Kineski sindrom i hrvatska stvarnost

Koristimo ostavštinu Marka Pola, Jurja Križanića, Save Vladislavića, Andrije Štampara…

Što je velika sila? To svakako nije sadašnja Hrvatska koja ima sve bljeđu krvnu sliku, još manje Brnabić-Vučićev prijateljski i nesvrstani pašaluk, čak niti Erdoganov exsultanat u kojem najmanje četvrtinu stanovništva čine zapostavljeni Kurdi; u gradovima su većina oporbenjaci (liberali i ljevičari), a sami konzervativci su podijeljeni. Uostalom 70 milijuna ljudi nije bogznašto.

Andrej Plenković i Li Keqiang

Pogledajte povijest svijeta, vidjet ćete promjene granica, upade barbara, promjene vjera i kultura; sve te valove i potope na prostoru veličine Europe nekoliko milenija preživljava relativno komotno  najstarija nacija uz židovsku, moćni kineski narod. Ne tako davno (220 godina) Francuza je bilo svega 10 puta manje od Kineza, sada je (računajući imigrante kao Francuze) omjer 1:22. A već tada je Napoleon govorio: "Kada Kina kihne, cijeli će se svijet potresti!" Moć kineske "meke sile", tj. rada i trgovine shvatili su Britanci i zajedno s Amerikancima financirali japansku vojsku i mornaricu počevši od rata rusko-japanskoga iz 1904. godine, jer kontinentalni savez Rusije i Kine je geopolitička smrt za vladare mora (Rimland i Heartland).

Upućujem na genijalnog degaulističkoga državnika Alaina Peyrefittea i njegove vrhunske knjige o Kini, podsjećam na patera Jurja Križanića koji je pravilno shvatio budućnost rusko-kineske trgovine još u XVII. stoljeću (kažu da je kasnije Petar Veliki kopirao paterove ideje), na Dubrovčanina u službi Petra Velikoga, pravoslavca (hercegovački Srbin) Save Vladislavića, školovanoga kod jezuita, koji je postavio sadašnju rusko-kinesku granicu, te na rad hrvatskoga masona Andrije Štampara u Kini i venecijanskoga putnika Marka Pola, rodom Korčulanca.

Dr. Franjo Tuđman posjetio je Kinu u lipnju 1993. godine, što je bio povod za neslane šale tzv. feralovaca. Kina nije šmekala Jugu, jedno vrijeme je tražila oslonac u Albaniji za pokušaj ranog ulaska u Sredozemlje kao strateško središte staroga svijeta. U tom smislu trebamo gledati i pozicioniranje Kine u Hrvatskoj, Grčkoj, Crnoj Gori, Srbiji, BiH, Mađarskoj, te tzv. Putu svile kojim će infrastrukturom (mostovi, ceste, vlakovi, luke) te proizvodnjom (sklapanjem roba) uspostaviti veću trgovinu s EU-om koja je trenutno na žalosnih i zabrinjavajuće malenih 690 milijardi dolara.

Kina ima jaku kulturu i tradiciju, ali nema religije u klasičnom smislu tako da je vrlo neutralna i tolerantna okrenuta prema praktičnim poslovima. Njeni ljudi su tihi radnici i obično su dosta nenasilni, iako postoji uvriježena korupcija i kolektivizam. Hrvatska nema industrije koju bi Kinezi mogli ugroziti, ali nema ni državnika koji bi pametno postavio stvari. Naime premijer jest kulturan, i uglavnom pristojan bokun Europe, ali više sliči direktoru hotela A kategorije negoli vizionaru koji ima taktiku, strategiju i rezervne planove. Lav nije uvijek agresivni mesožder, niti je slon uvijek mudar i blag, s Kinom treba EU, pa i malena Hrvatska, pametno urediti odnose, izbjegavajući mjesečarstvo, kratkovidnost i sebičnost (korumpiranost i beskarakternost) tako karakteristične za hrvatske političare.

Kinezima preporučam da shvate kao su Hrvati, iako podijeljeni uglavnom konzervativni ljudi, te im osobe poput Ivana Vrdoljaka i simpatičnoga Stipe Mesića (koji uvijek zna ući u pravu stranku u pravo vrijeme) nisu baš reklama. Hrvatima, posebice Predsjednici,  preporučam da stvore jedno tijelo za Strateško planiranje koje bi uključilo dobroga poznavatelja Dalekoga istoka nadbiskupa Antu Jozića (kojemu želim da što skorije se opravi od tragične nesreće), Zorana Metera, Igora Ćatića, admirala Davora Domazeta…

P.S. Nije baš najmudrije u jednom turističkom gradiću kao što je Dubrovnik, koji je prometno slijepo crijevo i prilično je uskoga neravnoga terena, dovoditi svjetske državnike, zato postoje Brijuni i dr. odredišta. Držati 900 policajaca na osiguranju, otežavati život turistima i građanima je krivi pristup.

Teo Trostmann