Hrvatski Fokus
Kolumne

Mate Šimunović – svjetski putnik

Kroz pustinje, prašume i oceane

 
 
Ogromnu zahvalnost dugujemo alpinistu Stipi Božiću i literatu filozofu Dragu Glamuzini priređivaču putopisnoga dnevnika Mate Šimunovića velikome svjetskom čovjeku iz maloga Stilja kod Vrgorca. „Ja, Mate Svjetski“ u izdanju „Znanja“ iz 2013. je nešto što se čita naiskap, nevjerojatne situacije čovjeka i psa koji susreću narode, ljude i prirodu u svim njihovim hirovima, veličanstvenosti, velikodušnosti i podmuklosti,ljepoti i ružnoći.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2019/04/ef40d15b-1258-41e1-8ab9-2dd48c4e8136.jpg
Mate odlazi iz YU kraljevine jer je u Makedoniji kao podčasnik išamarao kapetana, te je trebao izdržavati kaznu zatvora od 14 mjeseci. Koliko Hrvata je bilo zatvoreno, premlaćeno, ostalo bez posla, ubijeno, onemogućeno u karijeri od 1918. do 1939. godine? Primjera radi radikal Puniša Račić je u skupštini ubio Stjepana Radića i dvojicu HSS-ovaca, te ranio još dvojicu i dobio svega 20 godina zatvora. Mate i njegov pas Globus prevalili su biciklom, pješice i na konju 360.000 km, putovali su 19 godina i obišli 70 (ondašnjih) država svjedočeći knjigom u kožnom uvezu i fotografijama o svijetu kakvoga danas više nema. U knjizi su i potpisi, komentari i slike svjetskih državnika, umjetnika, državnih službenika, časnika koje je Mate susretao.
 
Put započinje u Buenos Airesu 1928. gdje su raskalašene maškare u jednoj noći, po Mati, profućkale više novaca (na jelo, piće, vatromet, maske koje predstavljaju sve nacije i rase, te sve političare, životinje, nacionalne nošnje i dr.) negoli potroši jedna manja europska država u godišnjem proračunu. U Argentini je nabavio vučjaka Globusa i svoju čuvenu knjigu od dobre kože. U Meksiku Matu primaju predsjednik P. O. Rubio i diktator P. E. Calles. Je li Mate bio mason kada ga primaju svugdje najviši predstavnici vlasti? Ne, on je bio puki siromašak i osebujan lik, a tisak je njegove donkihotovske pothvate začinjao senzacijama, tako da je pobuđivao simpatije, radoznalost pa i divljenje ljudi širom svijeta.
 
U Meksiku ga je nasmijao karneval u kojemu su žene držale u ustima igračku od papira, pa i tukle okolne muškarce tom igračkom po glavi. Iz pristojnosti ne smijem napisati o kojem se „alatu“ radi. Sreo je Luku Pavlovića iz okolice Kotora, kralja naranača koji se oženio Indijankom. Luka je bio ženskar i pijanac, na putovanju Europom potrošio je u šest mjeseci 15.000 dolara. Kada su ga oteli revolucionari Luka im je pristao dati samo pola otkupnine, jer da novac drži u SAD-u; a i to tek nakon što su mu naslonili pištolj na sljepoočnicu i iskopali mu grob. Kasnije je s istima jeo pečeno janje i pio. Ništa osobno amigo, radi se samo o novcu! U SAD-u ga primaju predsjednik Herbert Hoover (koji mu obećaje pomoći oko filma o putovanju) gradonačelnik New Yorka, guverneri, detroitski pisac novinar (E. Guest?), bankar Morgan itd.
 
Povratak u domovinu jasno pokazuje kakva je država bila Jugoslavija. Policijski agent je u Zagrebu uhapsio Matu jer je zviždao u blizini kolodvora tražeći odšetaloga psa Globusa (14 dana zatvora, 41 dinar globe). U Novskoj ga je grupa pijanih seljaka zamalo linčovala, istukla štapovima, iscijepala mu odjeću. U Srbiji mu tijekom velike hladnoće blizu Jagodine nitko nije htio izdati prenoćište; samo mu je jedan Rom nudio spavanje za 60 dinara kao da se radi o najluksuznijem apartmanu. U proljeće se nakon Bugarske i Albanije vratio u Jugoslaviju.
 
