Znanstvena zajednica priprema promjenu Ustava

Sve je više časopisa samo s hrvatskom adresom čime je zacrtan put uništenja hrvatskoga standardnog jezika

Ovogodišnji natječaj za „Nagradu dr. Ivan Šreter“ koja se dodjeljuje za najbolju novu hrvatsku riječi, privukao je veliku pozornost. Možda i najveću do sada. Broj pozitivnih i neutralnih prikaza rezultata natječaja je oko 10 puta veći, od onih izrazito negativnih. No negativne privlače veću pozornost. Iza njih se krije pokušaj promjene hrvatskog Ustava u organizaciji znanstvene zajednice. Koja svojim cjelokupnim djelovanjem izravno pokušava uništiti najdragocjenije, što svaki pojedinac ima. A to je njegov službeni jezik.

Prva inačica ovog teksta glasila je „Zapozorje, dva Borisa i jedan fizičar“. No, povezalo se s nekim već donesenim odlukama, pod geslom poboljšanja hrvatske znanstvene vidljivosti. Ne cijene se udžbenici ili tekstovi na hrvatskom jeziku. A sve je više časopisa samo s hrvatskom adresom. Time je zacrtan put uništenja hrvatskoga standardnog jezika.

Možda razni znanstvenici i književnici ne vide potencijal riječi zapozorje. No našla je vrlo brzo brojne primjere uporabe. Osobno sam ju nedavno upotrijebio u jednom privatnom pismu. Upozorio sam da se događaj (novo hrvatski event) na pozornici odvijao na zamjetnoj razini. No na zapozorju su se odvijale drame koje su pridonijele završetku jedne divne suradnje. Dulje od desetljeća s više snažnih vrhunskih događaja.

Što je smetalo dvojicu Borisa? Nazovimo ih Boris A i Boris J. Najprije o Borisu J. On je ocijenio nagrađene riječi kao one iz srpskih viceva o jezičnoj politici NDH. Dovoljno.

Evo izvora: http://www.monitor.hr/nove-hrvatske-rijeci-kao-iz-srpskih-viceva-o-jezicnoj-politici-ndh/

Boris A je istaknuti pripadnik akademske zajednice, vrstan komunikator. Zauzeo je stav, pa ne ćemo stvarati nove riječi kao u 19. stoljeću. A kako drži nastavu? I njemu nisu baš legle nove riječi. Spomenuo je i djecu koja su dobila svojedobno nagradu na tom tradicijskom natječaju. Za, zaista izvrsnu riječ podzemnica. Smislila su ju pri ulazu u bečki metro. Kod nas se nije proširila, nemamo nijednu podzemnicu. No najzanimljiviji je slučaj jednog fizičara, sada pripadnika posebne znanstvene elite koja u ime jedne stranke prekraja hrvatsko obrazovanje i znanost. On je nedavno govorio u klubu SAX. Evo nekoliko naglasaka iz njegovog govora (prema postojećem transkriptu).

»Znanost u Hrvatskoj je katastrofa. … Sve što radimo, krivo!«. I sada ključni argument. »Sudionik poziva na korištenje hrvatskog jezika (smijeh u dvorani). … Jedna mjere koja se ne će moći implementirati je upravo to da fakulteti, odnosno instituti, ne će moći proglasiti da službeni jezik bude isključivo engleski. Što bi bila izvrsna mjera.«

Postavlja se pitanje za koga bi naši fakulteti trebali obrazovati stručnjake. Za Hrvatsku ili? Ovo je poziv na promjenu Ustava. Još gore poziv, da ne trebamo ustrajati na stvaranju hrvatskih riječi za potreba obrazovanja. Nije jedini, a blizak je sadašnjoj svemoćnoj stranci na području obrazovanja. Bio bi izvrstan predloženik za EU-parlament. Koji ima problema s tzv. nadsustavom od četiri jezika: bosanskim, crnogorskim, hrvatskim i srpskim.

