Sprega lokalne i državne politike

Projekt Brijuni Rivijera Ivana Jakovčića povezuje lokalne i državne političke elite i njihovu odgovornost

 

 

Projekt Brijuni-Rivijera osmislio je Ivan Jakovčić, kao projekt razvoja turizma na 24 kilometara obalnog pojasa od Bala do Muzila. Međutim, taj se projekat pretvorio u izvor bogaćenja političko-partijske lokalne i državne vrhuške,prenamjenom i rasprodajom državnog zemljišta i nenamjenskim trošenjem državnog novca od 2001. godine do danas.

Dogodila se najveća pljačka u Istri, jedna od najvećih u Hrvatskoj, prenamjenom, odnosno urbanizacijom i prodajom najatraktivnijh parcela uz more na području Barbarige i Dragonere, sa 1,1 milijun kvadratnih metara prekrasne i nedirnute istarske obale, koja je bila u sastavu Nacionalnog parka Brijuni, a koja doseže i do 2,5 milijarde kuna.naravno na štetu lokalne zajednice koju nitko nije ništa pitao. Zbog jeftine prodaje i naknadne urbanizacije 1,1 milijun kvadrata priobalja osuđena je bivša načelnica Općine Vodnjan Lidia Delton jer je pri sklapanju tog posla oštetila Vodnjan za 47,2 milijuna kuna. Doduše, kažnjena je samo načelnica, ali ne i ostali akteri iz političkog vrha Istre koji su zajedno sa čelnicima Hypo banke izvukli 80 milijuna eura kredita za projekt Barbarige i Dragonere te ga nenamjenski potrošili. Kako na ovom zemljištu i dalje raste tek trava i mediteranska makija pretpostavlja se da će uslijediti daljnja preprodaja projekta. a kolateralne žrtve istraživanja i objavljivanja istine bili su tadašnji novinari i uredni Glasa Istre Igor Brajković i državni odvjetnik Vlatko Nuić, te kasnije potpredsjednik Glasa Istre Đani Bažon koji je počinio samoubistvo. Od tada IDS preuzima kontrolu nad Glasom Istre i DORH-om u Istri.

 

Ističem, ovdje nije riječ o privatnoj tvrtki, iako se tako ponaša, već o tvrtki koja je u 67-postotnom vlasništvu države, a 33-postotnom Istarske Županije te bi ovi podaci trebali biti javni i to ne samo kad ih zatraže novinari, već uvijek dostupni javnosti, objavljeni na web stranicama Brijuni rivijere.

 

Osim bivšeg župana Ivana Jakovčića, u nadzornom odboru i/ ili u skupštini Brijuni Rivijere sjedili su: Valter Drandić, Boris Miletić, Grgo Ivezić, Božo Biškupić, Božidar Kalmeta, Marina Matulović–Dropulić, Damir Polančec, Branko Bačić, Damir Bajs, Jerko Rošin, Ivan Glušac, Darko Lorencin, Anton Kliman, Bernard Zenzerović, Alen Damijanić, Vlatko Mrvoš… Kao što vidimo, u tvrtki se izredao sam politički vrh s nacionalne i lokalne razine, a neka su od ovih imena isplivala tijekom istraga raznih kriminalnih afera. Danas skupštinu čine aktualni ministar turizma Gari Cappelli i istarski župan Valter Flego, a u nadzornom odboru sjede Giordano Škuflić, Mirko Herceg i Jadranka Čengija Šarić.

 

Tvrtka Brijuni-Rivijera je ogledni primjer sprege lokalne i državne politike, primjer je kako lokalni političari, lako nađu zajednički interes sa državnim političkim vrhom u netransparentnom i štetnom  trošenju proračunskog novca , bez ikakvih rezultata. Primjer je kako se lokalni političari neodgovorno i štetno ponašaju prema nacionalnom bogatstvu koje im je povjereno na upravljanje, primjer je kako se iznevjeri povjerenje glasača koji su im dali svoj glas u dobroj vjeri da će kao dobri gospodarstvenici upravljati javnim dobrom!

