Velikosrpske laži 1973. demantirao Aleksandar Ranković
Srbijanska agresija mitovima na okolne narode, „prostore“, države, skupine i pojedince trajna je. Svetosavski, kosovski, solunaški, mit o Jasenovcu kao pod mit onoga središnjeg usmjerenog na Hrvatsku – mit o ustašama – služe za propagandno granatiranje „svih po svuda“. Tko ne priznaje srbijanske mitove zaslužuje smrt i nepostojanje. Kažu srbijanski intelektualci kod Milomira Marića na TV Pinku kako su hrvatski zastupnici u srbijanskom parlamentu 1928. i zaslužili smrt – vrijeđali su navodno srbijanski mit, bit će onaj solunaški. I dobro je učinio Puniša Račić, četnik, koji je u organizaciji Kralja Aleksandra, četnika, Crne ruke kao posebnog četničkog tajnog ogranka… dobro učinio kad je likvidirao Stjepana Radića i drugove. Nije on, skoro, ni pucao, pucao je srbijanski mit u samoobrani! Tako se taj jedinstveni masakr u jednom parlamentu u dvadesetom stoljeću zapravo ni ne računa.
Mit o ustašama i danas se svaki dan u Srbiji i nadalje nadograđuje. Što od starih što od novih kockica, a bogme i ovdje je mnoštvo domaćih pomagača u medijima, politici, pa i vladajućoj, u tisućama udruga, uglavnom od tri člana – nastoji se crvotočiti Hrvatska i njeno društvo s „megacrvom“ zvanim „ustaša(e)“. Tko se samo usudi zucnuti protiv revizionist je, fašist, a to su sinonimi onome iz prethodne rečenice, dakle „ustaša“, iako tih od devetog svibnja 1945. u Hrvatskoj nema ni u tragovima, a kamoli bi to mogli biti njihovi unuci i praunuci. Jedna od cigli u mitu o ustašama, da se ne zavaravamo ustvari o Hrvatima je i bajka o super-hiper dočeku Nijemaca u Zagrebu desetog travnja 1941.
Pa evo kako su dočekani: »Kad su ustaše s njemačkim tenkovima ulazile u Zagreb, bio sam na Jelačićevom placu. Primijetio sam da je masa građana bila potpuno indiferentna, a da su pojedine žene prilazile tenkovima i bacale vojnicima naranče i cvijeće. Bilo je parola. „Dolje srpski cigani!“, Dolje ciganski kralj!“, ali toj histeričnoj vrisci i ciki većina prolaznika se nije priključivala. To je ukazivalo na izoliranost ustaša, ali trebalo je ulagati i uložiti mnogo napora na razbijanju pasivne rezistencije koju je Hrvatska seljaka stranka godinama usađivala u duše građanstva i seljaštva. Poslije toga ja sam odmah napustio Zagreb. Tehničke pripreme za moj povratak u Beograd su munjevito obavljene…« (Aleksandar Ranković, „Dnevničke zabeleške“, str. 199. Jugoslavenska knjiga, Beograd, 2001.). Ranković je napustio Zagreb 16. travnja 1941. dakle ne „odmah“, u pratnji studentice – Ane Pavelić. Zabilješku pod naslovom „Ustaše u Zagrebu“ Ranković je zapisao 1973. godine. Toliko o toj „cigli“ iz mita „ustaše“.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više