Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja

Dio fizionomije revolucije iz 1968. bio je da je pedofilija također dijagnosticirana kao dopuštena i prikladna

Vatikan, 10. travnja 2019. u 04:23 (CNA). – Slijedi prethodno neobjavljeni esej od pape emeritusa Benedikta XVI.:

Od 21. do 24. veljače, na poziv pape Franje, predsjednici svjetskih biskupskih konferencija okupili su se u Vatikanu kako bi razgovarali o aktualnoj krizi vjere i Crkve;a crisis experienced throughout the world after shocking revelations of clerical abuse perpetrated against minors. kriza koja je doživjela u cijelom svijetu nakon šokantnih otkrića o svećeničkom zlostavljanju počinjeno nad maloljetnicima.

Opseg i ozbiljnost prijavljenih incidenata duboko su uznemirili svećenike i laike, te su uzrokovali da više od nekoliko njih dovede u pitanje samu vjeru Crkve. Bilo je potrebno poslati snažnu poruku i potražiti novi početak, kako bi Crkva ponovno postala istinski vjerodostojna kao svjetlo među narodima i kao snaga u službi protiv moći uništenja.

Budući da sam ja služio na položaju odgovornosti kao pastir Crkve u vrijeme izbijanja javne krize, i tijekom predstojećeg, morao sam se zapitati – iako, kao emeritus, nisam više izravno odgovorni – što bih mogao doprinijeti novom početku.

Tako sam, nakon što je najavljen sastanak predsjednika biskupskih konferencija, sastavio neke bilješke kojima bih mogao pridonijeti jednu ili dvije primjedbe za pomoć u ovom teškom trenutku.

Nakon što je kontaktirao državnog tajnika, kardinala [Pietra] Parolina i samog Svetog Oca [Papu Franju], činilo se prikladnim objaviti ovaj tekst u Klerusblattu (mjesečniku za svećenstvo u uglavnom bavarskim biskupijama).

U prvom dijelu nastojim ukratko prikazati širi društveni kontekst pitanja, bez kojeg se problem ne može razumjeti. Moglo bi se reći da su se u dvadeset godina od 1960. do 1980. ranije normativni standardi koji se odnose na seksualnost u potpunosti srušili, i pojavila se nova normalizacija koja je do sada bila predmet napornih pokušaja prekida.

U drugom dijelu želim ukazati na učinke ove situacije na formiranje svećenika i na živote svećenika.

Konačno, u trećem dijelu želim razviti neke perspektive za pravilan odgovor Crkve.

 

I.

Stvar počinje s državno propisanim i podržanim uvođenjem djece i mladih u prirodu seksualnosti. U Njemačkoj je tadašnji ministar zdravstva, gospođa (Käte) Strobel, snimila film u kojem se sada sve što ranije nije bilo dopušteno javno prikazati, uključujući i seksualni odnos, pokazalo u svrhu obrazovanja. Ono što je isprva bilo namijenjeno samo seksualnom odgoju mladih, stoga je široko prihvaćeno kao izvediva opcija.

Slične učinke postigao je i "Sexkoffer" koji je objavila austrijska vlada [Kontroverzni kovčežići materijala za seksualno obrazovanje koji su se koristili u austrijskim školama kasnih 1980-ih]. Seksualni i pornografski filmovi tada su postali uobičajena pojava, do te mjere da su prikazivani u kazalištima [Bahnhofskinos]. Još se sjećam da sam jednog dana hodao po Regensburgu, gomile ljudi poredanih ispred velikog kina, nešto što smo prije vidjeli samo u vrijeme rata, kada se moglo nadati posebnoj dodjeli. Također se sjećam dolaska u grad na Veliki petak 1970. godine i gledanja svih plakata omotanih velikim plakatom dvaju potpuno golih ljudi u bliskom zagrljaju.

Među slobodama za koje se nastojala boriti revolucija iz 1968. godine bila je ta potpuna seksualna sloboda, koja više nije priznavala nikakve norme.

Mentalni kolaps također je bio povezan s sklonošću nasilju. To je razlog zašto seksualni filmovi više nisu dopušteni u zrakoplovima jer bi nasilje izbilo među malom zajednicom putnika. Budući da je odjeća tog vremena jednako izazivala agresiju, ravnatelji su također pokušavali uvesti školske uniforme s ciljem olakšavanja ozračja učenja.

Dio fizionomije revolucije iz '68. bio je da je pedofilija također dijagnosticirana kao dopuštena i prikladna.

Za mlade ljude u Crkvi, ali ne samo za njih, ovo je na mnogo načina bilo vrlo teško vrijeme. Uvijek sam se pitao kako mladi ljudi u ovoj situaciji mogu pristupiti svećenstvu i prihvatiti ga, sa svim njegovim posljedicama. Sveobuhvatni kolaps slijedeće generacije svećenika u tim godinama i vrlo velik broj laicizacija posljedica su svih tih događaja.

