Zapostavljena povijest Crvene Hrvatske

Od Illyricuma do Delmatija

 

 

Prikaz knjige: Marin Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, Ogranak Matice hrvatske Šibenik, Gradska knjižnica „Juraj Šišgorić“ Šibenik, Šibenik, 2007.

Na prostoru hrvatskih zemalja u antičko su doba živjela srodna plemena koja su Grci nazivali Ilirima. Tada još ustrojena organizacija prostora, uz posve prirodne promjene u povijesnom razvoju, zadržala se dugo – sve do potkraj srednjega vijeka, kada taj prostor dolazi na udar osmanskih osvajača. Taj je etnički supstrat nakon rimske pacifikacije prvih desetljeća poslije Krista romaniziran, a njegovi ostatci sintetizirani su uglavnom u tada izrazito državotvoran hrvatski narod koji je zaposjeo rimsku Dalmaciju, Ilirik i Panoniju. Pleme s južne jadranske obale, antički Ardijejci, osnivaju državu pod vodstvom kralja Agrona, koja je trajala od 230. pr. Krista do 167. pr. Krista kad su ih porazili Rimljani. Ta se država prostirala od lijeve obale Neretve pa sve do Vojuše u današnjoj Albaniji, što je otprilike područje koje su Hrvati u srednjem vijeku ustrojili pod imenom Crvene Hrvatske.

Propast ardijejeske države ubrzala je izbijanje Delmata – drugoga za Hrvate važnoga antičkogplemena – na obalu i preuzimanje prevlasti na njoj u potezu od Krke do Cetine, kao što su prije toga u sličnoj situaciji Liburni zamijenili Japode ili Ardijejci Autarijate. Riječ je o izričito borbenom plemenu koje je stoljeće i pol vodilo ratove protiv rimskih osvajača. Zahvaljujući upravo toj upornoj borbi i otporu, Rimljani su nakon osvajanja cijelu pokrajinu nazvali po njihovu imenu.

 

Delmati su se još prije propasti ardijejske države, s kojom su vjerojatno bili u stanovitu nestalnom odnosu, od nje odmetnuli i poduzimali vlastite akcije. Zato je godine 156. prije Krista konzul Marcije Figul započeo protiv njih rat, koji nije povoljno svršio po Rimljane, koji su se potučeni morali vratiti u Naronu. Sljedeći je napadaj izveo početkom zime, nu na glas o njegovu povratku, Delmati su se opet okupili u svom glavnom središtu Delminiumu. Figul ovo utvrđeno središte čak ni ratnim spravama nije mogao osvojiti, pa je krenuo u osvajanje manjih mjesta, od kojih je neka osvojio i uništio, čime je oslabio središnji otpor Delminiuma.

 

Zato se opet povrati poda nj i utvrdu uspije zapaliti gorućim strijelama i gotovo je uništiti. Osvajanje je dovršio njegov nasljednik P. Kornelije Scipio Nazika istom taktikom zauzevši Delminij 155. godine prije Krista. Tom je prigodom odveo velik broj pučanstva u ropstvo. Delmati su mirovali nekoliko desetljeća. Obala je bila pokorena samo nominalno dok je unutrašnjost bila opet u delmatskim rukama. Zato je na Delamte 119. krenuo konzul Cecilije Metel. Njega su prijateljski primili u Saloni, koju on iz „zahvalnosti“ opljačkao, a od plijena sagradi u Rimu Kastorov hram.

 

Treći rat je krenuo 78. prije Krista, kad su Delmati iskoristili nemire nastale prodorom Cimbra te političko stanje u Rimu nakon Suline smrti. Tada oni zbaciše rimsku vlast i zauzmu Salonu. U borbu protiv njih krenuo je prokonzul Kosokonij, ali mu je trebalo dvije godine da zauzme Salonu. Delmati ni tad nisu bili potpuno svladani.

 

Mirovali su nekoliko godina, a onda su 51. godine prije Krista zauzeli Promonu, koja je bila u rukama Liburna. Kao prokonzul Ilirika Cezar je posjetio ove krajeve 57. i 54. godine. Kad je on bio zauzet Galijom i Italijom Delamti su napali Libirne, a nekako istodobno kad su Japodi opljačkali Trst i navalili na Akvileju.

