'Ja, dakle, nisam ateist, jer moj bog je Staljin'!!!
Od rođenja do smrti, slučaj u tom procesu nas načini bolesnima i abnormalnima, prirodan tok stvari nas ostvaruje. Znamo da su ljudi, koji su najviše zadužili znanost u povijesti ljudskog roda, bili vjernici. U ime čega onda komunisti poistovjećuju ateizam i znanost? Ako nam ne mogu dati niti jedan dokaz da svijet nije djelo jedne svijetu inherentne inteligencije, onda u ime čega nas prisiljavaju kroz čitavi školski sustav u Jugoslaviji da ateizam primimo, mimo svog uvjerenja, kao znanstveni pogled na svijet?! Jer ispada da je Karl Marx nepogrješivo božanstvo. A moji mladi drugovi robijaši se čude kad im pričam kako je Katarina Sienska znala papama otvoreno reći da su svinje, a Crkva ju je proglasila svetom. […]
Početkom proljeća [1976.] u Tvrđavu [Srijemske Mitrovice] je dopremljena, odmah nakon strogo tajnog suđenja, nova ekipa IB-ovaca. […] Prvooptuženi iz te grupe, Đuro Šargin, predstavlja svojevrstan slučaj koji bi morao pritiskati savjest komunista na svim azimutima, zvali se oni humanistima ili internacionalistima. […] Odmah u početku, Šargin me je skamenio izjavom da je i on prvi put dospio na robiju (prije [II. svjetskog] rata) zbog pjesme koja je nosila naslov 'Ja nisam ateist'. Ta pjesma završavala je stihovima: 'Ja, dakle, nisam ateist, jer moj bog je Staljin'. Taj stari komunist i prijeratni robijaš u samom početku rata pristupio je k partizanima. Kao diplomirani pravnik, nakon rata dospio je na položaj predsjednika Okružnog suda u Novom Sadu. Nakon prekida sa Staljinom 1948., Šargin dobiva nalog od Udbe da zbog doktrinalnog neslaganja sa službenom partijskom linijom osudi svog najboljeg druga, pravnika, na 20 godina prinudnog rada. On odbija i objašnjava svoj postupak: to nije stvar suda, nego disciplinske komisije unutar partije. Neposluh predsjednika suda šefu policije povukao je za sobom ne samo gubitak radnog mjesta i partijske knjižice, nego se je našao drugi sudac koji je sad Šargina osudio na 20 godina prinudnog rada zbog neslaganja s marksističko-lenjinističko-titoističkom linijom. Izdržao je svoju neshvatljivu i nevjerojatnu kalvariju, u kojoj je, noseći oko vrata tablicu s natpisom: 'Ja sam bandit i izdajnik', zbog odbijanja da to naglas pročita morao zagnjuriti lice u kiblu s izmetinama.
Taj srčani i nervni bolesnik ponovno je uhićen 1975., opet iz doktrinalnih razloga, osuđen je u ultratajnom procesu na 15 godina strogog zatvora uz zapljenu sve imovine i plaćanje sudskih troškova. Nema pravo niti da uza se ima svoju vlastitu presudu: Udba se ne usuđuje pokazati svijetu od kakvih nepostojećih niti i nadalje tka odjeću svom Molohu. Oduzeli su mu još i boračku mirovinu, poništili čak i borački staž, u zatvorskoj bolnici mu uskraćuju neophodnu njegu. Međutim, istini za volju, Šargin se ne odriče svojih ideala. Njegova supruga, Mila Šargin, osuđena je na istom procesu kao i njezin muž s drugovima, koliko sam shvatio, zbog toga što ih, znajući da oni u njezinom stanu drže tajne sastanke, nije prijavila Udbi. Zato je dobila 10 godina strogog zatvora. Ta žena, teški nervni bolesnik, za vrijeme II. svjetskog rata prošla je kroz sedam nacističkih logora: tetovirana je u Auschwitzu, dok je u Buchenwaldu bila podvrgavana eksperimentima nacističkih liječnika. […]
„Da, draga moja [zapisao je Mirko Vidović u pismu supruzi], mi možemo pritisnuti kažiprst na čelo izmučeno trudom i znojem i naprezati svoj mozak pitajući se: čemu, sveca mu, služe sve te akademije, instituti, fakulteti, redovite i izvanredne sjednice, svi ti samiti: u Genevi, na Manhattanu, čemu Helsinki, Knokke-le-Zute, čemu svi ti veliki principi, sve deklaracije, konvencije, parafi, potpisi, sav taj cirkus i karneval, ako se sve nastavlja kao da se ništa nije obećavalo. Svijet je još uvijek kromanjonski'.“ (Mirko Vidović, Sakrivena strana Mjeseca, Zapisi u Titovim tamnicama, II. knjiga, Nakladnik Ognjište, Zagreb, 2010, str. 32, 34, 41-42, 45, 57, 69, 81, 221-223, 234-238, 267, 297-299, 342-343).