Po vrtovima i poljima cvale su biljke, ali sve je bilo tmurno i tužno. Nigdje se nije čula pjesma ni svirka, samo psovka, mržnja i proklinjanje sudbine. Mate je dakle do izbijanja Drugoga svjetskoga rata negostoljubivost, zatvaranje, premlaćivanje i prijetnje doživio samo u Hrvatskoj, Srbiji i BiH, tj. jugokraljevini.
 
Preskačemo putovanje 1937. kroz Tursku, Perziju, kobru koja ga budi u dva ujutro, lovce na slonove, divlje svinje koje su se nakotile u muslimanskoj Perziji, pijavice, ose, Taj Majal i susret sa Rabindranathom Tagoreom, te luđačko Matino putovanje kroz prašumu punu užasne zvjeradi. U Tajlandu se sastaje sa kraljevićem Mahidalom. U Burmi seljaci budisti ne ubijaju slonove i tigrove, koji im zauzvrat uništavaju rižina polja i jedu ljude usred bijela dana. Opasnim vodama i za velike brodove Mate plovi barčicom od malajske prevlake do Sumatre. Nakon grozne boli od uboda dvaju stršljena doplovio je do koloritnoga tropskoga otoka Jave nalik dokumentarcima Leni Rifenstahl i slikama Gauguina. Začudio se bogatstvu Indonezije, te jeftinoći banana (20 kila za 20 dinara). Te zdrave i ukusne voćke danas su jeftinije od krumpira, u Kraljevini Jugoslaviji su bile dostupne samo vrlo bogatima. Kapetan broda („Kralj“?) Aleksandar (Dubrovačka plovidba?) častio ga je velikim brojem paketa duhana kada je vidio u čemu misli stići do Australije. Prijeći 5000 milja gdje su tajfuni, koraljni grebeni, ljudožderi, gusari, krokodili, morski psi, kolonije gubavaca; tako lud može biti samo Hrvat, tome se i poludivlji domoroci iščuđavaju. Domorotkinje i Europljanke su bile Mati privlačne, vidi se i po fotografijama.
 
Za jedno pero rajske ptice moglo se dobiti 100.000 dinara. Kruh je tako u Kraljevini Jugoslaviji 1936. Varirao od 2 do 4 kune (ovisno o vrsti i regiji), plaća činovnika je 1931. varirala od 1000 do 4000 kuna, od pripravnika do ministra. Jedini Matin prijatelj i drug, pas Globus umire na Sumatri. Mate odbija od Meksika do Šangaja dobre ženidbene mogućnosti,poslovne ponude i dr.; on ide za svojom fix idejom. Filipinski poručnik Sargalia upisuje mu u knjigu: “uvjerili ste me da su ljudi na zemaljskoj kugli bliski jedni drugima“. Spašava život C. Perezu kojega je odvukao krokodil doviknuvši mu da životinji zabije prsti u oči i priskočivši mu sa nožem. Perezu je reptil repom slomio rebra i teško ozlijedio lopaticu i rame.
 
Vrlo sam iznenađen da su nizozemske vlasti u Indoneziji početkom 1941. osim njemačkih državljana (što je opravdano u ratu) u internaciji držali i Židove (kao i Englezi M. Montessori). Nakon što mu Australija odbija izdati vizu Mate je od vlasti primoran otići u Šangaj. Kozmopolitska atmosfera Šangaja u doba rata je puna najgorega kriminala. Japanski major Kato kaže: “za sirotinju to je pravi pakao, dok bogataši žive u raskoši i razvratu kao nigdje drugdje na svijetu“. Stravična bijeda masa u abnormalnom tempu velegrada. Zanimljiva je sudbina Crnogorca Kneževića kojemu je rudnik zlata na Aljasci otela velika kompanija. Kako mu nitko u Europi i SAD-u nije pomogao on se obratio japanskome caru za pomoć, te je cijeli rat lijepo živio na račun japanske države. Mrzio je Karađorđeviće iz dna duše.
 
Bizaran je podatak da su japanski generali u Nankingu sa Matom razgovarali na ruskom; jedini jezik kojim su htjeli službeno komunicirati s Europljanima Amerikancima! U Pekingu se na nesreću zbližava sa 96-godišnjim srbijanskim trgovcem i nadriliječnikom Jotićem, koji se iako ekstremno bogat pokušao skupo očešati o siromaha Matu. Htio mu je naplatiti i stablo koje mu je oluja srušila na sobu. Diplomat maratonac; nema što!
 