 

Liburni se potuže svom prokonzulu pa on pozove Delmate da napuste Promonu. Kako se ne pušta lako ono što se krvlju barni tako i Delmati odbiše Cezarov zahtjev pa on na njih posla veliku vojsku, koju Delmati potuku. Cezarov protivnik Oktavije osvajao je dijelove Dalmacije koja je bila uz Cezara – opsjedao je Salonu. On je pak stupio u savez s Delmatima, no Salonu ipak nije uspio osvojiti. Nakon Oktavijevoga odlaska Cezarovi su pristaše uspjele umiriti područje zauzevši Promonu. Pohitivši u pomoć Cezarovim snagama u zimu 48./47. godine legije konzulara Aula Gabinija, koje su prema izvorima brojile 3 tisuće konjanika i 15 kohorta pješaka, dočekali su Delmati kod Sinodije i teško ih porazili u jednom uskom klancu. Tada je poginulo 2 tisuće vojnika, 38 centuriona i 4 tribuna, a ponosni orlovi rimskih legija pali su u ruke Delmata.

 

Kad su Cezarove snage porazile Pompeja i ponovno se učvrstile na istočnoj jadranskoj obali domorodačka plemena ponude Cezaru pokornost. On im pak ponudi oprost pod uvjetima koje Delmati nisu htjeli ispuniti pa ponovno Rimljanima navijeste otpor. Rimljani su s njima morali ratovati i 45. prije Krista, pri čemu su im zauzeli šest utvrđenih gradova, ali ih nisu uspjeli pobijediti.

 

Nakon Cezarove smrti Delmati su se osjećali još slobodnijima pa su ponovno zauzeli Salonu i dijelove obale. Rimljani su i 39. opustošili zemlju Delmata, a od plijena su sagradili prvu javnu knjižnicu u Rimu. Nu i ti su uspjesi bili kratkotrajnoga daha. Nakon što je Oktavijan pokorio primorje krenuo je 35. prije Krista u unutrašnjost te porazio Japode i Panonce kod Siscie. Sad su još samo preostali ratoborni Delmati, koje su Rimljani držali u poluokruženju. Pred Oktavijanovom najezdom 34. prije Krista Delamti organiziraju obranu u utvrđenoj Promoni, a uz to zaposjednu gorske vrhove pripremivši svoje snage za gerilsko ratovanje.

 

Nakon promjenjive ratne sreće i dugotrajne opsade Promona se morala predati. Zapovjednik delmatske vojske Testimos tada organizira gerilski otpor, no Oktavijan, podučen ranijim iskustvom ne prihvati takav način ratovanja. Zato je krenuo u zauzimanje gradova, no na posebno jak otpor, gdje je i sam bio ranjen, naišao je u Setoviji.

Ipak dugotrajnom opsadom izgladnjela je posada ponudila predaju, na što je ovaj pristao pod uvjetom da mu Delmati ostave 700 talaca i vrate mu orlove što su ih svojedobno zaplijenili u borbi s Riljanima. Tada je pokorio i druga plemena, a svoj je trijumf nad Delamtima proslavio 29. godine. prije Krista.

 

Nakon toga je pokrajinu predao senatu. Illyricum se od tada počeo nazivati Delmatia. Nu ni ovaj put Delamti nisu bili konačno pokoreni pa su dizali manje ustanke. Njih je gušio kasniji car Tiberije svladavši i pobunu u Panoniji. Ti manji ustanci nisu imali pojedinačni značaj, nego su bili predznaci velikoga ustanka 6. godine, kad su se pod vodstvom Batona pobunili Desitijati, kojima se pod vodstvom drugoga Batona pridruže panonski Breuci, a za njima i sva druga plemena.

 

Baton Desidijat prodre do Salone pa njegove postrojbe opustoše obalu sve do Apolonije. Premda u pohodu prema Italiji porazi Rimljane prodor mu je bio zapriječen. Rimljani pak dovedu deset legija iz današnje Češke i utabore se u Sisciji. Taktikom čekanja i haranja pokrajine prisilio je Batona Desidijata da se povuče Breucima u današnju Slavoniju.