U isto vrijeme, neovisno o tom razvoju, katolička moralna teologija pretrpjela je kolaps koji je učinio Crkvu bespomoćnom protiv tih promjena u društvu. Pokušat ću ukratko opisati putanju tog razvoja.

Sve do Drugog vatikanskog koncila, katolička moralna teologija bila je uvelike utemeljena na prirodnom zakonu, dok je Sveto pismo bilo citirano samo za podrijetlo ili utemeljenje.  U borbi Vijeća za novo razumijevanje Otkrivenja, prirodna zakonska opcija bila je u velikoj mjeri napuštena i tražena je moralna teologija utemeljena isključivo na Bibliji.

Još se sjećam kako je isusovački fakultet u Frankfurtu obučio vrlo darovitog mladog oca (Bruno Schüller) s ciljem razvijanja morala utemeljenog isključivo na Svetom pismu. Prekrasna disertacija oca Schüllera pokazuje prvi korak prema izgradnji morala na temelju Svetog pisma. Otac Schüller je potom poslan u Ameriku na daljnje proučavanje i vratio se s spoznajom da se iz same Biblije ne može sustavno izraziti moralnost. Zatim je pokušao pragmatičniju moralnu teologiju, a da nije mogao dati odgovor na moralnu krizu.

Na kraju, uglavnom je bila hipoteza da je moralnost bila isključivo određena ciljevima ljudskog djelovanja koji su prevladavali. Dok stara fraza "kraj opravdava sredstva" nije potvrđena u ovom grubom obliku, njezin način razmišljanja postao je konačan. Prema tome, više ne može postojati ništa što bi činilo apsolutno dobro, ništa više od bilo čega što je u osnovi zlo; (mogu postojati) samo relativne vrijednosne prosudbe. Više nije bilo (apsolutno) dobro, već samo relativno bolje, ovisno o trenutku i okolnostima.

Kriza opravdanja i prikazivanja katoličkog morala dosegla je dramatične razmjere kasnih 80-ih i 90-ih. 5. siječnja 1989. objavljena je "Kölnska deklaracija" koju je potpisalo 15 katoličkih profesora teologije. Usredotočio se na različite krizne točke u odnosu između biskupskog učiteljstva i zadaće teologije. (Reakcije na) ovaj tekst, koji se u početku nije protezao izvan uobičajene razine prosvjeda, vrlo je brzo prerastao u protest protiv Učiteljstva Crkve i skupio, zvučno i vidljivo, globalni potencijal protesta protiv očekivanih doktrinarnih tekstova Ivana. Pavao II. (Usp. D. Mieth, Kölner Erklärung, LThK, VI3, str. 196) [LTHK je leksikon teologije i crkve na njemačkom jeziku, čiji su urednici bili Karl Rahner i Cardinal Walter Kasper.]

Papa Ivan Pavao II., Koji je vrlo dobro poznavao stanje moralne teologije i slijedio ga uskoro, naručio je rad na enciklici koja bi ponovno postavila ove stvari. Objavljen je pod naslovom Veritatis splendor 6. kolovoza 1993., a izazvao je žestoke povratne veze moralnih teologa. Prije toga, "Katekizam Katoličke Crkve" već je na sustavan način uvjerljivo prikazao moralnost koju je Crkva proglasila.

Nikada ne ću zaboraviti kako je tadašnji vodeći njemački moralni teolog Franz Böckle, koji se nakon povratka u svoju rodnu Švicarsku, povodom mogućih odluka enciklike Veritatis splendor objavio da, ako enciklika treba utvrditi da postoje radnje koje su uvijek i pod svim okolnostima da se klasificira kao zlo, on će ga izazvati svim sredstvima kojima raspolaže.

Bog, Milosrdni, bio ga je poštedio što je morao izvršiti svoju rezoluciju; Böckle je umro 8. srpnja 1991. godine. Enciklika je objavljena 6. kolovoza 1993. i doista je uključivala odlučnost da postoje akcije koje nikada ne mogu postati dobre.

Papa je bio potpuno svjestan važnosti te odluke u tom trenutku i za ovaj dio svog teksta još se jednom posavjetovao s vodećim stručnjacima koji nisu sudjelovali u uređivanju enciklike. Znao je da ne smije ostaviti sumnju u činjenicu da moralni račun koji uključuje balansiranje robe mora poštivati ​​krajnju granicu. Postoje robe koje nikada nisu predmet kompromisa.

