Totalitarne metode pritisaka i prijetnji

Na primjeru Slavice Šote vidimo da se vlast promijenila, ali metode pritisaka i ušutkavanja ostale su iste

 

 

Sloboda govora temeljna je sloboda u paleti ljudskih prava, koje jedno demokratsko društvo treba osigurati svakom čovjeku. Kao takva ugrađena je u Povelju UN-a o ljudskim pravima, u Povelju o ljudskim pravima EU-a i u Ustav gotovo svih država na svijetu. U Narodnim novinama RH br. 12/2009. objavljena je

OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Usvojena i proglašena od Opće skupštine – Rezolucijom 217. A (III.) od 10. prosinca 1948.

U Članku 19. piše: »Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.«

EUROPSKA KONVENCIJA O LJUDSKIM PRAVIMA

ČLAN 10.

Sloboda izražavanja, Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

 

USTAV REPUBLIKE HRVATSKE

Članak 38.

 

Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji. Jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom. Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo. Sve ove svjetske i državne institucije, Povelje, Konvencije i Zakoni garantiraju  vjerske, nacionalne i narodnosne vrijednosti i slobodu govora i izražavanja mišljenja!

 

Ušutkavanje i(li) cenzura

 

Ta osnovna ljudska prava kao što vidimo u svim su svjetskim demokratskim državama zagarantirana i poštuju se. U Hrvatskoj kao demokratskoj zemlji, ta se prava zadržana samo na papiru. Čim se netko usudi kritizirati, odnosno kritički promišljati demokratski izabranu vlast, onda odmah počinju i problemi sa tom vlasti. Poznati su primjeri novinara koji su ostali bez posla, jer su se kritički izjašnjavali o Vlastima i političkim „elitama“, kao na pr. Tihomir Dujmović, Marko Jurič, Ozana Bašić, koji ne samo da su ostali bez posla te im je time ugrožena egzistencija, nego im je uskraćeno osnovno ljudsko pravo na slobodu iskazivanja mišljenja! Po Ustavu RH nema cenzure, međutim cenzura se perfidno ipak provodi. Mediji su u većini pod kontrolom pojedinih lokalnih ili državnih struktura ili  pojedinih političkih stranaka ili grupacija. Domoljubni dio hrvatskog naroda nema pristup službenim medijima, osim par portala i lokalnih TV postaja. Preostaje jedino Internet kao medij preko kojega se može izravno komunicirati i izraziti svoje mišljenje. Međutim i tu su se Vladajući RH umiješali i vlasnicima aplikacija dostavili svoje kriterije za primjenu pod Pravilima ponašanja pojedinih aplikacija. Tako su u prethodnih malo više od godinu dana učestale masovne blokade profila na FB, i ne samo osobnih profila, nego i portala. Na svaki mogući način vladajuće garniture u RH guše slobodu govora i izražavanja!

 

Totalitarne metode

 

U razotkrivanju korupcije i kriminala lokalnih „šerifa“ i državnih vlasti, svaki pojedinac, pisac kolumni ili objava na facebooku ili twitteru doživljava mnogobrojne oblike pritisaka i prijetnji. Tko god je živio u bivšem totalitarnom sistemu, propale Jugoslavije, poznate su mu metode kojima su se služile Služba državne bezbednosti i njoj pripadajuće službe. A da DORH i USKOK ne rade posao za koji su plaćeni, postoji bezbroj dokaza. Dovoljno je samo navesti da je DORH odbio postupati u svim velikim predmetima u kojima je Državna revizija nedvojbeno utvrdila da je bilo nezakonitog postupanja, odnosno korupcije i kriminala; od revizije pretvorbe i privatizacije , revizije rada DUUIDI-ja, revizije rada Imunološkog zavoda, brojnih nezakonitih stečajeva, predstečajnih nagodbi… U svim tim predmetima, prepunim kriminala i korupcije, DORH ništa nije učinio.

 

Prvo počinju telefonski pozivi, u kojima se nitko ne oglasi. Zatim počinju telefonski pozivi sa pričama iz privatnog života i prijetnjama prema članovima obitelji, a naročito su podmukle i zle prijetnje prema djeci ili unucima. Tko god ima mali djecu ili unuke za njega je to strašno teško, jer su svi osjetljivi na djecu i unuke. Ne preostaje ništa drugo nego preko T-operatera sakriti svoje  telefonske brojeve, i onda se pozivi prorijede.Primjer Slavice Šota iz Rijeke je doista uznemirujući, dokazuje da se vlast promijenila, ali metode pritisaka i ušutkavanja ostale su iste kao i u bivšoj Jugoslaviji. Slavica Šota iz Riječkog pokreta otpora  čiji je cilj, borba protiv korupcije, uz poruku "Dok ovakvi vladaju, nema sreće nama, ni našoj djeci, a ni unucima, grijeh se oprašta, ali korupcija ne – Neka ovo bude njihov stup srama" Šota je ukazivala,  kako je Rijeka grad iz koje je korupcija potekla,  objasnivši da proziva određene osobe , jer su se ljudi, sada okupljeni u Pokret otpora, kroz desetogodišnji rad uvjerili da su svi prozvani umreženi u kriminal, te da se kao i ostali njihovi sugrađani nemaju kome obratiti za pomoć. (https://www.vecernji.hr/vijesti/rijecki-pokret-otpora-slavica-sota-o-kriminalu-u-rijeci-904480 – www.vecernji.hr)