Na Kineskome zidu Mati je japanski kapetan Sakura kazao: “Velik je podvig obići toliki dio svijeta i vidjeti tolika čuda. To ja mnogo više cijenim nego ministarske stolice, bogatstvo milijunaša, glumačke zvijezde.“ Za to se treba roditi rekao je stariji oficir Nakano! Golobradi i višestruko odlikovani potporučnik Suzuki je dodao da nema kraljevstva koje cijeni više od Matina putovanja. U pustinji Gobi opisuje čudne običaje Mongola,dijametralno suprotne od naših. Gostu nude suprugu, mrtve ostavljaju vukovima, djevojka pobjegne od kuće sa momkom, rodi, pa zatim se vraća roditeljima i pita ih za odobrenje braka; vjera im ne dopušta poljodjelstvo itd.
 
Priča kineskoga poslužitelja tipična je za treći svijet: „dok mi Kinezi u vlastitoj zemlji ovako teško živimo strani osvajači u našoj zemlji žive raskošno i čine što ih volja… a ni kineski feudalci ništa ne izgrađuju, niti se brinu da se narod prosvjećuje. I oni samo hoće prigrabiti što više novaca“. Izgleda da je cijeli svijet bio u jednom ludilu (ratnom), a Mate u drugom ludilu putovanja kao svrhe života. Na propusnici mu je kao zanimanje pisalo putnik, tj. na fr. Voyager! Što smo na ovome svijetu nego putnici na proputovanju, uostalom? Možete misliti koliko su muke imali pedantni Japanci pregledavajući Šimunovićev dnevnik na hrvatskom jeziku? U teškoj situaciji kada je ostao bez ičega Mati je pomogao mladi švedski telegrafist koji je zapeo u Šangaju kao državljanin neutralne države, i dao mu nešto novaca. Hrvati šangajski mu nisu pomogli, jesu li uspjeli umaknuti kineskim komunistima sa svojim prljavim novcem zarađenim na drogi, švercu i pljački?
 
Na kraju je da ne umre od gladi i Mate postao trgovac i švercer. Nepotrebno američko bombardiranje Šangaja na kraju rata pobilo je dosta sirotinje, stradalo je po Mati i 56 Židova. Jedanput je doletio samo jedan avion i bombardirao samo katoličku crkvu. Poučno Hrvatima je što po oslobođenju Šangaja Čang Kaj Šekova vojska smještena u miru i slozi s kineskim suradnicima Japanaca kojima su ostavili i činove i funkcije!
 
Eto, nas Hrvata je puno pa se dijelimo po svim osnovama! Japanci u Šangaju su zapalili svoje vojne,policijske i konzultantske papire prije dolaska pobjednika. Za razliku od njih NDH nije, već ih je predala Kaptolu na čuvanje! Među američkim vojnicima bilo je i ljudi puštenih iz zatvora (amnestiranih uz uvjet vojne službe), pa je situacija sa švercom i obostranim kriminalom „cvala“. Tipično ljudske svinjarije. Držanje britanskih postrojba bilo je uzorno. Pri smjeni vlasti i predaji oružja vladali su red i disciplina. Nikakvoga konflikta nije bilo, kao da se do jučer nisu zvjerski međusobno tukli! Usporedimo ovo s Bleiburgom!
 
Evakuacija 5 milijuna Japanaca iz Kine je perfektno organizirana od VB-a i SAD-a. Svoju UNRA-inu pomoć (3000 dolara) Šimunović je prepustio Crnogorcu Tomiću. Vratio se doma, pretežno pješice, preko  Tibeta, Himalaje, Afganistana, Pakistana, Saudijske Arabije i Palestine gdje je obišao sveta mjesta. Iz Aleksandrije odlazi u Bakar, te u Zagreb gdje je uhićen 2. svibnja 1947. jer je snimio skupinu žena kako čekaju u repu sa točkicama (bonovima) na Ilici. U samici je pod istragom bio 26 dana. Do smrti 1969. ostaje u Vrgorcu radeći kao trafikant. Ostaje mi nepoznato koje strane jezike je govorio; svakako malajski i engleski! Možda i španjolski, kineski, francuski? Sumnjam.
 

Teo Trostmann

Povezane objave

HOROR U REPUBLICI HRVATSKOJ – Sumrak vladavine prava

hrvatski-fokus

“Zeleni” u Hrvatskoj

hrvatski-fokus

Što je to “Slučaj Agrokor”?

hrvatski-fokus

Dubrovački lakat od 55 kuna dobre mjere

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više