 

Odgovornost dioničara i uprave

 

Svi se pitaju gdje je novac?Evo iz izvještaja o poslovanju  iz 2015. godine za naknade ključnim menadžerima isplaćeno je 25.740.000 kuna. Kako ih je bilo 62, to znači da je njihova mjesečna prosječna bruto plaća bila 34.597 kuna. Godine 2016. za naknadu 85 ključnih menadžera isplaćeno je 32.757.000 kuna, ili 32.115 kuna mjesečno za svakoga u prosjeku. Broj ključnih menadžera u 2017. godini smanjen je na 52, a na njih je potrošeno 20.443.000 kuna ili 32.761 mjesečno svakom.To je samo plaća menadžerima, bez bonusa koji su se dijelili. Dioničari su dopuštali da očito neuspješni menadžeri sebi određuju plaće. Te plaće ne bi bile previsoke  da je kompanija poslovala uspješno. Ovako, dokumenti o poslovanju Uljanika otkrivaju kako su dioničari i Nadzorni odbor nagrađivali ljude koji su u propast odveli kompaniju i tisuće njezinih zaposlenika. Jednaka je odgovornost nesposobne i rastrošne Uprave kao i nevoljkost Nadzornog odbora da ih u tome spriječi.

 

Odgovornost sindikata i radnika malih dioničara

 

Sindikati u Uljaniku i njihovi sindikalni predstavnici koji su u Nadzornom odboru ne rade u korist radnika.  Vječni su sindikalisti, uhljebljeni na mjesta sindikalnih povjerenika, koji su se slizali sa Upravom Uljanika. Mali dioničari koji na papiru imaju 47 % dionica nemaju Udrugu malih dioničara, nemaju Radničko vijeće, nisu informirani o svojim pravima malih dioničara, a sve je to bila dužnost sindikalnih povjerenika organizirati.

 

Prva privatizacija Uljanika počela je u proljeće 1992. godine, još za vrijeme Domovinskog rata. Dionice su se dijelile radnicima prema godinama neprekidnog radnog staža u Uljaniku. Popust na punu cijenu dionice bio je 20% +1% na svaku godinu radnog staža. Cijena je bila izražena u DEM, a tada je u Hrvatskoj bila moneta hrvatski dinari ili HRD. Plaća nam se uvećala za 20 dem namjenski za kupnju dionica, a model otplate je bio na najviše 20 godina. Dobro za radnike ,ali loše po Uljanik, jer podjelom dionica nije ušao svježi kapital. Druga privatizacija bila je u ljeto 2012. godine po sličnom modelu uz 20 % popusta. Dodatni popust od 1 % dobio se vezano uz godine radnog staža u Uljaniku.Radnici su mogli kupovati povlaštene dionice na obročnu otplatu obustavom na plaći. Zdravi privatni kapital nije ni ovom privatizacijom ušao u Uljanik. Radnici su tako dobili 47% dionica. Međutim država je kroz obeštećenje za pomorsko dobro otpisala više od milijardu kuna duga na temelju aktiviranih jamstava za  kredite, pa je Uljanik od gubitaša postao solventno poduzeće. Kupca za ostale dionice nije bilo, pa su dionicama kompenzirana neka dugovanja Uljanika i to od mirovinskih fondova, preko Croatia osiguranja do Fonda za razgradnju Nuklearne elektrane Krško. Država je tako postala vlasnikom 25,87% Uljanika. Tako je “privatizirani” Uljanik!

 

Odgovornost menadžera Uljanika kroz Uljanik Plovidba

 

Uljanik Plovidba posebna je nemoralna priča uljanikovih menadžera. "SOUR Uljanik "osnovao je  tvrtku „Uljanik plovidbu“ 1. rujna 1986. i pulski je brodar počeo poslovanje s tri vlastita broda (m/b Jurina, m/b Franina i m/b Učka). koje nakon dovršetka brodovlasnik nije htjeo preuzeti. „Uljanik plovidba“ je tada bila u 100%-om vlasništvu „Uljanik Grupe“, odnosno  „SOUR-a Uljanik“, svog osnivača.