Postoje vrijednosti koje se nikada ne smiju napustiti zbog veće vrijednosti, pa čak i nadmašiti očuvanje fizičkog života. Postoji mučeništvo. Bog je (više) više od pukog fizičkog opstanka. Život koji bi se kupio poricanjem Boga, životom koji se temelji na konačnoj laži, je neživot.

Mučeništvo je osnovna kategorija kršćanskog postojanja. Činjenica da mučeništvo više nije moralno nužno u teoriji koju zagovara Böckle i mnogi drugi, pokazuje da je ovdje u pitanju samo bit kršćanstva.

Međutim, u moralnoj teologiji je u međuvremenu postalo još jedno pitanje: hipoteza da bi Učiteljstvo Crkve trebalo imati konačnu nadležnost [nepogrešivost ] samo u pitanjima koja se tiču ​​same vjere, dobilo je široko prihvaćanje; (u ovom pogledu) pitanja koja se tiču ​​morala ne bi trebala spadati u opseg nepogrešivih odluka Učiteljstva Crkve.  Vjerojatno postoji nešto u vezi s ovom hipotezom koja zahtijeva daljnju raspravu. No, postoji minimalni set morala koji je neraskidivo povezan s temeljnim načelom vjere i koji se mora braniti ako se vjera ne treba svoditi na teoriju, nego se mora priznati u svojoj tvrdnji o konkretnom životu.

Sve to jasno pokazuje koliko je temeljno autoritet Crkve u pitanjima moralnosti doveden u pitanje. Oni koji uskraćuju Crkvi konačnu kompetenciju podučavanja u ovom području prisiljavaju je da šuti upravo tamo gdje je granica između istine i laži u pitanju.

Neovisno o ovom pitanju, u mnogim krugovima moralne teologije objašnjena je hipoteza da Crkva nema i ne može imati vlastitu moralnost. Argument je da bi sve moralne hipoteze također poznavale paralele u drugim religijama i stoga kršćansko svojstvo morala ne bi moglo postojati. Ali na pitanje o jedinstvenoj prirodi biblijske moralnosti ne odgovara činjenica da se za svaku rečenicu negdje paralela može naći i u drugim religijama. Naprotiv, radi se o cjelokupnoj biblijskoj moralnosti, koja je kao takva nova i različita od svojih pojedinačnih dijelova.

Moralna doktrina Svetoga pisma ima svoju jedinstvenost koja se u konačnici temelji na svojoj povezanosti s Božjim likom, u vjeri u jedinoga Boga koji se pokazao u Isusu Kristu i koji je živio kao ljudsko biće. Dekalog je primjena biblijske vjere u Boga u ljudski život. Božja slika i moral pripadaju zajedno i tako rezultiraju promjenom kršćanskog stava prema svijetu i ljudskom životu. Štoviše, kršćanstvo je od početka opisano riječju hodós [grčki za cestu, u Novom zavjetu često se koristi u smislu puta napretka].

U staroj Crkvi katekumenat je stvoren kao stanište protiv sve demoraliziranije kulture u kojoj su se prakticirali posebni i svježi aspekti kršćanskog načina života, a istodobno zaštićeni od zajedničkog načina života. Mislim da je i danas nešto poput katekumenskih zajednica nužno kako bi se kršćanski život mogao potvrditi na svoj način.

 

II.

 

Početne crkvene reakcije

Dugo pripremljen i trajan proces raspadanja kršćanskog pojma moralnosti bio je, kao što sam pokušao pokazati, obilježen besprimjernim radikalizmom šezdesetih godina. To raspuštanje moralnog učiteljskog autoriteta Crkve nužno je moralo utjecati na različita područja Crkve. U kontekstu susreta predsjednika biskupskih konferencija iz cijeloga svijeta s parom Franjom, pitanje svećeničkog života, kao i pitanja sjemeništa, od osobitog je interesa. Što se tiče problema pripreme za svećeničko služenje u sjemeništima, zapravo postoji dalekosežni slom prethodnog oblika ove pripreme.

U raznim seminarima osnovane su homoseksualne klike, koje su djelovale više ili manje otvoreno i značajno promijenile klimu u sjemeništima. U jednom sjemeništu u južnoj Njemačkoj zajedno su živjeli kandidati za svećeništvo i kandidati za laičko ministarstvo pastoralnog stručnjaka [Pastoralreferent]. Na zajedničkim jelima zajednički su jeli bogoslovi i pastoralni stručnjaci, oženjeni među laicima, ponekad u pratnji svojih supruga i djece, a ponekad i djevojke. Klima u ovom sjemeništu nije mogla pružiti potporu za pripremu svećeničkog poziva. Sveta Stolica je znala za takve probleme, a da nije bila točno obaviještena. Kao prvi korak, u Sjedinjenim Američkim Državama organizirana je apostolska posjeta sjemeništima.