 

Rimljani tada svježim i doknadnim snagama iz taktike čekanje prijeđu u navalu pa se, između Osijeka i Vukovara, sukobe s obojicom Batona. Tu ih ih poraze i opustoše cijelo područje. Nakon toga Panonija popusti, a Baton Breuk preda svoga kralja Rimljanima, vojsku pak nagovori da preda oružje, a sam uz Tiberijevu potvrdu preuzme vlast nad Breucima.

 

Na nj tada krene Baton Desidijat iz Dalmacije, zarobi ga i kazni smrću pred cijelom vojskom. Pustošeći predjele vrati se tada natrag u Dalmaciju. Otpor je pružao sve do 9. godine, kada se potpuno okružen morao predati. Na kraju su još ostali samo Desidijati koje je trebalo pokoriti. Oni u tvrđi Ardubi pruže posljednji otpor, a oni koji su bili protiv predaje, skupa sa ženama prebjegnu u utvrdu iz koje su se same bacale u plamen i rijeku samo da ne padnu u ruke neprijateljima.

 

Nakon ovoga rata Delmati i njima srodna druga plemena eliminirani su kao vojni i politički čimbenik. Delamti su prvotno, smatra Zaninović, nastavali unutrašnjost srednje Dalmacije i zapadne Bosne, područje oko svoga glavnoga grada Delminija. Oko 119. prije Krista težište njihove moći približava se morskoj obali, gdje je njihovo uporište postala Salona.

 

Potkraj II. stoljeća definitivno se učvršćuju na obali oko Salone ili na Klisu. Tada počinje njihovo širenje i učvršćivanje duž obale prema Krki i Cetini. Utvrdio je kako ove krajeve ujedinjuje isti zemljopisni i gospodarski čimbenici pa onda otuda potječe jedinstvo društvenoga i kulturnog stanja, što je, navodi, posebno uočljivo u kultovima i onomastici.

 

Sva ova polja, ističe, okružuje velik broj manjih i većih utvrda te naseobina poznatih pod imenom gradina. Drugi čimbenik jedinstva bijaše, napominje, kultna slika, štovanje Silvana i Dijane, čiji se spomenici i natpisi javljaju u krajevima Delmata – od obale Solina, Klisa pa preko Sinja i gornje Cetine do Duvna, Livna i Glamoča.

Utvrdio je i kako onomastička građa pokazuje na poljima i područjima gdje se nalaze delmatske gradine te kultni spomenici stoje i njihova domaća imena, koja jasnije od ičeg ukazuju na njihovu individualnost i otpor tuđim utjecajima.

Podsjetio je i kako je etimologija imena Delmati izvedena iz riječi očuvane u albanskom jeziku – delme, što znači ovca pa, smatra, kako njihovo ime u potpunosti odgovara njihovu gospodarstvu. Potvrda toga značenja, ističe, nalazi se upravo u imenu njihova glavnoga grada Delminija.

 

Zaninović tvrdi kako se svakako u I. stoljeću, a i prije ovo ime proširilo na dobar dio pokrajine dotad poznate pod nazivom Illyricum. Zbog svega tog, ocjenjuje kako je delmatsko ime bilo suvereno i na obali jer, more koje ju oplakuje, Tacit naziva Dalmatinskim morem. Raščlambom imena utvrdio je onomastičku jezgru delmatskoga područja na pravcu Salona – Livno.

 

Od te crte, ističe, prema zapadu do Krke, pruža se čisto delmatsko područje, koje svojom onomastikom donekle utječe i na susjedno liburnsko područje. Istočno obalom ta crta ide do Cetine jer u području između Cetine i Neretve nema autohtonih imena. Delmatske krajeve, smatra, povezuju i onomastičke formule.