U razdoblju od 1994. do 2000. provedena je privatizacija „Uljanik plovidbe“ i tvrtka je od tada do danas u 100%-nom vlasništvu nekolicine odabranih dogovorom IDS-a i uprave Uljanika. Zanimljivo da u procesu privatizacije dionice nisu smjele kupovati pravne osobe? "Uljanik plovidba“ bila je od samog početka namijenjena  nekolicini odabranih po komitetsko-srpskom ključu, tj. po partijskom standardu podobnosti. Nakon izvršene „pretvorbe“ njihovi vlasnički udjeli izgledaju ovako: Dragutin Pavletić ima lavovski dio od 55,75% dionica, a onda u približnim postocima slijede Darko Šorc, 5,87%, Karlo Radolović, 4,98%, Igor Budisavljević, 4,86%…. Nigdje nije naveden u vlasničkoj strukturi Danko Končar,  ali mu je, na primjer, 19. ožujka 2010. isplaćena dividenda u iznosu od 471 000 kn?! a Igoru Budisavljeviću, nakon uhićenja Dragutina Pavletića, sada predsjednik Uprave „Uljanik Plovidba", isplaćena je dividenda u iznosu od 592-000 kn. Inače Igor Budisavljević je nećak Jovanke Budisavljević- Broz . udovice J. B. Tite. I dok „Uljanik plovidba“ daje bogate dividente svojim vlasnicima, plaće pomorcima na njihovim brodovima kasne i do godinu dana!”

 

Odgovornost državnih struktura, odnosno Vlada RH

 

Vlada je redovno dobivala izvješća državne ustanove Jadranbrod koja je i ranije upozoravala na nelogičnosti u poslovanju brodogradilišta, ali nitko nije ništa poduzimao. Jadranbrod je svojevrsni regulator i treba nadgledati brodogradilišta i njihova restrukturiranja u koje je država uložila milijarde. Rijetko se dogodilo da neka njihova upozorenja izlaze u javnost, nego je sve završavalo u ladicama Ministarstva gospodarstva. Nije se kontroliralo namjensko trošenje izdanih jamstava, a sve Vlade kupovale su socijalni mir, dok se takav način poslovanja nije raspao.

 

Vlada RH kupila je socijalni mir još u siječnju 2018. godine, kada je u dogovoru s Europskom komisijom, dala jamstvo u iznosu od više od 700 milijuna kuna za kredit za sanaciju poslovanja. Od 31,3 milijarde kuna. koje je Vlada RH uložila u brodogradnju Uljanik nije dobio ništa, jer je uoči stupanja u članstvo Hrvatske u Europsku uniju ,započeo veliki proces restrukturiranja hrvatske brodogradnje, i promjene strukture vlasništva brodogradilišta u Splitu i 3. Maja, dok je Uljanik tada uspješno poslovao, pa je tadašnji predsjednik uprave Uljanika Karlo Radolović odbio uzeti novac za restrukturiranje.

 

Vlade su kroz državna jamstva uložile u Uljanik 4.292 105 kn, a do sada je ova Vlada platila oko 3.5 milijardi po dospjelim izdanim jamstvima. Sa odugovlaćenjem riješenja Vlada je pripremila radnike na stečaj, koji je najizgledniji. Uljanik je napustilo 1 800 radnika, a za očekivati je da će se brojka i dalje povećavati, pa će biti puni lakše u stečaju zbrinuti daleko manji broj radnika. A brodovi izgrađeni u Uljaniku, ploviti  će i dalje svjetskim morima, pričajući priču o jednom brodogradilištu i njegovim radnicima, stručnim  i sposobnim brodograditeljima, kojemu je presudila ljudska pohlepa, grabež i nesposobnost!

 

Lili Benčik