Budući da su se kriteriji za izbor i imenovanje biskupa promijenili i nakon Drugog vatikanskog koncila, odnos biskupa prema njihovim sjemeništima bio je također vrlo različit. Iznad svega, kriterij za imenovanje novih biskupa sada je bio njihova "sabornost", što se naravno moglo shvatiti kao prilično različite stvari.

Doista, u mnogim dijelovima Crkve, koncilski stavovi su shvaćeni kao kritički ili negativni stavovi prema dosadašnjoj tradiciji, koja je sada trebala biti zamijenjena novim, radikalno otvorenim odnosom sa svijetom. Jedan biskup, koji je prethodno bio rektor sjemeništa, dogovorio je da se bogoslovima prikažu pornografski filmovi, navodno s namjerom da ih se učini otpornima na ponašanje suprotno vjeri.

Bilo je – ne samo u Sjedinjenim Američkim Državama – pojedinačnih biskupa koji su odbacili katoličku tradiciju u cjelini i nastojali donijeti neku novu, modernu "katolicitet" u svojim biskupijama. Možda je vrijedno spomenuti da se u nekolicini seminara učenici koji su čuli moje knjige smatrali neprikladnima za svećeništvo. Moje knjige su bile skrivene, kao loša književnost, i čitane samo ispod stola.

Posjet koji se sada dogodio nije donio nove uvide, očito zato što su različite sile udružile snage kako bi prikrile pravu situaciju. Drugi Visitation je naručen i donio znatno više uvida, ali u cjelini nije uspio postići bilo kakve rezultate. Ipak, od sedamdesetih godina situacija u sjemeništima općenito se poboljšala. Pa ipak, došlo je do izoliranih slučajeva novog jačanja svećeničkih zvanja, budući da je cjelokupna situacija zauzela drugačiji put.

Pitanje pedofilije, koliko se sjećam, nije postalo akutno sve do druge polovice osamdesetih. U međuvremenu, to je već postalo javno pitanje u SAD-u, tako da su biskupi u Rimu tražili pomoć, jer se kanonsko pravo, kako je zapisano u novom (1983.) Kodeksu, nije činilo dovoljnim za poduzimanje potrebnih mjera.

Rimski i rimski kanonisti isprva su imali poteškoća s tim problemima; po njihovom mišljenju, privremena suspenzija iz svećeničke službe morala je biti dovoljna za pročišćenje i razjašnjenje. Američki biskupi to nisu mogli prihvatiti, jer su svećenici tako ostali u službi biskupa, pa su se mogli smatrati da su još uvijek izravno povezani s njim. Tek polako se počela obnavljati i produbljivati ​​svjesno labavo konstruiran kazneni zakon novog Zakona.

Osim toga, postojao je temeljni problem u percepciji kaznenog prava. Samo takozvani guarantorizam, [vrsta proceduralnog protekcionizma], još se smatrao "koncilijarnim". To znači da su prije svega morala biti zajamčena prava optuženog, u mjeri u kojoj su činjenice isključivale bilo kakvu osudu. Kao protuteža protiv često neadekvatnih obrambenih opcija kojima su optuženi teolozi na raspolaganju, njihovo pravo na obranu putem jamstva prošireno je do te mjere da osuđujuće presude nisu bile moguće.

Dopustite mi kratak izlet u ovom trenutku. U svjetlu razmjera pedofilskog nedoličnog ponašanja, riječ Isusova ponovno je došla do pozornosti koja kaže: "Tko prouzroči grijeh jednoga od ovih najmanjih koji vjeruju u mene, bilo bi bolje za njega da mu se objesi veliki mlinski kamen oko njegova vrat i bačeni su u more "(Mk 9,42).

Izraz "maleni" na Isusovom jeziku znači zajedničke vjernike koji mogu biti zbunjeni u svojoj vjeri intelektualnom arogancijom onih koji misle da su pametni. Dakle, ovdje Isus štiti polog vjere s naglašenom prijetnjom kazne onima koji to čine.

Moderna upotreba rečenice nije sama po sebi pogrešna, ali ne smije prikriti izvorno značenje. U tom smislu, postaje jasno, suprotno bilo kojem jamstvu, da nije samo pravo optuženog važno i zahtijeva jamstvo. Velika dobra kao što je Vjera jednako su važna.