Naime, u području koje se nalazi istočno od zamišljene crte Omiš – Duvanjsko polje javlja se praznina i uopće nema autohtonih imena. Istočno od Cetine i jugoistočno od Duvanjskoga polja, nema plodnihpovršina sve do Imotskoga polja, što je pokazatelj da na tompodručju nije bilo Delmata. Jednako tako, tvrdi, i prodori rimskih vojskovođa iz Narone prema Delminiju svjedoče da ih u ovom području nije bilo, nego su ga najvjerojatnije nastavali rimski saveznici Daorsi, koje su Delmati, zbog više i helenizirane civilizacije i gospodarstva, uznemiravali.

 

Nakon stabilizacije rimske vlasti granica je najvjerojatnije išla od zavoja Cetine preko zapadnoga dijela Imotskog polja, a odatle k istočnom rubu Duvanjskoga polja i Vran planini, s tim da je granica pred neposredno rimsko pokoravanje ovisila o sukobima i jakosti pojedinih plemena. Prema sjeveru granicu su tvorili visoki planinski masivi Čvrsnice, Vrana i Raduše, sjeverno od Duvanjskoga polja, Cincar planine sjeverno od Glamočkog polja, a Šator planinme na sjeverozapadu istoga polja. Od Šator planine prema jugu granicu je tvorio zapadni rub masiva Dinare, od kojeg se nastavlja rijeka Krka, kao prirodna zapadna granica ovog u glavnim crtama zaokruženoga područja.

 

Smatra kako su s Dalmatima na zapadu graničili Liburni, a na sjeverozapadu su dodirivali Japode. Istočno od Japoda na Grahovu polju smještaju se Ditoni, na koje se nastavljaju Mezeji. Njih stavljaju sjeverno od Glamočkoga i Duvanjskog polja u područje Sane, Vrbasa i Bosne. Na Mezeje se nadovezuju Desidijati, čije se područje protezalo sjeverno od Čvrsnice, Raduše i Prenja. Jugoistočno od Desidijata, u gornjem toku Neretve, oko Mostara, u Bišće, Nevesinje i Gacko polje do gornjega toka Drine smještaju se Naresiji. Oni su vjerojatno jednim svojim dijelom od Mostarskog blata prema Duvanjskom i Imotskom polju, također graničili s Delmatima.

 

Južno od njih u donjem toku Neretve, s njezine lijeve i desne obale, u prostoru koji se pruža zapadno dolinom Trebižata i Tihaljine do Imotskoga polja, gdje su graničili s Delmatima, te istočno, dolinom Bregave do Stoca i Ošanića, gdje se nalazilo njihovo središte, bili su Daorsi. Još južnije, od Čapljine do obale te obalom do Cetine upravljali su Ardijejci sve dok ih nisu 135. prije Krista svladali Rimljani i preselili u unutrašnjost. Tko je ušao u to područje nije dovoljno poznato –Dalmati ili Naresiji? Onomastičkom analizom imena utvrdio je i etničku povezanosti otoka i obale te unutrašnjega kopna.

 

Naime, glavna biološka prinova jadranskih otoka uvijek je dolazila s najbližega kopna. Novodošli prekomorski element mogao je, tvrdi, nametnuti svoj jezik i kulturu, ali je na kraju uvijek prevladavao živalj koji je imao zaleđe kopna u svojoj vlasti i koji je ispod jače ili slabije kore helenizacije i romanizacije uvijek sačuvao svoja iskonska vlastita svojstva posebne skupine. Utvrdio je kako je seoba stanovništva iz delmatske unutrašnjosti bio dug i kontinuiran proces koji se odvija u smjeru prema obali. Smatra kako je zato riječ o jedinstvenom području u gospodarstvu, jeziku, vjerovanjima i načinu života. Razvitak područja podijelio je u nekoliko razdoblja.

 

Predgrčko razdoblje karakteriziralo je stočarstvo i mala poljoprivreda, jednako društveno uređenje i duhovni život, koji se manifestira u jednakom tipu naselja, kultovima kasnijega razdoblja te u zajedničkom vlasništvu i dijeljenju zemlje, koju bilježi Strabon, a onaje u nekim svojim elementima preživjela sve do danas.