 

Gđa Slavica Šota saznala je da pojedinci iz državnih struktura rade na ubojstvu njenih unuka i prozvala javno osobe koje su bile u to umiješane. Tako je zbog upornosti Slavice Šota, te njezine odluke da ne odustane od borbe protiv umrežene korupcije, "mreža" sve nemilosrdnije udarala po njoj i njenoj obitelji. Dok najveći kriminalci šeću slobodno ulicama, sustav "gonjenja" sve se žešće okomljuje na one koji kriminal prijavljuju. Zbog upornosti Slavice Šota i njezine odluke da ne odustane od borbe protiv korupcije, " organi reda" sve nemilosrdnije udaraju po njenoj obitelji. A to što su sudeći po brojnim činjenicama imali namjeru likvidirati njene unuke, izgleda da baš nikoga ne zanima. Strašno, kome se u Hrvatskoj uopće obratiti za zaštitu? (http://hu-benedikt.hr/?p=49405)

 

Iz primjera Slavice Šota vidi se što su sve vladajuće strukture, bilo lokalne ili na višoj državnoj razini spremne učiniti, da se istina o njima i njihovim korupcijskim i kriminalnim radnjama ne sazna. Kada unatoč prijetnjama i pritiscima putem telefona novinar ili običan mali čovjek koji se bori za istinu, ne odustane, onda slijedi oštećivanje automobila, rezanje guma na autu ispred kuće ili na parkiralištu, oštećivanje kuće ili stana, bacanje boje ili nekog voća po fasadi kuće, razbijanje stakla… Ako ni to ne zastraši, onda se podmeću razne afere, skandali, podigne se medijska hajka u sluganskim medijima i ne preza  se niti od ubojstava. Tri su se “samoubojstva ” i to mladih ljudi već dogodila u Istri povezana sa IDS-om! Podmeće se kojekakvi dokazni materijal u izmišljenim i podmetnutim aferama, nevini ljudi se osuđuju na zatvorske kazne, a još je gore i neljudski sprega represivnog državnog aparata i liječnika psihijatara, te zatvaranje zdravih ljudi na psihijatriju i kljukanje lijekovima koji im uopće ne trebaju. To je tako strašno, nečovječno i zlo, naprosto nepojmljivo da se u jednom demokratskom društvu događa. Na primjeru Marka Franciškovića, za kojega su alarmirane međunarodne institucije da ga se oslobodi, vidljivo je na što su sve spremne te političke strukture da sačuvaju svoje pozicije. To je stravična zloupotreba psihijatrije u političke svrhe. Liječnicima koji u takvim radnjama sudjeluju trebalo bi oduzeti licencu, pa se takve pojave ne bi događale. Pored Marka Franciškovića , tu je i Ivan Pranklin i Ivan Mihaljević, zbog kojih je i stranka Živi Zid prosvjedovala ispred klinike Vrapče.

 

I tu dolazi do izražaja ne samo ugrožavanje slobode javnog rada i djelovanja, već i ugrožavanje života svakog koji se usudi javno kritizirati „nedodirljive političke veličine“. Još ima načina i metoda kojima se evo i dan danas služe lokalni političari – odnosno lokalni šerifi Treba se na. pr. izvaditi neki dokument, neko rješenje, u uredima lokalne uprave, državna službenica vidjevši ime i prezime nema šanse da ga dobijete., jer državne službenice su ljevičarke i one bi „ svakog desničara bacili kroz prozor sa 5.tog kata.“  Administracija pod kontrolom lokalnih političara – šerifa – potpuno je zakazala. Državni službenik na poslu ne smije izražavati svoju političku opredijeljenost, već mora biti strogo profesionalan, bez ikakvog stranačkog izjašnjavanja, međutim to je u praksi u Hrvatskoj izgleda nemoguće, jer većina svoj svjetonazor prenosi i na posao koji obavlja. Odnosi se to na sve državne djelatnike od socijalnih, liječničkih, do administrativnih. Njihov svjetonazor itekako utječe na kvalitetno i objektivno obavljanje posla za koji su plaćeni.

 

Zaključak: Žalosno je nositi se sa svim ovim problemima, a osjećati se nemoćan , bez mogućnosti da sam nešto riješiš i promijeniš, a državni aparat upregnut u razne političke struje, nije garancija da ćeš ostvariti svoja prava! Zbog pravne nesigurnosti i nefunkcioniranja pravne države mladi napuštaju  Hrvatsku. Hoće li se ikada vratiti?

 

Lili Benčik