Uravnoteženo kanonsko pravo koje odgovara cjelokupnoj Isusovoj poruci stoga ne mora samo pružiti jamstvo za optuženog, a poštovanje za koga je zakonsko dobro. Ona također mora štititi vjeru, koja je također važna zakonska imovina. Stoga pravilno formirano kanonsko pravo mora sadržavati dvostruko jamstvo – pravnu zaštitu optuženika, pravnu zaštitu dobra o kojemu je riječ. Ako se danas postavlja ova inherentno jasna koncepcija, onda se općenito ne čuje kada je riječ o pitanju zaštite vjere kao pravnog dobra. U općoj svijesti o zakonu, čini se da vjera više nema čin dobra koji zahtijeva zaštitu. To je alarmantna situacija koju pastiri Crkve moraju uzeti u obzir i uzeti ozbiljno.

Sada bih htio dodati kratkim napomenama o situaciji u svećeničkoj formaciji u vrijeme izbijanja krize u javnosti nekoliko primjedbi u vezi s razvojem kanonskog prava u ovom pitanju.

U načelu, Kongregacija svećenika je odgovorna za postupanje sa zločinima koje su počinili svećenici. No, s obzirom na to da je u to vrijeme u toj situaciji u velikoj mjeri dominirao jamac, složio sam se s papom Ivanom Pavlom II. Da je prikladno ustupiti nadležnost za ta kaznena djela Kongregaciji za nauk vjere, pod nazivom Delicta maiora contra fidem.

Takav je aranžman također omogućio nametanje maksimalne kazne, tj. Protjerivanja iz svećenstva, koja nije mogla biti nametnuta drugim zakonskim odredbama. To nije bio trik da bismo mogli nametnuti maksimalnu kaznu, već je posljedica važnosti Vjere za Crkvu. U stvari, važno je vidjeti da takvo loše ponašanje klerika na kraju šteti Vjeri.

Samo tamo gdje vjera više ne određuje djelovanje čovjeka, takva su djela moguća.

Težina kazne, međutim, također pretpostavlja jasan dokaz kaznenog djela – ovaj aspekt jamstva ostaje na snazi.

Drugim riječima, kako bi se zakonski propisala maksimalna kazna, potreban je istinski kazneni postupak. Ali i biskupije i Sveta Stolica bile su preplavljene takvim zahtjevom. Stoga smo formulirali minimalnu razinu kaznenih postupaka i ostavili otvorenu mogućnost da bi sama Sveta Stolica preuzela suđenje tamo gdje biskupija ili gradska uprava to ne mogu učiniti. U svakom slučaju, suđenje bi trebalo pregledati Kongregacija za nauk vjere kako bi se zajamčila prava optuženog. Konačno, u Feria IV (tj. Skupštini članova Kongregacije) uspostavili smo žalbenu instancu kako bismo osigurali mogućnost žalbe.

Budući da je sve to zapravo nadilazilo kapacitete Kongregacije za nauk vjere, i zbog kašnjenja koje je trebalo spriječiti zbog prirode stvari, papa Franjo je poduzeo daljnje reforme.

 

III.

 

(1)Što se mora učiniti? Perhaps we should create another Church for things to work out? Možda bismo trebali stvoriti još jednu Crkvu da bi se stvari riješile? Pa, taj je eksperiment već proveden i već nije uspio. Samo poslušnost i ljubav prema našem Gospodinu Isusu Kristu mogu ukazati na put. Zato prvo pokušajmo ponovno razumjeti i iznutra [nas] što Gospodin želi, a htio je s nama.

Prvo, predložio bih sljedeće: Ako smo doista htjeli sažeto sažeti sadržaj vjere kako je propisano u Bibliji, mogli bismo to učiniti govoreći da je Gospodin pokrenuo naraciju ljubavi s nama i želi podvesti sve stvaranje u njemu. Suprotstavljanje zlu, koje prijeti nama i cijelom svijetu, može se u konačnici sastojati samo od našeg ulaska u ovu ljubav. Moć zla proizlazi iz našeg odbijanja ljubiti Boga. Tko se povjeri Božjoj ljubavi, otkupljen je. Naše bivanje nije otkupljeno posljedica naše nesposobnosti da volimo Boga. Učenje ljubavi prema Bogu stoga je put ljudskog otkupljenja.

Pokušajmo sada malo više raspakirati ovaj bitan sadržaj Božje objave. Tada bismo mogli reći da je prvi temeljni dar koji nam vjera nudi sigurnost da Bog postoji.

Svijet bez Boga može biti samo svijet bez značenja. Jer odakle onda sve što dolazi? To je nekako jednostavno tamo i nema ni cilja ni smisla. Onda nema standarda dobra ili zla. Tada se može potvrditi samo ono što je jače od drugog. Snaga je tada jedino načelo. Istina se ne računa, ona zapravo ne postoji. Samo ako su stvari duhovnog razuma, one su namijenjene i zamišljene – samo ako postoji Bog Stvoritelj koji je dobar i želi dobro – može li život čovjeka također imati značenje.

