Blaženi hrvatski kralj Karlo IV.

Posljednji hrvatski kralj po Zvonimirovu nasljednom pravu i jedini hrvatski kralj blaženik Katoličke Crkve

U zatočeništvu na otoku Madeiri, 1. travnja 1922. preminuo je blaženi hrvatski kralj, Njegovo carsko i kraljevsko Veličanstvo Karlo IV. Habsburško-Lotarinški. Njegova vladavina trajala je svega dvije godine u kojoj su najznamenitije odluke vezane uz sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, nastojanjima za postizanje mira i organizirana socijalna pomoć potrebitima. Kralj Karlo IV. posljednji je hrvatski kralj po Zvonimirovu nasljednom pravu i jedini hrvatski kralj blaženik Katoličke Crkve.

Blaženi Karlo Austrijski, hrvatsko-ugarski kralj (Karlo IV.) i austrijski car (Karlo I.) od 1916., rođen je 17. kolovoza 1887. u dvorcu Persenbeugu (Persenbeug-Gottsdorf, kotar Melk, Donja Austrija), kao Karl Franz Joseph Ludwig Hubert Georg Otto Marie von Habsburg-Lothringen, sin nadvojvode Otta i princeze Marije Josephe von Sachsen, sinovac (pranećak) cara Franje Josipa I. Odgojen je u katoličkom duhu, u kojem je djelovao čitavog svojeg kratkog života. U njemu se rano rodila ljubav za svetu Euharistiju i Srce Isusovo, a sve je važne odluke donosio uz pomoć molitve. Oženio se 21. listopada 1911. princezom Zitom iz obitelji Bourbon-Parma, s kojom je za deset godina sretnog i uzornog braka imao osmero djece. I na smrtnoj postelji Karlo je Ziti govorio: „Beskrajno te volim!“ Zbog ubojstva prestolonasljednika, nadvojvode Franje Ferdinanda, u sarajevskom atentatu, 28. lipnja 1914, Karlo je postao nasljednik na prijestolju Austro-Ugarske monarhije. Nakon smrti cara Franje Josipa, 21. studenoga 1916, dok je bjesnio Prvi svjetski rat, Karlo je postao austrijski car, a 30. prosinca okrunjen je za hrvatsko-ugarskog kralja. I ovu zadaću Karlo je prihvatio kao put u nasljedovanju Krista, s ljubavlju za sve narode u svojem carstvu i brigom za njihovo dobro. Podržavao je trijalizam i nastojao da trojedina Kraljevina Hrvatska zajedno s Rijekom postane uz Austriju i Mađarsku treći, ravnopravni entitet u njegovoj carevini. Za Prvog svjetskog rata pokušavao je kao mirotvorac s državama Antante sklopiti separatni mir i preobraziti dualističku monarhiju u federativnu državu, „kao savez slobodnih naroda, saveznu državu, u kojoj svako pleme na svojem teritoriju tvori svoju vlastitu državnu zajednicu“. Ž

Podupirao je papu Benedikta XV. u njegovim mirovnim nastojanjima. Iako u krajnje teškim vremenima, borio se za uvođenje socijalne i zdravstvene skrbi i zakonodavstva, nadahnutog kršćanskim socijalnim naukom.

Nakon kapitulacije austrougarskih postrojbi morao se 11. studenog 1918. odreći prijestolja u Austriji, a dva dana nakon toga i prijestolja u Hrvatskoj i Ugarskoj. Emigrirao je u Švicarsku. Pri drugom pokušaju (1921.) da uz pomoć monarhista uspostavi vlast u Mađarskoj, bio je uhvaćen i deportiran na portugalski otok Madeiru. Živio je s obitelji u siromaštvu, u kući prožetoj vlagom. Teško se razbolio 8. ožujka 1922. (bronhitis, upala pluća, srčani udari), a bolest je prihvatio kao žrtvu za mir i blagostanje svojih naroda. Podnosio je svoju patnju bez žalopojki i oprostio svima koji su ga povrijedili. Preminuo je 1. travnja 1922, u Funchalu (Madeira), s pogledom uperenim prema Presvetom Sakramentu.

Kao što je podsjetio i na smrtnoj postelji, geslo njegova života bilo je: „Uvijek i u svim stvarima se zalažem što jasnije spoznati i slijediti Božju volju, i to na najsavršeniji način“. Karlovo tijelo počiva u marijanskom svetištu Naše Gospe od Gore na Madeiri. Nakon njegove smrti osnovana je „Molitvena udruga cara Karla za mir među narodima“, a 1963. postala je i crkveno priznata molitvena zajednica. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 2004. Tada je rekao: „Neka Karlo bude primjer posebno onima koji snose političku odgovornost u suvremenoj Europi“. Blaženi Karlo Austrijski zaštitnik je Madeire, bračnih drugova, boraca za mir i brojnih obitelji. Njegova supruga, službenica Božja Zita (1892.-1989.) nadživjela ga je 67 godina. Karlov najstariji sin Otto von Habsburg (1912.-2011.), godinama zastupnik u Europskom parlamentu, bio je iskreni i postojani prijatelj Hrvatske i hrvatskog naroda.

Nives Matijević