Kako se prema takvim zahtjevima postavlja središnja znanstvena ustanova na području jezikoslovlja. Moglo se pročitati u članku P. Blaževića: „Ovoga nema nigdje na svijetu“ (HF, 10. travnja 2019.).

Posljednjih godina volim govoriti da sam svjedok vremena. U svijet rada ušao sam 22. kolovoza 1951. A s potrebom hrvatskog nazivlja na području plastike i gume bavim se od 1962.

Kao prvi humboldtovac s područja strojarstva imao sam čast dogovoriti s jednim drugim humboldtovcem, dr. sc. Mijom Lončarićem, tada ravnateljem Zavoda za jezik, suradnju između Zavoda i tada Društva plastičara (nažalost više ne postoji). Bilo je to 1973. Suradnja je rezultirala s dva važna rezultata. „Trorječnik polimerstva: hrvatski-englesko-njemački“ s oko 12 500 hrvatskih naziva (22 tisuće engleskih i 28 000 njemačkim naziva), uključujući rješenja iz projekta „Struna“, besplatno je dostupan na: https://www.fsb.unizg.hr/polimeri/casopis/index.php?pg=rjecnik. Njegova vrijednost je među ostalim osigurana time što su sve inačice tog rječnike recenzirali stručnjaci današnjeg Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

No, najvećim uspjehom suradnje Instituta i Društva smatram objavu teksta: Čatić, I., Šarić, Lj.: Prilog sustavnosnoj analizi hrvatskog jezika, Rasprave Zavoda za hrvatski jezik, 20(1994), 19-30. (dostupno, npr. https://www.fsb.unizg.hr/polimeri/erpohen/pdf/prilog_sustavnosnoj_analizi_hrvatskoga_jezika.pdf). Iz članka nedvojbeno proizlazi da je hrvatski jezik samostalni sustav, dakle samostalni jezik. Istodobno je dio nadsustava kojeg čine ranije navedeni srodni jezici. Dakle, pred četvrt stoljeća je dokazano da je hrvatski samostalni jezik. Znaju li tu činjenicu naši predstavnici u EU-parlamentu. Zgodno pitanje za kandidate koji se natječu za mjesto u EU. Ili što o tom tekstu znaju naši književnici, jezikoslovci, pa i stručnjaci?

Konačno kako se stvaranja novo nazivlje? O tome nigdje ni riječi. Evo zadatka za istinske ljubitelje stvaranja hrvatskog strukovnog nazivanja.

Tijekom rada na projektu ERPOHEN ukazano je sudionicima na dva teksta prof. Nike Maleševića. Ni danas, 65 godina po objavi izvornog teksta tog uspješnog profesora na Fakultetu strojarstva i brodogradnje nema boljeg teksta o tome kako se stvara strukovno nazivlje (https://www.fsb.unizg.hr/polimeri/erpohen/radionice.html). Objavljen je njegov izvorni tekst iz časopisa „Standardizacija“. Razumljivo da bi trebalo, s današnjeg stanja jezika taj tekst kritički proučiti i predložiti poboljšanja. Ako nekoga još uopće zanima hrvatsko nazivlje. Kakve su divne mogućosti hrvatskog jezika. Npr. za eng. „Glass transition temperature“, što se prevodilo kao temperatura staklastog prijelaza, uveden je 1975. naziv staklište. A u novinama pišu pleonazam, umjesto tališta, temperatura tališta.

Je li hrvatska intelektualna krema odlučila uništiti hrvatski jezik i obrazovati sve učenike i studente samo na jednom analitičkom jeziku za odlazak iz Hrvatske? Odnosno, proučavati koliko se razlikuje jezik u dva susjedna sela, što inače nema veze s hrvatskim standardnim jezikom. Ili da mi koji se zalažemo kako za opći, tako i stručni hrvatski standardni jezik, prestanemo gnjaviti javnost. No, ipak najprije promijenite Ustav. U Hrvatskoj je obvezan engleski, a u dnevnoj izmjeni misli koristite jedan od bezbroj dijalekata. Kako bi se preostali mogli što manje razgovarati.

Prof. emeritus Igor Čatić