni „kulturnom“ politikom i javnim medijima Hrvatsku su slobodu postupno usmjerili osobnim ili bilo čijim interesima, a cjelinom u „humor“ kazališnih izvedbi i medijskih rugalica kako bi publiku pripitomljavali do crte iz koje se izrodila najljuća pitoma zvijer u liku Olivera Frljića u Rijeci. Građani i okolina Rijeke, ni krivi – ni dužni, postaju žrtve sudbine geostrateškog položaja grada privlačnog obavještajnim, kaže li se to, zajednicama idealan je za subverzivnu djelatnost još od Franje Josipa. Evo, to je nama naša borba dala ili kako sam već pisao, ni od Titina se pogreba vodeći ljudi takozvane kulture nisu u stanju oporaviti i shvatiti da je hrvatska povijest za Hrvate bila pogubna u Austro-Ugarskoj europskoj monarhiji, u Karađorđevićevoj balkanskoj monarhiji, u Pavelićevom oktroiranom fašizmu, u diktaturi Titova proletarijata, a po svemu sudeći i međunarodno priznata članica EU-a Hrvatska žrtva je ostataka AGITPROP kulture.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više