 

Analizom arheoloških artefakata utvrdio je obrise tradicionalne nošnje, čije bi se pojedini elementi mogli pronaći i danas u hrvatskim nošnjama tog nekadašnjeg delmatskog područja. Drugo je razdoblje karakteristično po osnivanje grčkih naselja te dodrima s helenskom uljudbom. Međusobni dodiri i viša civilizacija uvjetovali su spuštanje prema obali, a s druge strane opet je strani čimbenik stvara osjećaj jedinstva i istorodnosti domaćega pučanstva na širem području.

 

Treće razdoblje počelo je dolaskom Rimljana, što je kod Delmata probudilo svijest o vlastitom zajedničkom interesu i i opasnostima, ali vlastitoj snazi kojom su se suprotstavili susjedima. Ranija penetracija pretvara se u delmatski pritisak koji seže sve do obale.

Četvrto razdoblje počinje propašću Gencijeve države, što dovodi Delmate u položaj glavnoga čimbenika u otporu rimskoj vlasti na obali i u njezinu zaleđu. Delmate tada već nalazimo na obali između Krke i Cetine i duboko do brada u Illyriku. Premda su uništavani brojnim sukobima vrhunac im je moći bio krajem I. stoljeća prije Krista. Tada im je na zapadu granica Krka, a na istoku obuhvaća dio, a možda i cijelo Imotsko polje. Dominiraju na obali i imaju utjecaj i na otoke.

 

Peto razdoblje, nakon stoljeća i pol borbi u kojima su Delmati bili glavni nositelji otpora Rimljanima, učinilo je njihovo ime najpoznatijim pa se ono proširilo na prostor koji su tada naziva cijela jedna provincija. Pod imenom mnogih Delmata sad se javljaju stanovnici cijele provincije, a njihove 342 dekurije u staroj postojbini dočekat će novi narod, koji će zajedno s Delmatima stvoriti novu sintezu, u kojoj su i ovi na stanovit način našli svoje produženje i svoje nasljednike.

Zaninovićevoj klasifikaciji treba dodati i šesto razdoblje kad je reformom cara Dioklecijana 297. Illyrik bio podijeljen crtom koja je išla od Budve na Drinu, Savu i Dunav. To je crta kojom je bilo podijeljeno i Rimsko Carstvo na Istočno i Zapadno.

Gornja Dalmacija, koja je pripala Istočnom carstvu nazvana je Prevalitana, a Donja Dalmacija koja je pripala Zapadnom Carstvu sačuvala je svoje ime i opet podijeljena na Donju, od Raše do Cetine, i Gornju od Cetine do Bojane. Tako je i Gornja Panonija dobila novi ustroj. Od nje su nastale dvije Panonije – Prva ili Valerija sa sjedištem u Sisku i Panonija Druga ili Savija sa sjedištem u Sirmiju.

 

Zapadni Ilirik, nazvan Dalmacija, upravno je bio uređen kao salonitanska dijaceza. U tom okviru sačuvao je svoju teritorijalnu i političku cjelovitost, koja postala okvir za srednjovjekovnu hrvatsku državu.

Područja dvaju državotvornih antičkih plemena s istočne jadranske obale – Delmata i Ardijejaca, još od srednjega vijeka sastavni su dijelovi hrvatskih zemalja. Danas dijelom u sklopu Republike Hrvatske, a dijelom u Herceg Bosni, koju čine Herceg-bosanska, Zapadno-hercegovačka i Hercegovačko-neretvanska županija.

 

U srednjobosanske hrvatske enklave ugrađeni su dijelovi područja antičkih Desidijata. Panonska područja, među kojima i breučko, osim u RH, protežu se i na Posavsku županiju Herceg Bosne. Japodska područja, osim u Lici, preslojena su stanovništvom pridošlim migracijskim kretanjima nakon osmanske invazije u Turskoj Hrvatskoj. Ratoborna krv i srčanost antičkih Delmata djelomično kola i žilama hrvatskih dinaraca, koji nikad ne ostaju ravnodušni prema sudbini domovine i svoga narodnog i državnoga prostora. Jasno to svjedoči i povijesno-prostorna jezgra hrvatske državnosti.

 

Mate Kovačević, http://www.hrsvijet.net/index.php/kultura/74-knjigozori/53615-od-antickih-delmata-do-hrvata