Da postoji Bog kao Stvoritelj i kao mjera svih stvari je prije svega iskonska potreba. Ali Bog koji se uopće ne bi izrazio, koji se ne bi poznao, ostao bi pretpostavka i stoga ne bi mogao odrediti oblik [Gestalta] našeg života. Da bi Bog zaista bio Bog u ovoj svjesnoj tvorevini, moramo tražiti od Njega da se na neki način izrazi. On je to učinio na mnogo načina, ali odlučno u pozivu koji je otišao Abrahamu i dao ljudima u potrazi za Bogom orijentaciju koja vodi iznad svih očekivanja: Bog sam postaje stvorenje, govori kao čovjek s nama ljudskim bićima.

Na taj način rečenica "Bog je" u konačnici pretvara se u istinski radosnu poruku, upravo zato što je On više od razumijevanja, jer On stvara – i jest – ljubav. Da još jednom upoznamo ljude, ovo je prva i temeljna zadaća koju nam je Gospodin povjerio.

Društvo bez Boga – društvo koje ga ne poznaje i koji ga tretira kao nepostojeće – društvo je koje gubi svoju mjeru. U naše vrijeme, skovana je fraza Božje smrti. Kada Bog umre u društvu, on postaje slobodan, bili smo uvjereni. U stvarnosti, smrt Božja u društvu znači i kraj slobode, jer ono što umire je svrha koja daje orijentaciju. I zato što kompas nestaje, upućuje nas u pravom smjeru učeći nas razlikovati dobro od zla. Zapadno društvo je društvo u kojem je Bog odsutan u javnoj sferi i nije mu preostalo ništa ponuditi. I zato je to društvo u kojem se mjera čovječanstva sve više gubi. Na pojedinačnim točkama postaje odjednom očito da je ono što je zlo i uništava čovjeka postalo samo pitanje.

To je slučaj s pedofilijom. Teoretizirala se tek nedavno kao sasvim legitimna, ali se proširila sve dalje i dalje. A sada sa šokom shvaćamo da se događaju našoj djeci i mladima koji prijete da će ih uništiti. Činjenica da bi se to moglo proširiti iu Crkvi i među svećenicima posebno bi nas uznemirilo.

Zašto je pedofilija dosegla takve razmjere? Na kraju, razlog je odsutnost Boga. We Mi kršćani i svećenici također radije ne govorimo o Bogu, jer se čini da ovaj govor nije praktičan. Nakon preokreta Drugog svjetskog rata, mi smo u Njemačkoj još uvijek izričito postavili naš Ustav pod odgovornost Bogu kao vodećim načelom. Pola stoljeća kasnije nije bilo moguće uključiti odgovornost u Boga kao vodeće načelo u europskom ustavu. Bog se smatra stranačkom brigom male skupine i više ne može biti vodeće načelo za zajednicu kao cjelinu. Ova odluka odražava situaciju na Zapadu, gdje je Bog postao privatna afera manjine.

Najvažniji zadatak, koji mora proizaći iz moralnih preokreta našeg vremena, jest da mi ponovno počnemo živjeti od Boga i Njega. Iznad svega, mi sami moramo ponovno naučiti prepoznati Boga kao temelj našeg života umjesto da ga ostavimo po strani kao nekako neučinkovitu frazu. Nikada ne ću zaboraviti upozorenje da mi je veliki teolog Hans Urs von Balthasar jednom napisao na jednoj od svojih pismonosnih čestitki. "Ne pretpostavljajte trojedinog Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, nego ih predstavite!"

Doista, u teologiji se Bog često smatra zdravo za gotovo, ali se konkretno ne bavi s njim. Božja tema djeluje tako nestvarno, tako daleko od stvari koje nas se tiču. Pa ipak, sve postaje drugačije ako se ne pretpostavi, već prisutno Bog. Ne ostavljajući ga nekako u pozadini, već ga prepoznajući kao središte naših misli, riječi i postupaka.

(2) Bog je postao čovjekom za nas. Čovjek kao Njegovo stvorenje toliko je blizu svome srcu da se ujedinio s njim i tako ušao u ljudsku povijest na vrlo praktičan način. Govori s nama, živi s nama, pati s nama i umro je na sebe za nas. O tome detaljno govorimo u teologiji, s naučenim riječima i mislima. Ali upravo na taj način rizikujemo da postanemo majstori vjere, umjesto da budemo obnovljeni i uvjereni u vjeri.

Razmotrimo to s obzirom na središnje pitanje, slavljenje Svete Euharistije. Naše rukovanje Euharistijom može samo potaknuti zabrinutost. Drugi vatikanski koncil s pravom je bio usmjeren na vraćanje ovog sakramenta prisutnosti Tijela i Krvi Kristove, prisutnosti njegove osobe, njegove muke, smrti i uskrsnuća, u središte kršćanskog života i samog postojanja Crkve. To je djelomično doista došlo i trebali bismo biti zahvalni Gospodinu za to.

Pa ipak, prevladava prilično drugačiji stav. Ono što prevladava nije novo poštovanje prema prisutnosti Kristove smrti i uskrsnuća, već način suočavanja s Njim koji uništava veličinu Otajstva. Opadajuće sudjelovanje u nedjeljnom euharistijskom slavlju pokazuje koliko malo mi kršćani danas još znamo da cijenimo veličinu dara koji se sastoji u Njegovoj stvarnoj prisutnosti. Euharistija je devalvirana u puku ceremonijalnu gestu kada se uzme zdravo za gotovo da je ljubaznost zahtijevala da se ponudi na obiteljskim slavljima ili povodima kao što su vjenčanja i sahrane svima onima koji su pozvani iz obiteljskih razloga.

Način na koji ljudi često jednostavno prihvaćaju Sveti sakrament u zajedništvu, naravno, pokazuje da mnogi vide zajedništvo kao čisto ceremonijalnu gestu. Stoga, kad razmišljamo o tome što je prije svega potrebno poduzeti, prilično je očito da nam ne treba druga crkva vlastitog dizajna. Naprotiv, ono što je prije svega potrebno jest obnova Vjere u Isusovoj stvarnosti koja nam je dana u Presvetom Sakramentu.

U razgovorima sa žrtvama pedofilije, postao sam svjestan te prve i najvažnije potrebe. Mlada žena koja je bila [bivši] oltarni poslužitelj mi je rekla da je kapelan, njezin nadređeni kao oltarski poslužitelj, uvijek uvodio seksualno zlostavljanje koje je počinio protiv nje riječima: "Ovo je moje tijelo koje će biti predato za vas „.

Očigledno je da ta žena više ne može čuti same riječi posvećenja, a da pritom više ne osjeća stravičnu patnju njezina zlostavljanja. Da, moramo hitno moliti Gospodina za oprost, i prije svega moramo se zakleti u Njega i zamoliti Ga da nas sve pouči da razumijemo veličinu Njegove patnje, Njegovu žrtvu. I moramo učiniti sve što možemo kako bismo zaštitili dar Svete Euharistije od zlostavljanja.

(3) I konačno, tu je Misterija Crkve. Rečenica kojom je Romano Guardini prije gotovo 100 godina izrazio radosnu nadu koja je usađena u njega i mnoge druge, ostaje nezaboravljena: "Započeo je događaj neprocjenjive važnosti, Crkva se budi u dušama."

Namjeravao je reći da Crkva više nije doživljavana i doživljavana samo kao vanjski sustav koji ulazi u naše živote, kao neka vrsta autoriteta, već je počeo biti shvaćen kao prisutan u srcima ljudi – kao nešto ne samo vanjsko, nego i interno kreće nas. Otprilike pola stoljeća kasnije, preispitujući ovaj proces i gledajući što se događalo, osjetio sam iskušenje da preokrenem rečenicu: "Crkva umire u dušama."

Doista, Crkva je danas široko prihvaćena kao samo neka vrsta političkog aparata. O tome se govori gotovo isključivo u političkim kategorijama, a to vrijedi čak i za biskupa, koji svoju koncepciju sutrašnje crkve formuliraju gotovo isključivo u političkom smislu. Kriza, uzrokovana brojnim slučajevima kršćanskog zlostavljanja, poziva nas da smatramo Crkvu kao nešto gotovo neprihvatljivo, što sada moramo uzeti u svoje ruke i redizajnirati. Ali crkva koju je sam napravio ne može predstavljati nadu.

Sam je Isus usporedio Crkvu s ribarskom mrežom u kojoj su dobre i loše ribe u konačnici odvojene od Boga. Postoji i usporedba Crkve kao polja na kojem raste dobro zrnje koje je Bog sam posijao, ali i korov koji tajno "posiječe" neprijatelj. Doista, korov na Božjem polju, Crkva, su pretjerano vidljivi, a zle ribe u mreži također pokazuju svoju snagu. Ipak, polje je još uvijek Božje polje, a mreža je Božja ribarska mreža. I u svakom trenutku ne postoje samo korovi i zle ribe, nego i usjevi Boga i dobre ribe. Proglasiti oboje s naglaskom nije lažni oblik apologetike, već nužna služba Istini.

U tom kontekstu potrebno je uputiti na važan tekst u Otkrivenju sv. Ivana. Đavao se identificira kao tužitelj koji optužuje našu braću o Bogu dan i noć (Otkrivenje 12:10). Apokalipsa sv. Ivana preuzima misao iz središta pripovjedne pripovijesti u Knjizi o Jobu (Job 1 i 2, 10; 42: 7-16). U toj knjizi, đavao je nastojao govoriti o Božjoj pravednosti pred Bogom kao o samo vanjskom. I upravo to je ono što Apokalipsa mora reći: Đavao želi dokazati da nema pravednih ljudi; da se sva pravednost ljudi prikazuje samo izvana. Kad bi se netko mogao približiti osobi, tada bi izgled njegove pravde brzo nestao.

Priča u Jobu počinje sporom između Boga i đavla, u kojem je Bog nazvao Joba kao istinski pravednog čovjeka. Sada će ga koristiti kao primjer za testiranje tko je u pravu. Oduzmi im posjed i vidjet ćeš da ništa ne ostaje od njegove pobožnosti, tvrdi đavao. Bog mu dopušta taj pokušaj, iz kojeg se Job pojavljuje pozitivno. Sada đavao gurne i kaže: "Koža za kožu! Sve što čovjek ima, dat će za život svoj, ali sada pruži ruku svoju, dotakni mu kost i meso njegovo, i on će te proklinjati pred licem tvojim. " (Job 2:4f) (Job 2: 4f)

Bog daje đavlu drugi zaokret. He may also touch the skin of Job. On također može dodirnuti kožu Joba. Za kršćane je jasno da je ovaj Job, koji stoji pred Bogom kao primjer za cijelo čovječanstvo, Isus Krist. U Apokalipsi sv. Ivana drama čovječanstva predstavljena nam je u svoj svojoj širini.

Stvoritelj Bog je suočen s đavlom koji govori loše o cijelom čovječanstvu i cijelom stvorenju. On kaže, ne samo Bogu, nego prije svega ljudima: Pogledajte što je Bog učinio. Navodno je dobra kreacija, ali u stvarnosti puna bijede i gađenja. To omalovažavanje stvaranja doista je ponižavanje Boga. Ona želi dokazati da sam Bog nije dobar i da nas stoga odbaci od Njega.

Pravodobnost onoga što nam Apokalipsa govori ovdje je očigledna. Optužbe protiv Boga danas su, prije svega, obilježavanje Njegove Crkve kao sasvim loše, i time nas odvraćanje od toga. Ideja bolje Crkve, stvorene od nas samih, zapravo je prijedlog đavla, s kojim nas želi odvesti od živog Boga, kroz varljivu logiku po kojoj smo suviše lako prevareni. Ne, čak i danas Crkva nije samo stvorena od loše ribe i korova.

Božja Crkva postoji i danas, a danas je to samo sredstvo kojim nas Bog spašava.

Vrlo je važno suprotstaviti se lažima i poluistinama đavla cijelom istinom: Da, postoji grijeh u Crkvi i zlo. Ali i danas postoji Sveta Crkva, koja je neuništiva. Danas postoji mnogo ljudi koji ponizno vjeruju, trpe i vole, u kojima se nama pokazuje pravi Bog, Bog koji voli. Danas Bog ima i svoje svjedoke ( martire ) u svijetu. Samo moramo biti oprezni kako bismo ih vidjeli i čuli.

Riječ mučenica je preuzeta iz procesnog prava. U suđenju protiv đavla, Isus Krist je prvo i stvarno svjedočanstvo Boga, prvog mučenika, kojeg je nakon toga slijedilo bezbroj drugih.

Današnja Crkva više je nego ikad "Crkva mučenika" i tako svjedoči živom Bogu. Ako pogledamo oko sebe i slušamo s pažljivim srcem, danas možemo posvjedočiti svjedoke, osobito među običnim ljudima, ali iu visokim redovima Crkve, koji se zalažu za Boga svojim životom i patnjom. To je inercija srca koja nas navodi da ih ne želimo prepoznati. Jedna od velikih i bitnih zadaća naše evangelizacije je, koliko je to moguće, uspostavljanje staništa Vjere i, iznad svega, njihovo pronalaženje i prepoznavanje.

Živim u kući, u maloj zajednici ljudi koji iz svakodnevnog života stalno iznova otkrivaju takve svjedoke živoga Boga i koji mi to rado ukazuju. Vidjeti i pronaći živu Crkvu je divan zadatak koji nas jača i čini nas radosnima u našoj Vjeri.

Na kraju mojih razmišljanja htio bih zahvaliti papi Franji za sve što čini kako bi nam uvijek iznova pokazivao Božje svjetlo, koje i danas nije nestalo. Hvala vam, Sveti Oče!

(RSVCE Navodi iz Pisma koriste revidiranu standardnu ​​verziju katoličkog izdanja (RSVCE).

 

Papa Benedikt XVI. 28. kolovoza 2010., L'Osservatore Romano